Plata jednog imama u mnogim džematima jedva da pokriva osnovne potrebe, pa mora ili prisiljen je nalaziti alternativna sredstva da bi osigurao sebi dostojanstven život. Ali i drugi ljudi pored imama nemaju možda nikakvog posla, jedva sastavljaju kraj sa krajem, pa opet čuvaju svoje dostojanstvo, traže nafaku ondje gdje je halal posao…
Slušati o tome kako se uzimaju koverte na dženazama, sedminama, i četerestinama, od svojih prijatelja i od svoje rodbine nije isto. U prvom slučaju uvijek kontaš kako i ne mora biti sve istina, zatim da u tome ima pretjerivanja, šale, pa i zlonamjernih podmetanja. U drugom slučaju razočarenje je potpuno, jer, punica, sestra, majka, svijestan si njihove boli i znaš da im je najmanje do šege, i da je u stvari tačno da koverte uzimaju i hodže i imami od kojih bi se možda najmanje nadao.
Otprilike to izgleda ovako: u slučaju četerestina tj. kada prođe 40 dana od smrti umrlog, obićaj kod Bošnjaka je da pozove hodže svojoj kući, ne moraju obavezno biti hodže, bitno je da znaju nešto proučiti iz Kur’ana. Budu u kući umrlog pola sata, ili sahat, prouče po nekoliko stranica iz Kur’ana, zikre, i na kraju domaćin svakom gostu dadne kovertu u kojoj se nalazi novac.
Koverta se stavi u džep i na vrata. ”Uzeo bi i 100 KM da smo stavili” Bio je komentar jedne žene na pitanje koliko su odvojili za hodže. Ženi je umro amidža a porodica umrlog je svim učačima podijelila koverte sa po 50 KM. Dakle, za pola sata boravka u kući 5 hodža zaradi 250 KM
Ja’sin
Jasin je sura ili poglavlje iz Kur’ana. U narodu preovladava mišljenje da umrli ima koristi kada se sura jasin prouči i posveti umrlom. O tome postoje neke predaje, uglavnom, pošto dosta naroda ne zna učiti u Kur’anu a želi da se sjeti umrlog plati nekom hodži koji zna učiti u Kur’anu da za dušu umrlog prouči suru Jasin. Jasin se kreće od cenera pa na više. Sve zavisi od toga koliko je imućna porodica umrlog. Obićno tu ide pitanje: hodža koliko je Jasin? Odgovor glasi: koliko daš ! i onda se vadi cener i daje hodži a ovaj to stavi u džep.
U osnovi to nije dozvoljeno islamom, i u nekim džematima to hodže ne rade, ali na žalost dosta hodža je napravilo biznis od toga. Tome kumuje dobrim dijelom i sam narod koji u nekim slučajevima bukvalno prisiljava hodžu da uzme novac, a možda će smatrati i uvredom ako se odbije, ili u nekim slučajevima hodža rizikuje da bude proglašen vehabijom, jer su selefije protiv uzimanja naknade za učenje Kur’ana a time se hodža poistovjećuje valjda sa njima.
Neki imami u tom poslu idu tako daleko da je jedan po svjedočenju mog prijatelja, morao angažovati ženu i djecu da mu pomognu oko učenja, jer ”kralj” nije mogao stići sve sam. Da Allah sačuva i zakloni. Rijaset IZ BiH zna za ove stvari, ali iz samo njima poznatih razloga ne dižu glas protiv toga.
Evo jednog pitanja i odgovora na ovu temu, prenešeno sa rijasetove stranice:
Esselamu alejkum!
Zašto vi kao Islamska zajednica koju financira narod BiH dozvoljavate novotarije u vjeri kao npr. imam jednog džemata ili imami više džemata određuju cijene za učenje salavata, klanjanje dženaze, nametanje narodu da treba da se prave mevludi kako bi mogli profitirati, jer i to se dobro naplaćuje, učenje hatme i Jasina uz određenu cijenu i oni ne idu ispod svoje cijene, je li to normalno da jedna dženaza košta oko 1000 km, iako se redovno plaćaju sve obaveze hodžarina itd. Ja mislim da je to haram i da su mnogi hafizi i imami ogrezli u tome a da Islamska zajednica to ravnodušno posmatra. Neka nam se Allah smiluje.
Odgovor:
Nije istina da imami nameću džematlijama učenje mevluda, Jasina, hatmi, da bi im naplaćivali te usluge, već je situacija obrnuta, tj. džematlije zahtijevaju od imama te usluge i ako bi odbio da im udovolji zahtjevu, vjerovatno bi morao napustiti dotični džemat. Fiksiranje cijena za te usluge smatramo pogrešnom praksom, a ako neko da hediju imamu, to je dozvoljeno.
Ono što želimo reći jeste da Vama ili bilo kome drugom niko ne može nametnuti učenje mevluda, Jasina, hatme ili bilo čega drugog bilo kojim povodom ako to ne želite. Sve je to dobrovoljno i ne može biti nametnuto nikome. Kada je riječ o dženazi, ona podrazumijeva troškove različite naravi i sama članarina, koja je manje više niska, ne može podmiriti sve troškove dženaze i ukopa. Nigdje na svijetu nema besplatnih dženaza ili sahrana, osim ako neko donira sredstva za njih. Pošto biste Vi nekog mejjita (umrlu osobu) koja Vam nije u rodu ogasulili (okupali) ili mu kabur iskopali?
Zaista sam imao priliku čuti da neki ljudi insistiraju na tome da se uzme novac za naknadu, ali daleko od toga da bi se morao džemat mijenjati ako se ne uzima novac, i mislim da se i kroz ovaj odgovor uvaženog gospodina Ljevakovića zapravo vidi sa koliko malo odlučnosti IZ BiH prilazi ovom problemu, kojeg ruku na srce mnogi u IZ BiH zapravo ni ne smatraju problemom.
Narod je ko narod, nije se rodio ko mu je ugodio, ali, isto tako narod ne treba potcjenjivati. Mnogi ljudi svoje hodže i te kako poštuju, a ne rade to što im ovi uzimaju novac za Jasine. Ko bude otjeran samo zbog toga što odbija uzeti novac za učenje Kur’ana treba da se ozbiljno zabrine prvo o svom ponašanju pa tek onda da džemat osuđuje. Jer, kakav je to hodža kojeg se džemat tako lako odriče.
Ljudi daju koverte jer je na žalost to postalo pravilo, i ako ne daš nisi obrazli, nisi čovjek. A mnogi imami su toga svijesni i iskorištavaju tu situaciju, i hladno prelaze preko toga smatrajući da se radi o hediji što nije tačno. Hedija je nešto što se daje draga srca, a ne nešto što se moraš često dobro namučiti da bi ispunio, ili zbog čega se sam čudiš koliko si dao hodžama što su ti sjedili u kući pola sata i proučili kulhuvallahu…
Da se razumijemo, mnogima je satnica i veća. Plata jednog imama u mnogim džematima jedva da pokriva osnovne potrebe, pa mora ili prisiljen je nalaziti alternativna sredstva da bi osigurao sebi dostojanstven život. Ali i drugi ljudi pored imama nemaju možda nikakvog posla, jedva sastavljaju kraj sa krajem, pa opet čuvaju svoje dostojanstvo, traže nafaku ondje gdje je halal posao.
Posao imama nije običan posao. Imam je vođa, uzor, nasljednik Poslanika s.a.v.s. kao što kaže Poslanik s.a.v.s. u hadisu ”Ulema su nasljednici Poslanika”. Hodže su alimi u svojim mjestima, tj najviše poznaju islam, i sa time dolazi i odgovornost. Ko ne može da se nosi sa tom odgovornošću neka se ne prihvata tog posla.
Na stolu šerbe, za stolom efendija, drži u ruci Kuran i uči Jasin za rahmetliju u kući. Vječita je polemika oko toga trebaju li uzimati novac za jasin (Kuranska sura), a oni će svi priznati da i ne traže, nego da im ožalošćena porodica sama “tutne” kovertu u džep. Neki odbiju a neki i uzmu.
Većina Krajišnika gunđa zbog toga, ali kada se smrt desi stanu se raspitivati “Koliko nije sramota dati hodžama?”. Upravo u kur’anskoj suri Jas’in stoji na 21 ajetu koji glasi: “Slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na pravom su putu!” U Krajini, pored svih troškova oko dženaze, običaj je da se hodžama da i koverta sa novcem, bez priznanice ili računa, čisto da se sevap upropasti.
Ako se radi o imućnijim porodicama bude pozvano i više hodža na dženazu. Ako su pozvani slijedi im i koverta, poneki ispravni imami dođu i sami ne očekujući naknadu. Iznos u koverti također zavisi od imućnosti familije, ali se svi slažu da je 50 KM malo!!! Rijetko se desi da hodže ostanu bez bakšiša, piše “San”, kao u dva naredna slučaja:
Još se opriča o siromašnom Krajišniku koji je organizovao dženazu za svoju preminulu suprugu. Kada je dženaza obavljena, proučen talkin na mezaru i jasin u kući, skromni čovjek je zašao i podijelio hodžama koverte. Kada su se razišli kućama te kad su hodže u sigurnosti osame otvorili koverte čekalo ih je iznenađenje. Umjesto novca u koverti se nalazila ceduljica na kojoj je kratko pisalo “Hvala vam što ste pristustvovali!”.
U drugom slučaju bogati Krajišnik došao je iz Amerike da organizuje dženazu za svog oca. Lokalni imam ga je pitao koliko želi hodža na dženazi. “Samo jednog!”- kazao je on. Kada je dženaza obavljena i kada se proširio trač kako je Amerikanac škrt i bezobrazan pa na dženazi ocu nije pozvao cijelo hodžinsko vijeće plašeći se da će morati potrošiti koji dolar, Amerikanac ih je sviju iznenadio donacijom koju je dao za lokalni put i džamijski krov. Sevap od dobrog djela je namijenio za dušu rahmetli ocu, ali je izričito naglasio riječi “A hodžama ništa ne dam!”
Učenje kur’ana umrlima u fetvama Husein ef. Đoze
Husein-ef. Đozo je markantna ličnost među bošnjačkom ulemom 20. vijeka. Studirao je na čuvenom Al-Azharu prije Drugog svjetskog rata, a radio i djelovao u izuzetno teškim okolnostima Titove komunističke Jugoslavije. Napisao je više članaka i fetvi u tadašnjoj islamskoj periodici. U svojim fetvama rahmetli Đozo je u više navrata razmatrao pitanje učenja Kur’ana za umrle. Interesantni su njegovi odgovori. On zastupa stav da se Kur’an može učiti umrlima i da od toga oni imaju korist, ali učač ne smije uzimati bilo kakvu nadoknadu. Učenje Kur’ana za pare je, smatra Đozo, skrnavljenje Kur’ana kao Božije upute ljudima.
Ta zabluda ima svoje razloge:
1. Opća orijentacija na smrt i mrtva čovjeka, koja je zadesila muslimane u vremenu dekadence. To je velika deformacija islama jer je u islamskim propisima dat samo metafizičko-eshatološki smisao. Ovozmaljski smisao propisa potpuno je zanemaren. Kur’an se prestao učiti živima, umjesto da im posluži kao pravilo i putokaz u životu. On se sada uči mrtvima, iako je sasvim jasno da je došao živom čovjeku da ga pouči kako treba da živi i da u životu na ovom svijetu zaradi vječnu sreću na ahiretu. Zbog takve pogrešne orijentacije došlo je do zloupotrebe Kur’ana, jer se počeo koristiti za sve, samo ne za ono čemu je namijenjen-tvrdi Đozo.
2. Drugi razlog je komercijaliziranje obreda. Mnoge novotarije (bid’ati), običaji i zablude koje su dobile obilježje vjere, nastale su, smatra Đozo, iz komercijalnih razloga. Zato u jednoj od svojih fetvi, rahmetli Đozo poručuje: „Krajnje je vrijeme da se okrenemo živima i da Kur’an počnemo učiti živima. On je došao da žive uči kako treba živjeti. On koristi mrtvima samo onoliko koliko su živjeli po njemu i koliko su primjenjivali u svakidašnjoj praksi njegove principe.“
Rahmetli Đozo se s velikim žarom zalagao za ispravljanje pogrešnog odnosa koji znatan broj muslimana ima prema Kur’anu. U fetvi br. 358 on kaže:
„Stvar ispravljnja grešaka i zabluda koje su poprimile obilježje vjere nije baš tekla lahko i jednostavno. Mi smo svijesni toga. Zato nas otpor nimalo ne uzbuđuje. Učenje Kur’ana mrtvima za pare samo je detalj jedne pogrešne orijentacije i pogrešnog odnosa prema Kur’anu. Kur’an je prestao biti zakon života. Držimo ga u kući radi berićeta. Pišemo iz njega hamajlije i zapise, učimo ga mrtvima… Uživamo i u njegovoj muzici i u dobrom mekamu. Sve je više nego ono radi čega je objavljen. Bit će mnogo poteškoća u mijenjanju ove koncepcije. Već je u toku proces mijenjanja, ali će on dugo trajati. Za hatar istine, htjeli bismo reći da se u vjerodostojnim i priznatim fikhskim djelima, i kod priznatih fakiha i autora, uopće ne postavlja pitanje učenja Kur’ana mrtvima za novac. Jedino se postavlja pitanje sevapa i ispravnosti učenja Kur’ana mrtvima bez novca: da li od takvog učenja ima koristi umrlom ili nema. Učenje Kur’ana mrtvom dozvoljava se isključivo pod uvjetom da učač ne naplaćuje to učenje.“ (Fetve, I, 335)
Na pitanje „da li se mogu gotove hatme prodavati kao što to neki čine“, Husein-ef. Đozo je odgovorio: „Treba jedanput zauvijek znati da se sa Kur’anom ne može n u kojem vidu trgovati. Trgovina sa kur’anskim ajetima predstavlja težak grijeh. Na mnogo mjesta u Kur’anu se oštro osuđuje takva prljava rabota. Nesumnjivo je da prodaja gotovih hatmi spada u zabranjenu trgovinu. Zaista je veliko poniženje i uvreda za Kur’an da ga upletemo u naše špekulacije i pretvorimo u sredstvo za postizanje naših sebičnih materijalnih interesa.“ (Fetve, I, str. 98)
Na pitanje: „da li se za učenje Kur’ana mrtvima mogu uzimati hedije, bez pogađanja o cijeni“, rahmetli Đozo je odgovorio:
„Mi smo nebrojeno puta ponovili stav islama prema učenju Kur’ana mrtvima za pare. Promjena naziva i pretvaranje plaće u hedije je najobičnija priča i nedopustiva špekulacija. Gledali smo sličnu špekulaciju i vrlo prozirnu hileišer’ijju kod prodaje Kur’ana u Turskoj. Umjesto riječi cijena, piše hedija 800 lira. Ova igra, koliko je god odraz jednog naivno formalističkog i primitivnog shvaćanja, ona istodobno prestavlja grubu špekulaciju. I iskati-salat (namaz koji se klanja za umrle s ciljem njihovog oslobađanja od odgovornosti za namaze koje nisu klanjali) u vidu devra, počiva na istoj špekulativnoj osnovi.
Mi forsiramo i peporučujemo da se, umjesto hatmi i tevhida, šalju prilozi medresi, sa uvjetom da sevap od tih priloga ide za dušu umrloga, u čije se ime šalje, ne zahtijevajući od medrese učenje hatmi. Ovo je u potpunom skladu sa učenjem islama. Od ovog priloga umrli će zaista imati veliki sevap. Njemu će trajno teći dio sevapa od svih dobrih djela medrese i učenika, koja su omogućena ovim prilozima.“ (Fetve, II, str. 83)
U fetvi br. 437, na pitanje „da li se može mrtvima pokloniti Jasin na gramofonskoj ploči“, dat je sljedeći odgovor:
„Ne može se mrtvima učiti Kur’an na gramofonskoj ploči. Mrtvima se poklanja sevap od učenja. Naime, taj sevap poklanja učač, jer ga je on zaradio i jer je njegov. On ga samo može pokloniti. Ploča nema sevapa od učenja, niti ga može drugom pokloniti. Ploča ne uči sa namjerom, niti svjesno. Otuda ispravnost tvrdnje da se Kur’an ne može učiti mrtvima za pare. Rekli smo da samo učač može pokloniti umrlome svoj sevap od učenja. Ako on taj sevap proda ili naplati, on ga više ne može poklanjati, jer ga je prodao i on nije više njegov vlasnik. Taj sevap nije postao vlasništvo kupca, jer se izgubio i bio poništen u jednoj nedozvoljenoj kupoprodaji. Također je, iz istog razloga, iznos, dat kao naknada za učenje, izgubio svojstvo sadake jer nije dat kao sadaka, nego kao protuvrijednost za učenje, pa zbog toga mrtvome nema ništa ni od tog iznosa. Učenje Kur’ana mrtvima za pare predstavlja nedozvoljeni kupoprodajni akt, u kojemu se, usljed toga, poništava sevap i od učenja i od novca. Mrtvome od svega toga neće biti koristi.“ (Fetve, I, str. 409)
U fetvi br. 557 profesor Đozo pojašnjava šta je to što koristi umrlima i šta živi mogu učiniti za svoje merhume. U tom pogledu on kaže:
„O pitanju učenja Kur’ana mrtvima za pare, pisano je nebrojeno puta. Kada bi se sve sakupilo na jedno mjesto, izašla bi čitava knjiga. U svim tim pisanjima rečeno je jasno i određeno da, prema propisima islama, nije dozvoljeno učiti Kur’an za pare mrtvima. Mrtvima može svako proučiti ono što zna i pokloniti im sevap od toga. Ali je najvažnije i najsevapnije da se pijetet prema mrtvima iskazuje putem dobrih djela, pomaganjem živih i doprinosom za opće, zajedničko dobro.“ (Fetve, II, str. 69-70)
Na kraju, kao zaključak, kažemo:
Kur’an se može učiti pred duše umrlih na način da svako uči svome preminulom i za to ne uzima bilo kakvu materijalnu nadoknadu. Učenje Kur’ana za pare nije ispravno. Pogrešno je, također shvaćanje da umrli imaju koristi isključivo od učenja Kur’ana. Prema jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka mrtvi imaju koristi od: 1. dove koja se upućuje Allahu za oprost njihovih grijeha, 2. sadake koja se za njih dijeli i 3. hadža (i umre) koji za njih budu obavljeni. Ostali oblici sjećanja na umrle su diskutabilni među islamskom ulemom.
Zato je pohvalno da vjernici upućuju dove Svevišnjem Allahu da se smiluje umrlim, oprosti im grijehe, pređe preko njihovih hrđavih djela i uvede ih u Džennet. Također, potrebno je za umrle dijeliti sadaku i činiti djela koja su od opće koristi za društvo pa onda poklanjati sevape od tih djela pred duše merhuma. Ako postoji mogućnost, veoma je lijepo za umrlog obaviti hadž i umru. Od toga umrli, kažu islamski učenjaci, zasigurno imaju koristi.
Allaha Uzvišenog molimo da se smiluje nama i našim umrlim i podari nam Svoju milost i okrilje!
Preuzeto iz knjige Uloga Kur’ana u životu muslimana, dr. Safveta Halilovića
