Islam i sljedbenici islama izgradili su civilizaciju koja je više od hiljadu godina imala dominantnu ulogu na svjetskoj pozornici. Jedna od najvažnijih specificnosti islamske civilizacije je u cinjenici da je rijec o civilizaciji uravnoteženosti i srednjega puta koja je spojila nauku i vjeru, uspostavila ravnotežu izmedu duha i materije i nije razdvojila ovaj od buduceg svijeta.
To je bitna odlika islamske u odnosu na druge civilizacije koje primarnu pažnju poklanjaju materijalnoj strani života, tjelesnim potrebama i ljudskim porivima, pridajuci, putem iznalaženja mogucnosti što bržeg zadovoljenja potreba za užitkom, vecu pažnju ovosvjetskom životu, ne nalazeci odgovarajuce mjesto za Boga i buduci svijet u svojoj filozofiji i svome misaonom i obrazovnom organizovanju.
Islamska civilizacija zbližila je covjeka s Bogom, povezala Zemlju s nebesima, ovaj svijet potcinila buducem, spojila duh i materiju, uspostavila ravnotežu izmedu razuma i srca, te napravila spoj izmedu nauke i vjerovanja – podigavši znacaj moralnog uzdizanja na razinu znacaja materijalnog uspona. Zahvaljujuci tome, islamska civilizacija dala je veliki doprinos razvoju svjetske civilizacije.
SDEDAM ČUDA ISLAMSKOG SVIJETA
Temelji civilizacije u islamu
Islam se javlja u vrijeme koje je nanovo formiralo covjeka na Arabijskom poluotoku, koje je dalo obol novoj civilizaciji koja je ‘ljude iz mraka izvela na svjetlost’ i postavila temelje za izgradnju covjeka. Allahova, dž.š., Objava je ono što zanavlja formiranje covjeka pojedinca u duhu potrebnih uvjerenja i misli, procišcava ga, uspostavlja veze, postavlja temelje na kojima pociva izgradnja zajednice. Istinu je rekao Uzvišeni Allah, porucujuci: ‘Od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna, kojom Allah upucuje na puteve spasa one koji nastoje da steknu zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na pravi put im ukazuje.’ (Al-Ma’ida, 15-16)
U najvažnije temelje na kojima pociva islamska civilizacija spadaju:
Vjerovanje u Allahovu Jednocu (tevhid). Islam je uspostavio pojam tevhida dok se obracao mnogobošcima Meke, isticici da nije dovoljno to što oni vjeruju da je Allah Gospodar i Tvorac svega postojeceg (tevhidu-r-rububijjeh). Potrebno je da se to uvjerenje usmjeri ka svjesnom služenju (ibadetu) Allahu, Koji je Jedan i Koji nema druga medu stvorenjima. Na takvom uvjerenju zacrtani su pozitivni tragovi u izgradnji muslimana, buduci da ljudi, kad se okrenu pokornosti Allahu Jedinome, dozvoljenim smatraju ono što je On dozvolio a zabranjenim sve što je zabranio, bore se na Njegovom putu s ciljem uspostave pravih vrijednosti kao što su istina, pravda, jednakost, dostojanstvo i znanje od kojeg ima koristi.
Pravednost (al-‘adl). Primarni izvori islama, Kur’an i sunnet, posvecuju veliku pažnju pitanju pravde. Kao primjer mogu poslužiti sljedeci kur’anski ajeti: ‘Allah nareduje da se svacije pravo poštuje’ (An-Nahl, 90); ‘Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže cestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što cinite’ (Al-Ma’ida, 8); ‘Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravicno sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! A Allah doista sve cuje i vidi’ (Al-Nisa’, 58)
Medu primjere koji se pojavljuju u sunnetu, spadaju rijeci Allahovog poslanika, s.a.v.s.: ‘Pravednima je mjesto na minberima od svjetlosti, pored Allaha, i to s desne strane Uzvišenom Gospodaru – Njegove obje ruke su desne – a to su oni koji pravedno sude zajednici u onom što im je povjereno’. Primjer koji prakticno potvrduje zadovoljenje pravednosti je stav koji je Poslanik, s.a.v.s., bio zauzeo prema svom prijatelju i sinu svog prijatelja Usami ibn Zaydu ibn Harili, kad mu je došao da se zauzima za jednu ženu iz plemena Mahzum, osudenu na kaznu odsijecanja ruke zbog pocinjene krade, kako se prenosi u jednom sahih-hadisu preuzetom od A’iše, r.a., po kojem je
Kurejšije bio ganuo položaj u kakvom se sirota žena našla, te su se pitali, ko ce o njenom problemu razgovarati s Allahovim Poslanikom, s.a.v.s. Pitali su se, može li se na to osmjeliti iko osim Usame ibn Zayda, sina Poslanikovoga, s.a.v.s., dobrog prijatelja. Usama mu se obratio, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., je uzvratio: ‘Zar se zauzimaš u vezi s jednom od Allahovih mjera?’ Tad je ustao, održao besjedu i završio je rijecima: ‘Oni prije vas su propali samo zbog toga što su plemenitašu, kad ukrade, opraštali, a obicnoga covjeka su zbog istog grijeha kažnjavali. Tako mi Allaha, kad bi Fatima, kcerka Muhammedova, ukrala, ja bih joj ruku odsjekao’.
Znanje (al-‘ilm). Islam je došao da preustroji ljudski (raz)um i usmjeri ga ka spoznaji svoga Gospodara na osnovama Njegovih znakova (ajeta) položenih u vasioni i u duši. U skladu s tim, prve Allahove rijeci spuštene putem Objave bile su: ‘citaj u ime Gospodara tvoga Koji stvara!’ (Al-‘Alaq, 1), a ticu se nauke. Uzvišeni Allah je Muhammedu, s.a.v.s., na više mjesta u Kur’anu casnom isticao nauku, a muslimanima je naglašavao da im je poslao Poslanika koji ce ih poucavati, kao što stoji u Njegovim rijecima: ‘Allah je vjernike milošcu svojom obasuo kad im je jednog izmedu njih kao poslanika poslao, da im rijeci Njegove kazuje, da ih ocisti i da ih Knjizi i mudrosti nauci, jer su prije bili u ocitoj zabludi.’ (Ali ‘Imran, 164)
Medu dokaze koji svjedoce o zanimanju islama za nauku ubraja se i to što je Vjerovjesnik, s.a.v.s., kao uslov za otkup, od zarobljenika u bici na Bedru tražio da jedan od njih poduci deset ensarija citanju i pisanju. Uz to, zamašan broj hadisa podstice na stjecanje korisne nauke, što je dalo plodonosan trag u izgradnji islamske civilizacije.
Dobro cudorede (al-ahlaq al-fadila). Buduci da je Kur’an casni sveobuhvatan kodeks istinskog educiranja pojedinca i kolektiva u razlicitim životnim sferama, Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Poslan sam samo da usavršim plemenite cudi kod ljudi’ – u jednoj predaji stoji ‘dobre cudi’. To znaci da je Poslanik, s.a.v.s., postavio upotpunjavanje plemenitih, odnosno dobrih cudi, glavnim ciljem svog poslanstva i svrhom svog poslanja. Time se, dakako, dovoljno podvlace i isticu mjesto i znacaj cudoreda u Vjerovjesnikovome, s.a.v.s., poslanickom pozivanju.
Moglo bi se reci da sve vrijednosti položene u temelje islamske civilizacije za vremena Vjerovjesnika, s.a.v.s., jesu tragovi istinskoga islamskog educiranja pojedinca i kolektiva. Educiranje koje je zapocelo u kuci Al-Arqama ibn Abi al-Arqama u Meki, specificno je po tome što je to bilo sveobuhvatno cudoredno educiranje, koje je zahvatalo sve oblasti života muslimana, kao što je i rijeci pretvaralo u djelo.
Rad (al-‘amal) – Rad je upravo ono što utvrduje zgradu civilizacije. Islam ne samo da poziva na rad, vec je to vjera prakticnog djelovanja. Vjerovjesnik islama je od Allaha tražio utocište od slabosti i lijenosti. Stoga je Vjerovjesnik, s.a.v.s., tvrdio da je onaj ko je krenuo u potragu za opskrbom svojim starim roditeljima, svojoj nejakoj djeci, ili da se zaštiti od poniženja prosjacenja, na Allahovom putu. Islam podstice ljude da grade na Zemlji, u skladu s rijecima Uzvišenoga: ‘On vam je Zemlju pogodnom ucinio, pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje.
Njemu cete poslije oživljenja odgovarati’ (Al-Mulk, 15); ‘I reci: Trudite se, Allah ce trud vaš vidjeti.’ (Al-Tawba, 105)
Vjerovjesnikovi, s.a.v.s., hadisi koji pozivaju na rad i polazak u potragu za opskrbom i izgradnju Zemlje veoma su brojni i oni su muslimane podsticali da podižu svjetsku civilizaciju, štoih je dovelo u poziciju prethodnice civilizovanim narodima.
