Prva priča: Priča o Leptiru
Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri leptira.
Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor. Onda je leptir stao. Činilo se da ne može dalje.
Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je makazice i razrezao čahuru. Leptir je s lahkoćom izašao, ali imao je krhko tijelo i smežurana krila. Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se krila svakog trenutka otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažilo ga. Međutim, ništa se nije dogodilo!
Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio. Uprkos svoj svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama čovjek nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći izlazeći iz čahure, osmislio Bog, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila da bi kad se oslobodi čahure bio spreman za let.
Ponekad su upravo poteškoće potreba u našem životu.Kad bi nas Bog oslobodio svih prepreka i nevolja, osakatio bi nas. Nikad ne bi mogli letjeti.
Druga priča: Štedljiv mrav.
Pitao je Sulejman, a.s., mrava koliko mu treba hrane za godinu dana?! Kaže mrav da su mu dovoljna dva zrna žita! Dobro, kaže Sulejman, a.s., pa da vidimo?! I stavi ti on mrava pod zvono s dva zrna žita na godinu dana. Tačno nakon godinu dana, podigne zvono kad dolje mrav s jednim zrnom žita, pita ga Sulejman, a.s.: Šta je ovo?
Zar ti ne reče da ti treba dva zrna žita, a samo si jedno pojeo? Jest, Vladaru, to je tako kad me Allah hrani, jedem koliko mi treba, jer znam da me On neće zaboraviti, a ovako kad me ti hraniš i misliš na mene, bilo me je strah da ćeš me zaboraviti, pa sam štedio – kaže mrav
