Definicija mehra
Mehr je imetak kojeg je čovjek obavezan dati ženi zbog stupanja u brak sa njom. U Kur’anu se za mehr koriste tri izraza: sadak, ferida i edžr.
Propisanost mehra
Allah, dželle šenuhu, je propisao vjenčani dar (mehr) s ciljem obveseljavanja žene, ukazivanja počasti prema njoj i dokidanja nepravde, ponižavanja, potcjenjivanja i krađe imetka kojima je žena bila izložena u predislamskom razdoblju. Islamski učenjaci su jednoglasni oko obaveznosti mehra i zabrane općenja prije njegovog određivanja, bilo da se trenutno uruči ženi bilo da se odgodi. (Pogledaj: “El-Istizkar, 16/76).
Dokaz obaveznosti su riječi Allaha, dželle šenuhu,
“I draga srca ženama njihove vjenčane darove podajte, a ako vam one od svoje volje nešto od toga poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte” (En-Nisa, 4).
Keže šejh Sa’di: “Polazeći od činjenice da velik broj muževa čini nepravdu svojim ženama i ne ispunjavaju njihova prava koja su ima zagarantovana Šerijatom – jedno od tih prava je vjenčani dar, koji može biti visok i opterećujući za čovjeka – Allah, dželle šenuhu, naređuje i podstiče muževe na davanje vjenčanog dara ženama, draga srca i s poptpunom smirenošću i zabranjuje im da bezrazložno odgađaju vjenčani dar i da ga samo djelimično ispune.” (Pogledaj: “Tefsiru-s-sa’di”, 130. str.).
Dokaz obaveznosti mehra su i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Pokloni, pa makar željezni prsten.” (Muttefekun alejhi).
Uvjeti ispravnosti mehra
Islamski učenjaci su, za ispravnost i punovažnost mehra postavili, iste one uvjete koje su postavili za ispravnost i punovažnost protuvrijednosti koja se prodavcu daje za kupljenu robu. Kaže Ibn-Kudame: “Sve što može biti protuvrjednost u kupoprodaji može biti i vjenčani dar. Ono što nije dozvoljeno dati kao protuvrjednost, nije dozvoljeno dati kao mehr, kao što su: stvari zabranjene Šerijatom (svinjsko meso, alkohol, droga), ono što trenutno ne postoji, nepoznate i beskorisne stvari, ono što čovjek djelimično ili nikako ne posjeduje, ono što nema imovinske vrijednosti.” (Pogledaj: “El-Mugni”, 10/108). Kaže Derdir, učenjak malikijskog mezheba, : “Ispravan i punovažeći je onaj mehr koji ispunjava uvjete protuvrijednosti u kupoprodaji: da ima imovinsku vrijednost, da je čist, pogodan za korištenje, poznat i postoji mogućnost za njegovo preuzimanje.” (Eš-Šerhus-sagir”, 2/428).
Iz govora ove dvojice učenjaka možemo zaključiti da se za ispravnost vjenčanog dara postvaljaju sljedeći uvjeti: prvo, da posjeduje imovinsku vrijednost; drugo, da bude čist; treće, da postoji mogućnost za njegovim preuzimanjem; četvrto, da bude poznat; peto, da je onaj koji ga daje njegov istinski i potpuni vlasnik.
Prema mišljenju učanjaka hanbelijskog i šafijskog mezheba vjenčani dar može biti svaki posao za kojeg je dozvoljeno uzeti nadnicu (najamninu) kao što je podučavanje Kur’ana, krojenje, služenje, gradnja i dr. Dozvoljeno je da djevojkin staratelj kaže mladoženji: “Udajem svoju kćerku za tebe pod uvjetom da radiš kod mene određeni period.” Šuajb, alejhi selam, je udao jednu od svojih kćeri za Musaa, alejhi selam, tražeći od njega, kao vjenčani dar, da mu služi 8 ili 10 godina. Kaže Allah, dželle šenuhu, : “Reče: ‘Udat ću jednu od svojih kćeri za tebe, s tim da ćeš mi služiti osam godina.” (El-Qasas, 27). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je udao ženu koja se njemu htjela dobrovoljno poklonuti, za jednog od svojih ashaba, i naredio mu je da je poduči nekim surama iz Kur’ana, dajući tome karakteristiku vječanog dara. (hadis je muteffekun alejh).
Gornja i donja granica mehra
Riječi Allaha dželle šenuhu : “Ako hoćete da jednu ženu pustite, a drugom se oženite, i jednoj od njih ste dali mnogo blaga, ne oduzimajte ništa od toga.” (En-Nisa, 20), upućuju na to da mehr nema svoju gornju granicu i u tome su islamski pravnici jednoglasni. (Pogledaj: “El-Havi”, 12/11; “El-Istizkar”, 16/65.).
Rekao je šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje: “Ako je čovjek u stanju isplatiti veliki vjenčani dar, onda to nije pokuđeno, osim da to bude popraćeno oholjenjem (hvalisanjem, pokuđenim natjecanjem). Pokuđeno je, a možda i zabranjeno, tražiti visok vjenčani dar od čovjeka koji nije u stanju da ga isplati, ili je prisiljen prositi od drugih i tražiti na bilo koji drugi zabranjen način.” (“El- Mulehhasu-l-fikhijju”, 2/282). Lijepo bi bilo slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u iznosu i količini vjenčanog dara i ne uzeti više od 400 dirhema (1060 rijala, ili oko 260 eura), koliko je on uzeo za svoje kćeri. Prenosi Aiša, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najviše berićeta ima u onim ženama koje najmanje zahtijevaju” (hadis su zabilježili Ahmed, Hakim i Bejheki).
Što se donje granice tiče ona je predmet razilaženja među islamskim učenjacima. Neki smatraju da ona nije određena i kao dokaz uzimaju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : “Pokloni, pa makar to bio željezni prsten.” (hadis je Muttefekun alejhi). Takođe, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ukorio ženu koja je kao vjenčani dar uzela par papuča, što znači da je takav vjenčani dar smatrao punovažećim. (hadis je zabilježio Tirmizija). Drugi smatraju da je donja granica određena i da nije dozvoljeno preći tu granicu, pozivajući se na riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : “Vjenčani dar ne smije biti manji od deset dirhema.” (hadis je zabilježio Darekutni). Kaže Ibn-Kudame u odgovoru na ovaj hadis: “Ovaj hadis je slab, jer ga prenosi Mubeššir ibn Ubejd od El-Hadžadža ibn Ertea. Mubeššir ibn Ubejd je slab prenosilac, a Hadžadž ibn Ertea je mudellis.” (pogledaj: “El-Mugni”, 10/99, 100). Kaže šejh Sulejman el-Eškar: “Učenjaci koji su postavili donju granicu mehru, nemaju pouzdanog dokaza na kojeg bi se mogli oslonuti.” (pogledaj: “Ahkamu-z-zevadži fi dui-l-kitabi ve sunneti”, 260. str.)
Vjenčani dar je isključivo ženino vlasništvo
Njenom staratelju ne pripada osim onoliko koliko mu ona dobrovoljno daruje, shodno riječima Uzvišenog: “I draga srca ženama njihove darove podajte” (En-Nisa, 4.). Između staratelja se izdvaja otac, kojem je dozvoljeno uzeti iz vjenčanog dara određenu količinu, pod uslovom da ne našteti kćerci i da ona nema potrebe za cijelim vjenčanim darom. Dokaz tome su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, : “Ti i tvoj imetak pripadate ocu.”
Vrste mehra
Vjenčani dar se, s obzirom na vrijeme uručenja, djeli na: trenutni i odgođeni, s obzirom na njegovo definisanje i određivanje pri sklapanju ugovora, na utvrđeni i identični i s obzirom na količinu koja se uručuje, na kompletan i polovičan vjenčani dar.
a) Trenutni i odgođeni vjenčani dar
Dozvoljeno je trenutno davanje vjenčanog dara i njegovo odgađanje, kao što je dozvoljeno da jedan dio vjenčanog dara bude uručen ženi u vrijeme ugovora a drugi dio odgođen, i na kraju dozvoljeno je da bude u ratama. Kako god se dogovore supružnici, ispravno je, i ne smatraju se prestupnicima zbog toga. Ukoliko se supružnici usaglase oko količine vjenčanog dara i ne odrede vrijeme njegovog uručenja, smatrat će se trenutnim. Razlog zbog kojeg je vjenčani dar dozvoljeno odgoditi leži u činjenici da je vjančani dar imetak ili imovinsko pravo, a sve što je imatak može biti dug. Ako se odgeđenom vjenčanom daru ne odredi rok, vrijeme njegovog uručenja je razvod ili muževa smrt. (Pogledaj: “El-Mugni”, 10/115). Odbijanje supruga da uruči ženi trenutni vjenčani dar, na kojeg je pristao pri sklapanju bračnog ugovora, valjan je razlog ženi za izbjegavanje odnosa.
b) Utvrđeni i identični vjenčani dar
Utvrđeni vjenčani dar: vjenčani dar koji se odredi i definiše pri sklapanju bračnog ugovora. Identični vjenčani dar: vjenčani dar koji se ne definiše u bračnom ugovoru, i spomene se uopćeno. Žena čiji vjenčani dar nije određen i definisan pri ugovoru, ravna se prema svojim sestrama, sestarama njenog oca i ženama njenog mjesta i ima pravo zahtjevati od muža da joj da vjenčani dar u visini njihovog vjenčanog dara. Rekli smo da će se ravnati po svojim i očevim sestrama, a ne po majci i njenim sestrama, zbog toga što majka može biti iz drugog mjesta u kom se razlikuju običaji od mjesta u kom ona živi. (pogledaj: “El-Mebsut”, 5/64; “Talilu-l-muhtar”, 3/108; “Revdatu-t-talibin”, 7/286; “El-Mukni’ ”, 3/94)
Dokaz utemeljenosti identičnog vjenčanog dara je presuda Abdullaha ibn Mes’uda u vezi sa ženom čiji je čovjek umro, a nije imao odnos sa njom i nije utvrdio vjenčani dar pri sklapanju bračnog ugovora. Rekao je, kada je upitan o njenom pravnom statusu: “Ima pravo na vjenčani dar identičan vjenčanom daru njenih rodica, bez dodavanja i oduzimanja i na nasljedstvo. S druge strane obavezna je biti u pričeku nakon njegove smrti. Čuvši njegovu presudu, Ma’kel ibn Sinan ustade i reče: “Isto ovako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem presudio Birvei bint Vašik.” (hadis je zabilježio Tirmizi). Identičnom vjenčanom daru se pribjegava u četiri situacije: prva, u slučaju ne određivanja vjenčanog dara prilikom bračnog ugovora, o čemu smo govorili; druga, kada se kao vjenčani dar odredi nešto što je Šerijatom zabranjeno; treća, kada se čovjek i žena dogovore da sklope bračni ugovor bez vjenčanog dara i četvrta, kada bračni ugovor bude nevažeći.
Lijepo je utvrditi i definisati vjenčani dar pri sklapanju bračnog ugovora, slijedeći u tome Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a i da bi se izbjegli eventualni problemi, prepirke i svađe između čovjeka i žene u budućnosti, koje mogu biti izazvane različitim pristupom i gledanjem na veličinu neutvrđenog vjenčanog dara.
c) Kompletan i polovičan vjenčani dar
Žena ima pravo na kompletan vjenčani dar u tri slučaja:
1. Kada je čovjek, nakon što je imao odnos sa njom, pusti (razvede). Na to upućuju riječi Allaha, dželle šenuhu, : “Ako hoćete da jednu ženu pustite, a drugom se oženite, i jednoj od njih ste dali mnogo blaga, ne uzimajte ništa od toga.” (En-Nisa, 20). Kaže šejh Sulejman el-Eškar: “Ajet zabranjuje mužu da, ukoliko se odluči na razvod, uzme i najmanji dio vjenčanog dara kojeg je dao suprugi, bez obzira na njegovu količinu i okarkterisao je uzimanje dijela vjenčanog dara kao najveću neistinu i jasan grijeh. Nakon toga Allah, dželle šenuhu, se čudi kako čovjek koji je sa potpunom slobodom prilazio ženi i bio sa njom u čvrstoj vezi koja se brakom zove, može poslije toga tražiti od nje da mu vrati vjenčani dar ili jedan njegov dio.” (“Ahkamu-z-zevadži fi dui-l-kitabi ve sunneti”, 263 str.)
2. U slučaju muževe smrti
Dokaz za to je hadis Abdullaha ibn Mes’uda kojeg smo spominjali kada smo govorili o identičnom vjenčanom daru.
3. Nakon sklapanja bračnog ugovora i osamljivanja sa čovjekom
Pravovjerne halife (Ebu-Bekr, Omer, Osman i Alija), radijallahu anhum, bili su jednoglasni oko toga da supruga ima pravo na kompletan vjenčani dar, nakon što se osami sa suprugom, bilo da se zatvore u sobi ili postave zastor između njih i onih koji se nalaze u kući. (Predaju su zabilježili Esrem i Ahmed, a šejh El-Albani ju je ocjenio vjerodostojnom u “Irvau-l-galilu”, 6/356). Učenjaci hanefijskog mezheba smatraju osamljivanje punovažnim samo ukoliko ono bude stvarno i ispravno, pod čime misle na osamljivanje koje daje mogućnost supružnicima da imaju odnos. (Pogledaj: “El-Ihtijar li ta’lili-l-muhtar”, 3/103).
Polovičan vjenčani dar žena uzima u slučaju razvoda prije općenja ili osamljivanja jednog s drugim, pod uvjetom da vjenčani dar bude utvrđen i da je razvod uzrokovan od strane čovjeka. Kaže Allah, dželle šenuhu, : “Ako ih razvedete (pustite) prije nego ste u odnos s njima stupili, a već ste im vjenčani dar odredili, one će zadržati polovinu onoga što ste odredili, osim ako se ne odreknu ili se odrekne onaj ko odlučuje o sklapanju braka…” (El-Bekare, 237.)
Ajet nas upućuje na to da njima dvoma pripada po pola vjenčanog dara samim bračnim ugovorom i dozvoljeno je da se svako od njih odrekne svoje polovine. Allah, dželle šenuhu, podstiče na odricanje od te polovine i kaže: “A ako se odreknete, to je bliže čestitosti” (El-Bekare, 237).
Odustajanje od vjenčanog dara
Islamski učenjaci su jednoglasni oko dozvole odustajanja žene od mehra i njegovog poklanjanja čovjeku, a dokaz su im riječi Allaha, dželle šenuhu, : “I draga srca ženama vjenčane darove podajte; a ako vam one od svoje volje od toga nešto poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte.” (En-Nisa, 4). Vjenčani dar je isključivo ženino pravo i može ga prihvatiti i ne prihvatiti. Praštanje duga, prije svega siromašnoj osobi, je pohvalno svojstvo i milosrđe na kojeg podstiče naša uzvišena i plemenita vjera.
Kaže Allaha, dželle šenuhu, : “A ako je u nemogućnosti vratiti dug, onda pričekajte dok bude mogao; a još vam je bolje, neka znate, da dug poklonite.” (El-Beqare, 280). Ako se žena odluči na odustajanje od mehra, ili jednog njegovog dijela, to može učiniti samo nakon zaključivanja bračnog ugovora, jer tek tada postaje njegov pravi vlasnik i može raspolagati sa njim. Prije sklapanja braka mehr je Allahovo pravo, tj. On ga je učinio obaveznim, i nema niko pravo da njime raspolaže, bez Njegove dozvole. (pogledaj: “Hukuku-l-mer’eti-z-zevdžijje vet-tenazulu anha”, 180-181).
Semir Imamović
