Kur'an je govor Uzvišenog Stvoritelja, Gospodara i Vladara ljudi, govor upućen stvorenjima, svim ljudima, i ženama i muškarcima. Allah Uzvišeni se obraća pripadnicima oba spola u Svojoj knjizi. Predstavljati Kur'an kao poruku upućenu samo muškarcima ili samo ženama pogrešno je i neutemeljeno.
Odlika kur'anskog obraćanja je da kada se obraća svima upotrebljava rečenice u muškom rodu: „O ljudi, klanjajte se Gospodaru svome koji je stvorio vas i one prije vas, da biste se kazne sačuvali.“ (El-Bekare,21). Kome su ove riječi upućene? Svima. Kada se obraća i ženama i muškarcima Kur'an upotrebljava množinu muškog roda podrazumijevajući pod tim i ženski rod. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je, obraćajući se ljudima u džamiji, upotrijebio izraz :
„O ljudi!“. Ummu Seleme je to čula i ostavila je posao koji je radila kako bi čula šta Allahov Poslanik, s.a.v.s., ima kazati. Rekli su joj: Poslanik se obraća ljudima, rekao je : „O ljudi!“ Ummu Seleme odgovori : I ja sam od ljudi. Još jedan dokaz za sve ovo je ajet: „O vjernici, namaz obavljajte i Gospodaru svome se klanjajte, i dobra djela činite da biste postigli ono što želite“. (El-Hadždž,77). Ovaj ajet nije upućen samo muškarcima vjernicima.
Kur'an Časni je osnov i izvor svih propisa. Naše razumijevanje vjere, vjerskih propisa, društva, porodice, žene… temelji se na kur'anskoj poruci. Međutim, kada govorimo o ženama nalazimo ogromnu razliku između naše stvarnosti i svakodnevnog života s jedne strane, i kur'anske slike o ženama s druge strane. Nažalost, svjedoci smo nepoštivanja kur'anskog predstavljanja žene kao majke, supruge, kćeri, aktivnog člana ljudskog društva.
Kur'an postavlja ženu na veoma visoko mjesto, odlikujući je pravima i slobodama, ali na veliku žalost, živimo u vremenu u kojem se prema ženi odnosimo na temelju naslijeđene tradicije iz vremena kulturne i civilizacijske zaostalosti muslimana isprepletene sa zapadnim materijalističkim pogledom na ženu.
Da bismo ženi vratili mjesto koje joj pripada i koje zaslužuje, moramo se vratiti kur'anskom i hadiskom razumijevanju žene i njenom položaju u Kur'anu i hadisu. Oslobađanje žene znači vraćanje na Kur'an i hadis a ne prihvatanje onog što nam Zapad servira o jednakosti i pravima žena, jer žena koju treba osloboditi i dati joj prava je moja majka, moja kćerka, moja sestra, moja supruga, žena muslimanka, a ne žena sa Zapada.
Ženski tefsir Kur'ana Časnog
U novije vrijeme pojavila se ideja o tome kako je potrebno napisati ženski tefsir Kur'ana časnog. Zagovornici ove ideje pravdaju svoj stav time što ne postoji nijedan tefsir čiji je autor žena. Ideja je potekla sa Zapada, tačnije iz SAD-a, iz određenih krugova žena muslimanki koje sebe nazivaju islamskim feministkinjama. Međutim, pitanje je da li nam je nešto takvo zaista potrebno i koji je pravi razlog takvog zahtjeva i stava. Kur'an je došao kao cjelina upućena i muškarcima i ženama, a ne u dijelovima posvećenim jednim ili drugim.
Pored toga, baviti se tefsirom znači ispunjavati sve uslove bez kojih se ne može tumačiti Kur'an časni. Pobornici ideje „ženskog tefsira“ su zapadnjakinje koje ne ispunjavaju prvi i osnovni uslov da bi se bavile tefsirom, a to je poznavanje arapskog jezika i njegovih disciplina. Čak neke od njih nisu ni muslimanke! Svaka nauka ima svoja pravila i zakonitosti koja se moraju poštivati pa tako i tefsir, u protivnom bi se javila anarhija i svako bi sebi dao za pravo da tumači Kur'an časni onako kako on želi i smatra da treba.
Kur'an govori o ženama
Kur'an Časni govori o ženama i objašnjava propise koji se tiču žena. Govori o ženama kada nam kazuje o ličnostima kao što su kraljica od Sabe, Merjema, Merjemina majka, Musaova majka … Govori o ženama kada objašnjava propise koji se tiču nasljedstva, bračnog života, razvoda…
sa svojim podanicima i razgovara s njima prije donošenja odluke, a Ibn Ašur kaže da su islamski pravnici ajet koji govori o Belkisi: „O velikaši – reče ona
Pitanje gledateljice iz Maroka: „Slažem se sa dr. El-Qaradawijem kada kaže da postoji ogromna razlika i udaljenost između kur'anskog predstavljanja žene i njenog stvarnog položaja u društvu. Kur'an časni navodi primjer koji govori o ženi s društvenog i političkog aspekta, opisujući Belkisu i njenu vladavinu. Kur'an nam bilježi riječi žene vladarke upućene podanicima:
„Kada carevi osvoje neki grad – reče ona – oni ga razore, a ugledne stanovnike njegove učine poniženim; eto tako oni rade.“ (En-Neml, 34) Ibn Abbas kaže u svom tefsiru da čak ni to što je bila nevjernica nije je sprečavalo da se savjetuje savjetujte mi šta treba u ovom slučaju da uradim, ja bez vas ništa neću da odlučim,“ (En-Neml, 32) uzeli kao dokaz kako nijedan sudija niti vladar ne smije donositi odluke bez prisustva učenih i savjetovanja s njima. Moje pitanje dr. El-Qaradawiji je sljedeće: Kako danas neki islamski učenjaci mogu odbaciti ovaj kur'anski primjer i ignorisati ga kada se govori o pravima žene i njenoj političkoj i društvenoj slobodi?
Zašto se pozivaju na to da je ona bila nevjerkinja koja je živjela u vrijeme prijašnjih naroda pa tako nije dozvoljeno služiti se njenim primjerom u dokazivanju, a istovremeno se iz tog istog primjera izvlače fikhski propisi? Kur'an nam navodi primjer Ummu Seleme koja je bila povod objavljivanju ajeta: „Muslimanima i muslimankama…“ (El-Ahzab, 35) jer je pitala zašto se Kur'an časni obraća muškarcima bez spominjanja žena. Allah Uzvišeni objavljuje ovaj ajet kao odgovor na pitanje jedne žene u čemu se ogleda priznanje žene i prava njenog glasa“.
Ja sam se koristio spomenutim ajetom o Belkisi kao dokazom, a i šejh El-Gazali, rahimehullah, i spomenuo sam to u svojoj knjizi „Savremene fetve“ govoreći o tome kako je dozvoljeno i potrebno da se žena kandiduje za parlament, vladu i sl. Ovaj kur'anski primjer kraljice Belkise je dokaz protiv onih koji bukvalno shvataju i nastoje generalizovati hadis: „Neće uspjeti narod kojem je žena zapovjednik.“ Svjedoci smo, tokom historije, da je bilo naroda koji su uspjeli i napredovali, a njihov vođa i zapovjednik bila je žena. Belkisa je svoj narod vodila i bila uspješna u tome iako je bila nevjerkinja. Kur'an Časni joj zbog toga odaje priznanje spominjući je u pozitivnom i lijepom svjetlu kao primjer. Vrhunac njene mudrosti i pravde je bio ulazak u islam: „… zajedno sa Sulejmanom predajem se Allahu Gospodaru svjetova!“ (En-Neml, 4)
Jedina žena spomenuta u Kur'anu po imenu je Merjem
Da zaista, jedina žena koja se spominje po svome imenu u Kur'anu čsnom je Isaova, a.s., majka Merjem. Ali,ako znamo da Kur'an inače ne spominje vlastita imena osim imena poslanika onda u tome nema ništa čudno. Kur'an časni spominje i navodi događaje i kazivanja radi pouke i primjera ljudima a ne radi navođenja vlastitih imena ljudi i žena i zato ćete naći da je od svih ashaba po svome imenu spomenut jedino Zejd,i to opet radi objašnjenja šerijatskog propisa:
„I pošto je Zejd s njom živio i od nje se razveo, Mi smo je za tebe udali kako se vjernici ne bi ustručavali više da se žene ženama posinaka svojih kad se oni od njih razvedu.“ (El-Ahzab, 37). Jednom prilikom, dok sam držao predavanje spomenuo sam Musaovu, a.s., sestru koja ga je pratila nakon što ga je majka bacila u Nil. Neko od prisutnih me upita: Kako se zvala Musaova, a.s., sestra? Odgovorio sam: „Zašto pitaš, da se nećeš, možda, njome zaručiti i oženiti?“
Dakle, zašto je bitno njeno ime ako ga Kur'an časni nije spomenuo? Kur'an u svom izlaganju ne pridaje važnost vlastitim imenima kada opisuje određene događaje i situacije, kao na primjer: „A jedan čovjek, vjernik, iz faraonove porodice koji je krio svoje vjerovanje reče …“ (Gafir, 28) „Kad im poslasmo dvojicu, ali im oni ne povjerovaše i pojačasmo ih trećim, pa rekoše: Mi smo vama poslani.“ (Jasin, 14) Glavni cilj kur'anskih kazivanja i opisivanja događaja je izvlačenje pouke i propisa, a ne zamaranje slušaoca nabrajanjem imena.
Merjem je spomenuta po svome imenu, kako smatraju Ibn Hazm i drugi, zato što je bila vjerovjesnik i navode dokaz za to razgovor koji su s njom vodili meleki: „I kada meleki rekoše: „O Merjema, tebe je Allah odabrao i čistom stvorio, i boljom od svih žena na svijetu učinio.“ (Ali Imran, 42) On smatra i da je i majka Musaova, a.s., bila vjerovjesnik, a dokaz je: „I Mi objavismo Musaovoj majci: Doji ga, a kad se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku…“ (El-Kasas, 7)
Apsolutna većina islamskih učenjaka ipak je zauzela stav da je poslanstvo i vjerovjesništvo Allah, dž.š., davao samo muškarcima i dokaz za to je ajet: „A Mi smo i prije tebe samo muškarce slali (kao poslanike) kojima smo objave objavljivali.“ (Jusuf, 109) Ibn Hazm smatra da su svi kojima je objava dolazila i sa kojima su meleki razgovarali vjerovjesnici, ali su samo muškarci bivali zaduženi poslanicom koju su morali dostaviti i objasniti svojim narodima.
Zašto? Zato što poslanstvo znači ogromnu odgovornost i obavezu za čije izvršenje je potreban sabur i izdržljivost. Podsjetimo se samo na slučaja Nuha, a.s., koji je svoj narod pozivao hiljadu manje pedeset godina, i kakav rezultat je imao: „On reče: „Gospodaru moj, ja sam narod svoj i noću i danju, doista, pozivao, ali ga je moje pozivanje još više udaljilo. I kad god sam ih pozivao da im oprostiš, prste su svoje u uši stavljali i haljinama se svojim pokrivali – bili su u*!*!*!*!i i pretjerano oholi.“ (Nuh, 5-7) Prstima su uši začepili da ga ne slušaju, glave haljinama pokrivali da ga ne vide. Žena bi sve to teško podnijela i ostala ustrajna, a muškarci su, ipak, izdržljiviji i snažniji.
Ali, u Kur'anu Časnom zato nalazimo primjere poslanika kojima su žene pružale svoju pomoć tokom njihove misije. Još od Adema, a.s., nailazimo primjer žene koja prati muža i pomaže mu: „O Ademe, živite ti i tvoja žena u džennetu…“ (El-Bekare, 35) Prva zapovijed Allaha Uzvišenog bila je upućena istovremeno i muškarcu i ženi: „Ali se ovom drvetu ne približujte (vas dvoje – op. prev.).“ (El-Bekare, 35)
Ibrahim, a.s., je uz sebe je imao Saru. Musa, a.s., imao je majku i sestru, pa faraonovu suprugu, a kada je odrastao oženio se kćerkom Šu'ajbovom, a.s., hoću da kažem da ga je čitav život pratila neka od žena. U životu Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., nalazimo ženu kao prvu muslimanku koja mu je prva pružila pomoć i podršku – Hatidžu, r.a.. Dakle, možemo slobodno kazati da su muškarci bili poslanici, ali su njihovi prvi i najbliži pomagači bile žene.
Hadis: „Predznak Sudnjeg dana je pojavljivanje žena na tržnicama i pijacama“
Nije mi poznat stepen ispravnosti ovog hadisa, ali znam da je još Omer, r.a., imenovao ženu kao „muhtesibu“ (tržišni inspektor) na jednoj od pijaca. Vidite šta je Omer, r.a., učinio pa kako da mi danas zabranimo ženi da trguje i posluje. Žena ima pravo na posjedovanje imetka kao i muškarac i ima pravo da posluje i trguje njim, a kako će sve to stići uraditi bez odlaska na mjesta gdje se to praktikuje. Ženi je zabranjeno da izlazi među muškarce otkrivena, namirisana, ukoliko nije obučena po šerijatskim propisima, da hoda po tržnicama i pijacama i gubi vrijeme u besposlici.
Neki pravdaju zabranu ženi da se bavi trgovinom i biznisom time što imamo veliki broj nezaposlenih muškaraca i kako su oni preči da imaju posao i plaću. Ovdje dolazi do izražaja uloga vlasti u muslimanskim društvima koja će procijeniti da li je i koliko potrebno da i žena radi i bavi se poslovima. Nema ništa loše u tome da i muž i žena rade poslove i pomažu se u izdržavanju porodice i podizanju djece.
Kur'anska slika odnosa prema ženama
Kur'an časni nam daje primjer kako da se odnosimo prema ženi kao majci, ženi kao supruzi, ženi kao kćerki. Kur'an nam naređuje dobročinstvo i poslušnost majci, dobročinstvo prema supruzi i brigu o kćerki. „Čovjeka smo zadužili da roditeljima svojim čini dobro.“ (El-Ahkaf, 15) Tri četvrtine od dobročinstva prema roditeljima pripadaju majci: „Tvoja majka, zatim majka, zatim majka, pa onda otac.“ (hadis) Žena-supruga takođe ima svoja prava i slobodu: „O vjernici, zabranjuje vam se da žene kao stvari nasljeđujete, preko volje njihove, i da im teškoće pričinjavate, s namjerom da im nešto od onoga što ste im dali prisvajate, osim ako budu zgriješile. S njima lijepo živite.“ (En-Nisa, 19) Kći, opet, znači stalnu brigu i pažnju jer:
„Svi ste vi pastiri i bit ćete odgovorni za svoje stado.“ (hadis)
Prije islama, koji je dao ženskom djetetu ravnopravan položaj u porodici i pravo na život, Arapi su ubijali svoju žensku djecu i prezirali ih: „I kad se nekome od njih javi da mu se rodila kći, lice mu potamni i postaje potišten, krije se od ljudi od nesreće koja mu je dojavljena: da li ovako prezren da je zadrži ili da je u zemlju zarovi? Kako ružno oni prosuđuju!“ (En-Nahl, 58,59)
„Krivo rebro“
Tumači Kur'ana časnog podijelili su se u dvije skupine kada je u pitanju stvaranja Have. Jedni kažu da je stvorena od Ademovog, a.s., lijevog rebra, dok drugi kažu da je Havu Allah Uzvišeni stvorio kao i Adema, a.s.. Oni koji kažu da je Hava stvorena od rebra Ademovog, a.s., pozivaju se na hadis Allahova poslanika, s.a.v.s., u kojem se kaže da je Hava stvorena od krivog rebra.
Brojni su i israilijjati (predaje Ehli kitabijja; Jevreja i kršćana – op. prev.) koji podržavaju taj stav. Međutim, druga grupa mufessira, među kojima su Ebu Muslim i Er-Razi, smatraju da je Hava stvorena kao i Adem, a.s., a pod „rebrom“ se misli na bliskost i emotivnu vezu između muškarca i žene, na njenu fizičku slabost i osjećajnost po kojoj se žene razlikuju od muškaraca.
Zato Allahov Poslanik, s.a.v.s. u hadisu u kojem nam govori o tome da je Hava stvorena od rebra kaže: „Lijepo postupajte sa ženama jer je žena stvorena od krivog rebra“, tj. ne trpi pritiske i teške sitacije, nego se mora voditi računa da se s njom polahko i osjećajno postupa vodeći računa o njenoj emotivnoj prirodi i slabosti.
Stoga, Kur'an časni krivicu i odgovornost za grijeh počinjen u Džennetu baca na Adema, a.s.: „A Ademu smo odmah u početku naredili; ali on je zaboravio i nije odlučan bio.“ (Ta-ha, 115) „O Ademe, rekli smo, ovaj je doista neprijatelj tebi i tvojoj ženi, zato nikako ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz dženneta, pa da se mučiš.“ (Ta-ha, 117)
Allah Uzvišeni se obraća Ademu i njega čini odgovornim za ponašanje u Džennetu i njemu naređuje da ne dozvoli šejtanu da ih zavede i izvede iz Dženneta. Ali Adem je „zaboravio, i nije odlučan bio“ pa „njih dvoje pojedoše s njega (drveta),“ tj. pogriješiše. Hava se samo povela za Ademom, svojim čovjekom, i jela zabranjeni plod. Zato je Adem, a.s., taj koji tevbu čini: „I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti.“ (El-Bekare, 37)
Nije tačno da je žena kriva za prvi grijeh i time izazvala protjerivanje iz Dženneta. Biblijsko učenje o prvom grijehu temelji se na tome da je žena ta koja je nagovorila Adema da se približi drvetu i okusi njegov plod i time Biblija svu krivicu i odgovornost baca na ženu, što nije tačno, jer za to nema nikakve potvrde u Kur'anu časnom. Naprotiv, Adem snosi odgovornost i opisan je kao zaboravan i neodlučan.
