Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgojio je najbolju generaciju u historiji čovječanstva. Generaciju u čija srca se nastanilo iskreno vjerovanje, pa su i najteža iskušenja na Allahovom putu doživljavali kao užitak. To je generacija koja je snagom svoga imana i bogobojaznosti rušila sve prepreke koje bi se ispriječile na njihovom putu ka Allahu.
Ovo je priča o jednom od velikana iz te odabrane generacije, ali priča koja je čudnija od fantazije, jer je počela njegovim ismijavanjem ezana, a završila se njegovim prelaskom na islam i imenovanjem za muezina Mekke.
Njegovo ime je Semure ibn Mi'jer, a u historiji islama je poznat kao Ebu Mahzure, radijallahu anhu. Ovaj plemeniti ashab primio je islam tek nakon Bitke na Hunejnu (osme godine po Hidžri), a do tada je ustrajavao u politeizmu i bio je poznat po tome što se volio ismijavati sa ezanom kojeg je učio Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, muezin Bilal ibn Ebi Rebbah, radijallahu anhu.
O tome je Ebu Mahzure, radijallahu anhu, ispričao: ”Kada se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vratio sa Hunejna, ja sam sa deset svojih prijatelja izašao iz Mekke tražeći muslimane. U jednom trenutku čuli smo kako uče ezan, pa smo zastali i svi zajedno učili ezan ismijavajući se s time.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je ashabima: ‘Čuo sam među onom skupinom jednog čovjeka koji ima divan glas.’ Zatim je poslao ashabe po nas (u nekim predajama se spominje da su po njih došli hazreti Alija, radijallahu anhu, i Zubejr ibn Avvam, radijallahu anhu). Kada smo došli kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on je naredio da svako od nas pojedinačno uči ezan, pa kad smo to učinili, saznao je da sam ja vlasnik lijepog i prodornog glasa. Pozvao me je i posjeo pored sebe, a zatim je skinuo turban s moje glave, potrao svojom mubarek rukom po mojoj kosi i proučio dovu: ‘Gospodaru moj, podari mu bereket u njegovom glasu i uputi ga u islam!”’
Pogledajte ovu milost i mudrost Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojom je osvojio srce mušrika, pohvalivši njegov prelijepi glas i učeći hajr-dovu za njega – iako se on svojim glasom ismijavao sa ezanom -, nakon čega je Ebu Mahzure primio islam i izgovorio šehadet, pa ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imenovao za muezina u Mesdžidul-Haramu u Mekki.
Ebu Mahzure je bio iznenađen takvom odlukom, pa je upitao: ”Allahov Poslaniče, a kako ću to činiti?” Pa ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio kako će učiti ezan, upozorivši ga da u toku sabahskog ezana doda riječi: ”Essalatu hajrun minen-nevm”, te da riječi ikameta ponavlja dva puta. (Ez-Zehebi, Sijer el-e'alam en-nubela, II/117.)
U predajama se spominje da je, nakon što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stavio svoju mubarek ruku na njegovu kosu, Ebu Mahzure rekao: ”Tako mi Allaha, neću je brijati (šišati) dok sam živ”, pa mu je kosa narasla do pola leđa tako da ju je morao vezati u pletenicu.
El-Vakidi navodi da je Ebu Mahzure učio ezan u Mekki sve do smrti, 59. hidžretske godine, te da su njegovi potomci nastavili njegovu praksu i bili muezini trista godina poslije njegove smrti, a neki opet vele da su se u Mekki smjenjivali muezini iz njegove loze sve do vremena imama Šafije (150.-204. h.g.)
Ljubav – to je Bilal ibn Rebbah, r.a., koji je prestao učiti ezan nakon preseljenja Allahovog Poslanika, s.a.v.s., na Ahiret;
Ljubav – to je Bilal ibn Rebbah, r.a., koji je napustio Medinu, jer nije više želio u njoj živjeti nakon preseljenja Allahovog Poslanika, s.a.v.s., na Ahiret;
Ljubav – to je Bilal ibn Rebbah, r.a., koji dugo vremena nije posjećivao Poslanikov, s.a.v.s., kabur, pa je sanjao Poslanika, s.a.v.s., kako mu govori: ”Čemu tolika odsutnost i udaljenost, Bilale?” Bilal se probudio i dugo je plakao, i nakon toga je odredio sebi vrijeme za posjete Poslanikovom, s.a.v.s., kaburu;
Ljubav – to je Bilal ibn Rebbah, r.a., koji je jedanput noću posjetio Medinu, pa su ga Hasan, r.a. i Husein, r.a. zamolili da prouči ezan za sabah-namaz. Kada je Bilal zaučio ezan, cijela Medina se tresla od plača ashaba koji su ga slušali, i Medina više nikada nije doživjela takav dan.
Ljubav – to je Bilal ibn Rebbah, r.a., kojeg je halifa Omer, r.a., kad je posjetio muslimansku vojsku u Šamu, zamolio da prouči ezan za namaz, pa kada je Bilal došao do riječi: ”Ešhedu enne Muhammeden resulullah!”, zastao je i zagrcnuo se od plača. Bilal je rasplako cijelu muslimansku vojsku, a najviše je plakao halifa Omer ibnul-Hattab, r.a.
Ljubav – to je Bilal ibn Rebbah, r.a., koji je na samrti, dok su ljudi oko njega plakali, govorio: ”Sutra je susret sa voljenima, sa Muhammedom, s.a.v.s., i ashabima.”
