Hutbe & Dersovi

Božiji darovi

Zar mu nismo dali oka dva

“O čovječe, zašto da te obmanjuje to što je Gospodar tvoj plemenit, koji te je stvorio – pa učinio da si skladan i da si uspravan – i kakav je htio lik ti dao?“ (El-Infitar, 6-8)

Stvoritelj nas u Časnoj Knjizi nerijetko poziva da svoju pažnju usredsredimo na zadivljujuće fenomene našeg ljudskog, tjelesnog postojanja.
Tijelo samo po sebi je univerzum misterija. Iako ga često poredimo sa mašinom, naše tijelo je mnogo više od najfunkcionalnije mašine. Ono decenijama ,,radi“ dvadeset i četiri sata dnevno i to bez potrebe za ,,redovnim servisiranjem“ ili ugradnjom ,,rezervnih dijelova“. Čak i kada se neodgovorno odnosimo spram vlastitog tijela, ono nas poslušno služi i održava.

Svakog dana, kako se procjenjuje, između jedne i pet naših čelija postaje kancerogeno, a naš imunološki sistem nekim nevidljivim mehanizmima ih uspješno hvata i ubija.
Koliko smo uopće svjesni sveprisutnih Božijih darova u nama sa kojima nas je Milostivi opskrbio i koje neovisno od naše svijesti i kontrole upotrebljavamo i koristimo?
Dok samo sjedi i ništa ne radi, naš mozak za trideset sekundi obradi više informacija nego što je svemirski teleskop Habl obradio za trideset godina.

Svakog sata naše srce distribuira oko 265 litara krvi. To je 6. 360 litara dnevno. Više litara krvi prođe kroz nas u toku dana nego što ćemo sipati goriva u automobil za godinu dana.
Zamislite snagu i veličanstvenost ,,pumpe“ koja kuca 100.000 puta dnevno, čak tri i po milijarde puta u životnom vijeku. Slikovitim poređenjem, to bi bilo kao da stežemo pumpu veličine grejpfruta sa dovoljno snage da neku tečnost potjeramo metar i dvadeset u vis kroz cijev. I da to radimo svakog sekunda, dvadeset četiri sata dnevno, neprestano.
Svemilosni nas podsjeća i na druge organe i osjetila za čiji besprijekorni rad čovjek nimalo nije zalužan.

“Zar mu nismo dali oka dva, i jezik i usne dvije.“ (El-Beled, 8-9)

Svakog dana napravimo oko 250 000 pokreta oka. Ljudsko oko može da razlikuje između dva miliona i 7, 5 miliona boja. Zamislimo da nam neko da tri malehne kosti, malo mišića, ligamenata, membranu i nekoliko nervnih ćelija da od toga napravimo uređaj koji može da manje-više vjerno uhvati potpuni opseg čujnih doživljaja: šapate, simfoniju koncerta, umirujuće rominjanje kiše, talasanje mora, huk potočića…

Stručnjaci nam poručuju da kada stavimo slušalice od 800 dolara na uši i začudimo se bogatim, izvrsnim zvukovima, trebamo imati na umu da nam sva ta skupa tehnologija samo prenosi približno vjeran čulni doživljaj koji nam naše uši pružaju besplatno.

Kada bismo mogli da čujemo još tiše zvukove nego sada, živjeli bismo u svijetu trajne buke, zato što bismo čuli sveprisutno nasumično kretanje molekula vazduha.
Naš sluh je udešen apsolutno optimalno. Čujemo zvukove i vibracije od najtišeg razaznatljivog zvuka do onog najglasnijeg u čijem je rasponu milion amplituda.
Začuđujuća je pojava koliko smo opčarani ljudskim izumima i savremenom tehnologijom, a da u isto vrijeme previđamo i ignoriramo misteriju sopstvenog tijela, tog suptilnog i nenadmašnog Božijeg proizvoda.

Po jednoj anketi, polovina ljudi mlađih od trideset godina izjavila je da bi žrtvovala čulo mirisa prije nego što bi se rastala od omiljenog elektronskog uređaja.
Decenijama je postojala univerzalana saglasnost o tome da ljudska bića mogu da razlikuju oko deset hiljada različitih mirisa. Godine 2014. u časopisu Science, objavljen je podatak kako zapravo možemo razlikovati daleko više mirisa od toga -najmanje bilion.

Pandemija korona virusa otvorila nam je oči pred spoznajom šta se dešava kada nam bude trajno oštećena ili privremeno onesposobljena neka organska funkcija. Kakvu drastičnu promjenu u nama izaziva gubitak čula okusa ili mirisa? Zar naša sjećanja nisu ponajprije ispunjena mirisima!?

Ljudi koji su ostali bez čula mirisa obično su zapanjeni time koliko je zadovoljstava nepovratno otišlo iz njihovih života. Kuriozitet ovog osjeta je da svi mi „mirišemo“ svijet drugačije. Iako svi imamo između 350 i 400 tipova receptora mirisa, samo oko polovine je zajedničko svim ljudima.

Za miris se tvrdi da je zaslužan za najmanje 70 procenata arome. Ako ne osjećamo miris svježeg voća, zasigurno nećemo ni okusiti njegovu slast i ukus.
Imajući u vidu sve navedeno, i mnogo toga drugoga poznatog i nepoznatog o našem tijelu, eufemizam je reći da je tijelo naš stari i poslušni sluga.
Kolikogod da bismo platitli, pedantno sakupljali birane materijale ili okupili najumnijih ljudi da nam pomognu da proizvedemo jedan ljudski organizam, svi zajedno ne bismo uspjeli da proizvedemo ni jednu ljudsku ćeliju a kamoli našeg dvojnika.

Vakat | Media
Back to top button