Historija & Teme

Historija Bošnjaka (2.dio)

Historija Bosne i Bošnjaka:

Osvojivši Bosnu godine 1463. sultan Mehmed Fatih II ovdje se prvi put sreo s katoličkim stanovništvom, Bosanskom crkvom, kao i Bosancima kojl su izrazili spremnost da prime Islam, ili su već bili primili islam (što je slučaj sa tzv. Bosanskim krajištem, područjem istočno od Sarajeva do rijeke Drine, gdje je turska vlast postojala po svoj prilici već od 1436. godine). Franjevcima, kao predstavnicima katoličke crkve sultan Fatih izdao je ahdnamu kojom je zagarantovan slobodan život katolika.

Bosanskoj crkvi, koja je bila u punom rastrojstvu nakon nasilnog pokrštavanja i konfiskacije imanja – izvršenim prije nepune četiri godine – sultan Fatih je vratio imanja ukoliko se na njih vrate krstjani. Konvertitima na Islam sultan Fatih je podijelio osim sarajevske muafname još jedan privilegij.

Sastojao se u tome da se djeca Bosanaca, koji su prihvatili islam, odnosno djeca potura, kako se navodi u nekim dokumentima, primaju u adžami-oglane, to jest da se izobražavaju na dvoru za pojedine dvorske službe i za službu u jeničarskim jedinicama. Sličan privilegij uživali su i albanski muslimani te pripadnici plemena Abaza na Kavkazu. Kao što je poznato, u adžami-oglane primala su se u principu kršćanska djeca.

To je bio poznati danak u krvi, koji je imao za posljedicu da /se dijete zapravo prisilno prevjeravalo i odricalo svih tradiclja, pa i porodice. Međutim, muslimanski kandidati, koji su primani na lzobrazbu u dvor, nalazili su se u posve drugoj situacijli: otvarala im se mogućnost za pristup do najvišlh položaja širom Carstva i u svojoj domovini, a ostajali su dakako u svojoj vjeri. Valja nadodati da se u jednom propisu iz 1666. godine objasnilo da su se djeca potura (potur-oglan ili sünnetli-oglan) primala u adžaml-oglane „samo ako to dobrovoljno žele“.

Tekst jeničarskog zakona pripovijeda da su sami Bosanci, primivši Islam, zatražili od sultan Fatlha „Neka se iz naše zemlje kupe adžami-oglani“, pa je historičar dr Savfet-beg Bašagić ovo s pravom ocijenio kao dalekovidan i mudar korak.

Rezultati privilegija primanja islamskih Bosanaca (kao i islamskih Albanaca) na izobrazbu u dvor pokazali su se u tome što već od XV stoljeća, pa kroz sve vrijeme vidimo velik broj Bosanaca (i Albanaca) na svim položajima u Carevini.

c) Afirmacija Bosanaca u političkom životu Carstva

Nema sumnje da je odgoj i obrazovanje putem adžami-oglana, naročito u početku, mnogo doprinio da su se među bosanskim Muslimanima stvorili kadrovi, od kojih se regrutirao markantan broj pripadnika vladajućeg sloja u Osmanskom Carstvu. Već prije Fatihova osvojenja Bosne, a onda na osnovu njegove povlastice o uzimanju Bošnjaka u adžami-oglane, počeli su se javljati brojni Slaveni koji vrše znatan utjecaj u državnom životu Osmanskog Carstva. Jedan od prvih koji se koristio Fatihovom povlasticom bio je Jakub-paša, kasniji pobjednik na Krbavskom polju 1493. godlne, i ujedno jedan od prvih predstavnika Bosne na islamskom Parnasu. „Došavši jednom pred sultan

Mehmeda dobio je zatim odgoj kod tog sultana“ – kaže se u rukopisnom „Tarihi Osmani“, koi je u Nacionalnoj biblioteci u Parizu otkrio zaslužnI orijentalista Aleksej Olesnicki. Čitava plejada bosanskih Muslimana i drugih Južnih Slavena zauzimali su na Porti i širom Carstva često najviše položaje u svojstvu velikih vezira, beglerbegova, kazlaskera, jeničar-aga, roznamedžija, tefterdara, carskih kapidžija, namjesnika, vezira, paša, muftija, muderisa, književnika, mula i kadija u Stambolu, Jeruzalemu i Medini itd.

Snaga sistema bIla je u tome što se u prvim stoljećima na položaje nije dolazilo s obzirom na pripadnost vladajućim staležima, već po sposobnostima, pa se tako vladajući sloj regrutirao i iz redova puka.

Safvet-beg Bašagić nabrojio je u svome djelu „Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini“ (Zagreb 1931) 689 imena bosanskih Muslimana, Hrvata, Srba 1i prlpadnika drugih južnoslavenskih naroda, ali je sigurno da je tu obuhvaćen samo dio, možda i manji dio tih Iičnosti.

Hvaranin Vinko Pribojevič, koji je godine 1595. štampao u Veneciji djelo „O porijeklu i znamenitim djelima Slavena“, ukazivao je na muslimanske Slavene ističući kako su ih sultani visoko cijenili. Tvrdio je da su snagom Slavena sultani „osvajali carstva, uzimali najtvrđe gradove“, pa nastoje da još i sruše Rimsko Carstvo i potpuno unište krišćanstvo.

I Juraj Križanić u djelu „Politlka“, koje je pisao u razdoblju od 1661-1666, navodi:

„Turci su u prijašnja vremena rado primali svakoga prebjega i svrzimantiju koji su bili voljni da se poturče ili da prijeđu na tursko krivovjerstvo, i takvim davahu najviše časti i položaje u državi. I danas primaju mnoge; mi ih zovemo poturicama. Njihovi jeničari potječu od kršćanske djece raznih naroda… Jeničari povrh toga vladaju danas onim kraljevstvom i postavljaju i pogubljuju njihove careve i tako je u Turskoj primanjem poturica prešla vlast u ruke tuđih naroda.“

Postižući visoke karijere i stičući imetak, ovi južnoslavenski ljudi redovno su protežirall svoje zemljake, a vrlo često i Dubrovčane. Isticali su se i izgradnjom brojnih objekata komunalnog i vjerskog značaja u svome užem zavičaju, ali i širom Carstva. Njihov utjecaj ogleda se i u tome što je u XVI stoljeću bosanski (srpskohrvatski) jezik bio jedan od diplomatskih jezika na Porti.

Premoć Bošnjaka na Porti bila je povod turskom pjesniku Vejsiji (Uvejs bin Mahmud) da je u jednoj satiričnoj pjesmi dao oduška ogorčenju gledajući na državnom kormilu Bošnjake i Albance. Ali to je već period opadanja Carstva, kada se smanjilo i učešće Južnih Slavena na glavnim i odgovornim državnim poslovima.

d) Ekspanzija islama i bosanskih Muslimana u Podunavlje

Turska osvajanja Podunavlja, kojima je bio otvoren put pobjedom na Mohaču 1526. godine, dobrim dijelom su djelo bosanskih Muslimana. Na ta osvajanja nadovezala se je kolonizacija bosanskih Muslimana u novoosvojene krajeve. Za tursku vlast ta je kolonizacija bila naročito značajna do vremena kada tamošnji domaći svijet nije bio još počeo primati islam.

Po osvojenju Ugarske i Hrvatske državna politika je išla za tim da se tamo koloniziraju bosanski Muslimani. O pritisku koji je vršen na posjednike timara iz Bosne da se nastane u Hrvatskoj i Ugarskoj ostavio je važno svjedočanstvo Kuripešić (1530).

Nije onda začudo da je iz Bosne potjecao velik broj visokih činovnika u ovim novoosvojenim krajevima. Primjera radi spominjemo da se računa da je tamo samo na položaju begler-bega od Budima u toku gotovo 150-godišnje turske vladavine bilo preko dvadeset Bošnjaka. Neki su od njih u svojoj užoj domovini dali izgraditi i veći broj građevina, kao što je slučaj sa banjalučkim dobrotvorom Sofi Mehmed-pašom, Ali-pašom Kalauzom, osnivačem monumentalne džamije u Maglaju, Musa-pašom, osnivačem Nove Kasabe i dr. Naseljavanje Ugarske i Hrvatske zahvatilo je i široke slojeve muslimanskog stanovništva u Bosni.

O ovim naseljavanjima iz Bosne svjedoče katastarski defteri za slavonske sandžake, kako je to utvrdio dr Adem Handžić.

Bosansko-muslimanska naselja bila su osobito jaka prema granicarna, oko Kaniže, Sigeta, Boboče, Pečuha, Vesprima, Višegrada, Ostrogona, Stolnog Biograda, u cijelom Podunavlju i Potisju u Banatu (Stjepan Pavičić). Evlija Čelebija, koji je 1660. i 1661. putovao turskom Ugarskom, spominje da se bosanskim jezikom govori u Pečuju. Za stanovnike Budima kaže da su svi Bošnjaci. Stanovnici Šikloša govore mu poturski. Za stanovnike Sigetvara kaže da su bijele boje i da su Bošnjaci. Za stanovnike Kaniže isto tako navodi da su Bošnjaci i da znaju nekoliko jezika, između kojih je na prvom mjestu bosanski.

Očito je prema tome da je znatniji dio bosansklh Muslimana iseljavao u novoosvojene hrvatske i ugarske krajeve, no činjenica je da je u tim krajevima starosjedilačko stanovništvo masovno prelazilo na islam.

O tome je iznio i obradio golemu historijsku i dijalektološku dokumentaciju prof. Stjepan Pavičić. Njegovi istraživački rezultati imaju posebnu vrijednost u tome što se baziraju na savremenim historijskim izvorima, a dijalektološka građa služila mu je za dopunska objašnjenja utvrenih demografskih procesa. Pavičić je došao do zaključka:

da se na zemljištu između Drave, Dunava, Save i Ilove za turskog gospodstva formirala nova grupa, muslimani, koju su činili s jedne strane doseljenici, uglavnom iz Bosne, i starosjedioci, koji su primili Islam; oko 1680. nalazilo se na tom prostoru otprilike 115.000 muslimana, 72.000 Hrvata katolika, 33.000 Srba i 2.000 Mađara, pa su prema tome muslimani bili najjače stanovništvo na tom području;
da su u Lici muslimani bili većinom doseljenici iz Bosne, ali je i nešto starosjedilaca prešlo na Islam; i ovdje je muslimansko stanovništvo tada činilo većinu stanovništva.
Dr Josip Buturac vršio je istraživanja o stanovništvu samostalno i neovisno od Stjepana Pavičića, ali se, kako kaže, s njim, osim u pojedinostima, uglavnom slaže. Samo su neznatne razlike u PavIčićevu I Buturčevu izračunavanju stanja stanovništva po vjerama.

Sva su ova muslimanska naselja, uključujući i ona u Dalmaciji, nestala izgibanjima stanovništva i iseljavanjima u toku velikog rata (1683-1699), izuzev muslimanskog stanovništva istočnog Srijema, koje je dijelom izginulo, a dijelom se iselilo u toku austrijsko-turskog rata od 1716-1718.

Uspomena na Undžurovinu, kako se nazivalo nekadašnje tursko Podunavlje, ostala je u muslImanskim narodnim pjesmama undžurskog ciklusa i u drugom folkloru, u porodičnim predanjima, onomastici i dr. Ostalo je tragova i u arhitekturi.

Gerö Gyözo je na osnovu upoređivanja na bazi kritike stila i ispitivanjem veza između zajedničkih zakladnika turske po-đkrajine u Mađarskoj i Bosne došao do zaključka o tijesnim ve-đzama između bosanskohercegovačkih džamija i džamija turske pokrajine u Mađarskoj. Te su veze bile osobito intenzivne u drugoj polovici XVI stoljeća. Nije isključio ni mogućnost istovjetnih majstora-graditelja. Njegov je zaključak da se „turska arhitektura u Madarskoj može smatrati jednim od regionalnih područja bosanskohercegovačke pokrajine“ (Gerö Gyözo, Hódoltságkori kutatások Baranyában, Pécs 1975, str. 95-116, lsti, Monuments de l’architekture en Hongrie, Budapest 1976).

Učimo o Islamu
Back to top button