Nejneva u Mosuluje bila glavni grad Ašurija. To je bila najbogatija i najveća zemlja togav remena, čija je vlast bila najraširenija u području Azije. Njena raskoš i bogatstvo je učinilo dabude u zabludi i u griješenju. Stanovnici Nejneve su obožavali kipove i kazna ih je slijedila, ali im Allah, dželle šanuhu, iz Svoje milosti šalje poslanika Junusa koji ih poziva ka tevbi i vjeri u Allaha, subhanehu ve te’ala. Oni su bili ustrajni u svome nevjerstvu i neprihvatanju istine i Junus im zaprijeti kaznom koja će ih zadesiti nakon izvjesnog vremena.
Junus a.s. je smatrao da je on obavio svoju dužnost dostave objave koju mu je Allah dž.š. naredio i on srdit zbog njihove neposlušnosti i upornosti u nevjerstvu napusti to mjesto. Njegovo napuštanje grada je bilo bez Allahova izuna, a on je smatrao da mu Allah dž.š. to neće uzeti za zlo. Junus je išao dok nije stigao do obale mora. Tu vidje lađu za plovidbu i
on zatraži od vlasnika lađe da se i on ukrca sa ostalim putnicima.
Lađa je zaplovila i kada dolazi na otvoreno more, Allah, dželle šanuhu, šalje olujni vjetar koji je učinio da valovi sa svom jačinom udaraju o lađu kojoj je prijetio potop. Putnici i mornari seuplašiše i rekoše da među njima ima neko ko je mnogo zgriješio. Oni se između sebedogovaraše da bace kocku, pa na koga bude pala, izbaciće ga u more.
Oni baciše kocku i ona je pala na Junusa, Allahova poslanika, koji ih je obavijestio o sebi. Ljudi odbiše da ga bace umore smatrajući ga dobrim čovjekom za kojeg se ne može reći da griješi i pomisliše da jekocka slučajno na njega pala. Oni ponovo baciše kocku i ponovo iziđe na Junusa i on počeskidati svoju odjeću da se baci u more, ali oni odbiše. Ali, kada oni baciše kocku i po treći put,ona ponovo iziđe na njega, jer je Allah, dželle šanuhu, htio da bude tako sa njim. On bi bačenu more i Allah, subhanehu ve te’ala, mu posla veliku ribu koja ga proguta.
Na to nam Kur’anukazuje:
“I Junus je bio poslanik i on pobježe na jednu lađu prepunui baci kocku i kocka na njega padei riba ga proguta, a bio je zaslužio prijekor.“
(Es-Saffat:139-142)
Put Junusova naroda
Kada Junus napušta svoj narod, oni se uvjeriše u kaznu čiji su predznaci već došli. Allah,dželle šanuhu, uli tevbu u njihova srca i oni se pokajaše za ono što su radili, obratiše seAllahu i plakaše i ljudi i žene i djeca. Oni vratiše pravo onome od koga su ga uzeli. To je biostrašan dan i Allah, dželle šanuhu, Svojom milošću otkloni kaznu od njih.
Kur’an to spominje:
“Zašto nije bilo ni jednog grada koji je povjerovao i kome je njegovo vjerovanje koristilo,osim naroda Junusova, kome smo, kada je povjerovao, sramnu patnju u životu na ovom svijetu otklonili i život mu još izvjesno vrijeme produžili?“
(Junus:98)Značenje ajeta je: kada bi svaki grad vjerovao, njegov iman bi mu koristio, ali niko nijevjerovao do Junusov narod; kada su oni povjerovali, Allah, ‘azze ve dželle, otklanja kaznu iponiženje od njih na dunjaluku i daje im berićet do kraja života.
Spašenje Junusa i njegovo upućivanje svoga naroda
Kada riba proguta Junusa, Allah, subhanehu ve te’ala, je nadahnjuje da mu ne nanese zlo i onostaje u ribi, tako da je pomislio da je to kraj njegova života. On pokrenu svoje tijelo i spoznada mu se ništa nije desilo i pade Allahu na sedždu i obratiMu se: “Gospodaru moj, ja se molim Tebi u mesdžidu kakvom se niko nije molio.“ On tu boravi nekoliko dana provodeći ih uibadetu i veličanju svoga Gospodara. On priznaje da je učinio nasilje zbog onoga što jeuradio i Allah, dželle šanuhu, prima njegovu dovu i nadahnjuje ribu da ga izbaci na pustuzemlju.
On izlazi iz utrobe ribe, bolestan i umoran. Allah, subhanehu ve te’ala, daje da poraste drvokoje pravi veliki hlad i ono zaštiti Junusa od sunca. On osta tu dok mu se ne povrati snaga.Nakon straha, njegova duša se smiri i Allah, dželle šanuhu, mu naredi da se vrati svomenarodu. Njih je bilo više od sto hiljada i pozva ih u vjeru u Allaha, ‘azze ve dželle. On izvršiAllahovu naredbu i posta od onih koji ukazuju na pravi put, a Allah opskrbi vjernike srećom iblagostanjem do kraja njihova života. Allah, dželle šanuhu, kaže:
“I da nije bio jedan od onih koji Allaha hvale, sigurno bi ostao u utrobi njenoj do Dana kada će svi biti oživljeni,i Mi ga izbacismo na jedno pusto mjesto, a on je bio bolan,i učinismo da iznad njega izraste vriježa jedne tikve.I poslasmo ga stotini hiljada ljudi, i više,i oni povjerovaše, i njima dadosmo da do roka određenog požive.“
(Es-Saffat:143-148)
“I Zunnunu se, kada srdit ode i pomisli da ga nećemo kazniti, – pa poslije u tminama zavapi. “Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si! – a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!“ -odazvasmo i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spasavamo vjernike.“
(El-Enbija’:87-88)
