ldeja nacionalne države, – koja je, općenito govoreći, novija tvorevina – javila se prvi put na Balkanu istom u toku prvog srpskog ustanka.
Poznato je da i srpski ustanici nisu u prvi mah jasnije postavili program nacionalne države.
Ranija teorija o državi bazirala se na jednom univerzalističkom poimanju države. Smatralo se da je jedino Rimsko Carstvo zakonito. Bizantijsko Carstvo samo je legitimni nasljednik Rimskog Carstva, a prijestolnica Carigrad Novi Rim. Ono ima da ujedini sve kršćanske države, koje su mu hijerarhijski podčinjene. Bizant je vaseljensko carstvo, dakle jedino na svijetu.
Zato se odricala legitimnost krunidbi Karla Velikog za cara kao i proglašenjima svih drugih carstava. Doktrina o moskovskim knezovima carevima kao nasljednicima bizantijske vlasti i o Moskvi kao trećem Rimu također potječe od ove ideje o svjetskoj vlasti.
A kako to pokazuje turski historičar Halil
Inaldžik, sultan Mehmed II el Fatih, osvojivši Carigrad, smatrao je da u svojoj ličnosti sjedinjuje islamsku, tursku i rimsku tradiciju u jedan univerzalni suverenitet. On je, s ciljem da učini Carigrad središtem svjetske imperije, imenovao Genadija za grčkog pravoslavnog patrijarha 1454. godine, a sa istom intencijom uslijedilo je i dovođenje u Carigrad jermenskog patrijarha (1461) i glavnog rabina (1463. godine).
U političkoj prošlosti bosanskih Muslimana u tursko doba od esencijalne je važnosti osim primanja islama još i ovih nekoliko momenata:
prihvaćanje Osmanske Carevine kao državnog okvira;
postojanje privilegija o uzimanju djece u adžami oglane;
afirmacija Bosanaca u javnom životu Carevine;
ekspanzija u Podunavlje;
očuvanje teritorijalnog integriteta i posebnost položaja Bosne;
odbrana Carstva i Bosne od teritorijalnog zasizanja susjednih država;
borbe protiv reformi.U ovoj prilici – u kontekstu razmatranja uloge islama i bosanskih Muslimana – daje se samo sumaran pogled na ta pitanja.
Gotovo identične ideje o svjetskoj vlasti dominirale su i među muslimanima. Univerzalistički karakter države naglašen je u islamskoj doktrini. Država se štaviše tretira kao vjerska ustanova, a pravni propisi su vjerski obligatni. Počevši od Selima I (1512-1520), koji je osvojivši Egipat, Arabiju i Siriju sebi pribavio titulu zaštitnika Meke i Medine i čuvara hodočasničkih puteva, a u Stambol
prenio relikvije koje su smatrane simbolom hilafeta, nastojalo se vjerozakonski legitimirati pravo na hilafet osmanskih sultana. Hilafet se vezao sa osobom sultana (a tek od kraja XVIII stoljeća počinje se, pod utjecajem Evrope, razIikovati duhovna i svjetovna vlast halife-sultana). Osmanska država, kao tada najveda islamska država, smatrala je da treba uzeti pod svoje okrilje sve narode koji ispovijedaju islam (darul-Islam). Dosljedno toj logici
borba za osmansku državu isto je što i borba za islam.
U ovome smislu bila je intonirana ideologija o Bosni kao „bedemu Islama“, a bosanski Muslimani kao graničari (serhatlije) treba da čuvaju, a po potrebi i ginu za din (vjeru) i devlet (državu) (Osmansku državu). Istom ideologijom prožeta je i cjelokupna epska narodna poezija bosanskih Muslimana. Sultan je po toj poeziji „car-halifet – svečevo kolino“. Nije smetalo što osmanska dinastija nije porijeklom kurejševićka, pa nije dakle od „svečeva koljena“.
Formiralo se – saglasno srednjovjekovnim konceptima – shvaćanje da samo sultanu pripada počasna titula cara, dok su svi ostali vladari samo kraljevi; ima ih u Evropi sedam (u Albanaca: „shtat Evrope“), a to su: njemački, francuski, engleski, moskovski, kralj – latin, dužda mletački i leh (poljski kralj); to su „duveli“, „sve sedam duvela“; oni su izvan vlasti sultana, ali je sultan car i tih sedam duvela; sve što je izvan toga, po ovom shvaćanju, zaostalom iz srednjeg vijeka, nema karakter države.
U islamskoj državi, po tome srednjovjekovnom shvaćanju, islam je vladajuća sveobuhvatna doktrina. Ali, za razliku od principa koji je u Evropi prevladao, a koji glasi „cuius regio, illius religio“ (čija je zemlja, onoga i vjera), u islamskoj državi priznaju se i nemuslimani, iako nisu ravnopravni s muslimanima, već „zimmije“ – štićenici islamske države. Vjerske zajednice – milleti – imale su u određenom smislu status personalne autonomije.
Ali, u međuvjerskim odnosima pripadnika pojedinih konfesija od naročite je važnosti bio kult komšiluka. Tako su se razvijanjem dobrosusjedskih odnosa u pluralističkoj sredini, kao što je Bosna i Hercegovina, prevladavale postojeće razlike. „Komšiluk“ kao moralni princip, kojemu je izvor u islamu, kultivirao se i u odnosu na nemuslimane, odnosno iste principe prihvatili su također kršćani i jevreji u odnosu na svoje muslimanske susjede. Na taj način, umjesto naglašavanja povezanosti na bazi etničkog porijekla, iste vjerske pripadnosti i tome slično – što u krajnjoj konzekvenci ljude razdvaja davala se važnost prostornoj bliskosti, kohabitaciji, kao elementu povezivanja ljudi. Komšiluk se shvaćao znatno šire nego što je prostorna bliskost.
Komšiluk je ranije činio jednu kohezivnu asocijaciju, često jaču od konfesionalne asocijacije. Najbolji dokaz za to nalazi se u činjenici da se u nekim krajevima Muslimanke nisu krile od komšija kršćana, za razliku od odraslih muškaraca, pa bili i Muslimani, od kojih su se sakrivale. Produbljivanjem komšijskih odnosa prevazilazile su se konfesionalne suprotnosti. U narodu je rašireno shvaćanje da je komšijski hak (pravo) štaviše jači od rodbinskog.
U okviru ovakvih shvaćanja, sa naglašenom idejom koegzistencije, ali i sa punim akceptiranjem osmanske državne ideje uz nepokolebivu odanost i ushićenost za islam, prikazan je slavensko-muslimanski čovjek, po našem mišljenju dosta realno, u Njegoševu Gorskom vijencu u poznatom dijalogu između muslimanskih crnogorskih prvaka (stihovi 714–1043).
Poglavicama „turskim“ tj. muslimanskim (Hadži Alija Medović, Skender-aga, Mustaj-kadija, Ferhat Zaćir, Arslan-aga Muhadinović) imponira sila Osmanskog Carstva, Stambol im je „svečeva palata“ „istočnik sile i svetinje“ zanose se islamom. U isti mah se zalažu za međuvjerski mir, koegzistenciju („dvostrukost“), bratske odnose koji su se do tada manifestovall u zajedničklm bojevima i zajedničkom sudjelovanju u dobru i zlu, te u zajedničkim narodnim, ali ne crkvenim običajima. „Rod svakoji svoju vjeru ima“ – kaže Skender-aga u jednom stihu.
Što je također značajno, dijalog kao da se realno i dogodio to između muslimana u Nikšiću i Stevana Perkova Vukotića, usmenog pripovjedača u Njegoševo doba. Razgovor sa Nikšićanima Vukotić bi po ovom mišljenju ispripovijedao Njegošu, tako da je on to ukomponovao u Gorski vijenac.
Shvaćanje o islamskoj državi kao vjerskom imperativu imalo je dalju konzekvencu da se zauzimalo i stanovište da muslimanima uopće nije dopušteno živjeti u nemuslimanskoj državi. Takvo shvaćanje našlo je odraza u katastrofalnom pokretu bosanskih Muslimana za seobu u Tursku i druge islamske zemlje nakon austro-ugarske okupacije. Seobe („hidžret“) doktrinarno su se opravdavale tvrdnjom da bosanskim MuslimanIma kao pripadnicima islama nije dozvoljeno živjeti pod austro-ugarskom vlašću kao kršćanskom. Taj pokret imao je za posljedicu da su Muslimani u Bosni i Hercegovini brojčano počeli frapantno nazadovati.
Kao što su se jugoslavenski narodi i Bugari, konstituišući svoje najranije države, opredijelili za kršćanstvo, pa je taj fakat usmjerio njihov politički razvoj u određenom pravcu, tako se nešto slično desilo i sa bosanskim Muslimanima. S pojavom Turaka na Balkanu dio Južnih Slavena prešao je na Islam, što je također usmjerilo politički razvoj ne samo islamiziranih Južnih Slavena već i ostallh dijelova koji su ostali u kršćanstvu. Poislamljeni Južni Slaveni prihvatiIi su, uporedo sa primanjem islama, u isti mah i tursku državnu ideju.
Prihvaćanje osmanske državne ideje bila je neminovna posljedica primanja islama. Uostalom, postavlja se pitanje koje su to uopće bile snage u vrijeme turskih osvajanja, koje bi se mogle označiti da bi predstavljale – uzmimo uslovno taj izraz – narodne ideale? Da li katolIčka crkva koja je podredila interese bosanske države Mađarima i papi? Da Ii pravoslavna crkva, koja se također stavila u službu Turaka? Prof. dr Branislav Đurđev pokazao je da je stav srpske pravoslavne crkve u odnosu
na tursku državu bio, istina, u razna vremena različit, no do potkraj XVI vijeka, dakle u vrijeme najintenzivnije islamizacije, srpska crkva nije stupala u borbu s osmanskom vlašću. Tek kada se njen položaj pogoršao, to je uticalo na izmjenu njenog stava. Ona je bila najveći hrišćanskl veleposjednik u srpskom narodu i povezana sa feudalnim i polufeudalnim elementima. Đurđev je pokazao da su pojedini manastiri u prvo doba davali u turskim vojnim pohodima oklopnike (džebelije) (Branislav Đurđev, Uloga crkve u starijoj istoriji srpskog naroda, Sarajevo 1964).
Simptomatično je da se obično ne smatra ničim zazornim stavljanje u službu Turaka pojedinih hrišćanskih redova, kao što su to martolozi, vojnuci, derbendžije i druge povlaštene hrišćanske grupe, kojima su bili povjeravani često najodiozniji z-daci u turskim zavojevačkim akcijama. Broj tako angažovanih jugoslavenskih ljudi, dok su ih Turci trebali, nije nikada bio mali.