Kur’an je govor Uzvišenog Allaha i u svakoj njegovoj riječi je uputa i pojašnjenje, neko značajno fikhsko pravilo ili velika naučna istina, ili jednostavno neka univerzalna vrijednost. Ovo pravilo važi za svaki harf, svaku kur’ansku riječ, navod i rečenicu, a Uzvišeni Allah nas Svojim Riječima plemenitim usmjerava ka svemu što će nam koristiti na ovom svijetu i ujedno obezbijediti vječnu nagradu na Ahiretu. Zbog toga su kur’anska kazivanja uvijek zanimljiva i interesantna. Jedno od značajnih kur’anskih kazivanja je kazivanje o dvojici Ademovih sinova, Kabilu i Habilu, koje u sebi nosi prikaz prve pojave krvoprolića na Zemlji, prvog ubistva, ali ono nam otkriva i dobru stranu ljudske ličnosti kroz Habilov stav, njegovu plemenitost, veličinu i nepokolebljivu vjeru u konačnu pobjedu istine i pravde.
Kur’an o Ademovim sinovima
Uzvišeni Allah u suri El-Maide, nakon kazivanja o spletkama i problemima koje je Musau, a.s., pričinjavao njegov narod, kazuje o Ademovim sinovima. Naravno, i u ovom slučaju, kao i u većini drugih, Kur’an ne navodi njihova imena i tako nam ostavlja prostor da se što više usmjerimo na samu suštinu i pouke kazivanja. Uzvišeni Allah kaže: Ispričaj im priču o dvojici Ademovih sinova onako kako je bilo, kada su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kad je od jednog bila primljena, a od drugog nije, pa je ovaj rekao: “Sigurno ću te ubiti!” “Allah prima samo od onih koji su bogobojazni”, reče onaj, “i kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio ruku svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova. Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh pa da budeš stanovnik u Vatri, a ona je kazna za sve nasilnike.” I strast njegova ga navede da ubije brata svoga, pa ga on ubi i postade jedan od izgubljenih. Allah onda posla jednog gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. “Teško meni!”, povika on, “zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, da zakopam mrtvo tijelo brata svoga!” I pokaja se. (El-Maide, 27-31.)
Zavist je uzrok svakog zla
Imam Ebu Džafer ibn Džerir u svom ”Tarihu” navodi da se Hava porađala dvadeset puta i da je svakog puta rađala dvojke, tako da su imali četrdesetero djece. Drugi kažu da je rodila stotinu dvadeset puta i da je svaki put rađala muško i žensko. Kako oni kažu, prvo su rođeni Kabil i Kulejma, a posljednji Abdul-mugis i Ummul-mugis. Es-Sudej navodi od više ashaba da je Adem muške potomke iz jednog poroda ženio sa ženskim iz drugog poroda. Tako je Habil trebao oženiti Kabilovu sestru blizankinju, koja je bila starija i ljepša, a Kabil je trebao oženiti Habilovu sestru blizankinju. Međutim, Kabilu se to uopće nije svidjelo, jer je on smatrao da svako treba da oženi onu s kojom je i rođen.
U tom trenu u Kabilu je došlo do sukoba između njegovih želja i prohtjeva, s jedne strane, i jasne Allahove naredbe, s druge strane. Takvo stanje je, inače, najplodnije tlo za sva zla ovoga svijeta, tako da je u tom trenu posijano i izniklo prvo sjeme mržnje u čovječanstvu, mržnje brata prema rođenom bratu, tim više jer je Habil ostao izričit i nepokolebljiv u pogledu izvršenja Allahovih propisa. To sjeme mržnje neizostavno mora donijeti gorke plodove, kako čovjeku koji ga posije, tako i čovječanstvu u cjelini.
Adem, a.s., rješava spor
Kako se ta rasprava dešavala pred Ademom, a.s., prvim čovjekom i prvim poslanikom, koji je jasno vidio stavove svojih sinova i uradio jedino što se moglo uraditi. Adem, a.s., im je naredio da prinesu kurban, a onda se uputio u Mekku da obavi hadždž. Kada je Adem, a.s., otišao, njih dvojica su prinijeli žrtvu – kurbane. Kako se Habil bavio uzgojem stoke za kurban je odabrao najbolju od svojih ovaca, a neki kažu da je to bio vanredno lijepi i veliki ovan. Dok je Kabil, pošto se bavio poljoprivredom, prinio kao žrtvu svežanj najslabijeg žita. Kako se navodi, u tim drevnim vremenima uopće nije bilo sirotinje kojoj bi se davao kurban, nego se kaže da je u njihovo vrijeme s neba silazila vatra i gutala primljeni kurban.
Tako se desilo i u njihovom slučaju. Vatra je sišla sa neba i progutala Habilov kurban, što je bio najveći vid priznanja, ugleda i časti, dok je Kabilov ostao netaknut. E, to je već bilo previše za Kabila i strukturu njegove ličnosti. Prvo mu je brat trebao uzeti sestru za svoju ženu, i to onu koja se njemu više sviđala, zatim mu je primljen kurban dok je njegov ostavljen i odbačen, i uz sve to je dobio najveće moguće priznanje s neba, dok je on potpuno zanemaren. Nema duše koja u tim situacijama, kada se uvjeri da je neko toliko bolji, vrjedniji i uspješniji od njega, i uz to da je u svojim stavoima potpuno u pravu, a vama dokaže da ste u krivu, a da ne reaguje na jedan od poznata dva načina: da sve to prizna kao Allahovu blagodat i prouči dove za hair i bereket tom čovjeku, a sebe dobro preispita i zamoli Gospodara za oprost grijeha, i to je način na koji postupaju svi istinski vjernici, ili, pak, da se pred tom situacijom stane naprosto izjedati od zavisti, mržnje i zlobe.
Tako postupaju sve prizemne, niske, primitivne duše nevjernika i teških grješnika…. kada su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kad je od jednog bila primljena, a od drugog nije, pa je ovaj rekao: “Sigurno ću te ubiti!” Kabilu je očigledno pokazano da je Habil u pravu, što mu je toliko teško palo da je u erupciji bijesa, koja se prvi put desila bilo kojem čovjeku na Zemlji, naprosto prosiktao svome bratu: “Ubit ću te!” Na te riječi Habil mu potpuno smireno odgovara: “Allah prima samo od onih koji su bogobojazni”- reče onaj- “i kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio ruku svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova. Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh pa da budeš stanovnik u Vatri, a ona je kazna za sve nasilnike” I strast njegova ga navede da ubije brata svoga, pa ga on ubi i postade jedan od izgubljenih. Neki navode da je Adem, a.s., bio prisutan prilikom primanja kurbana, a neki kažu da nije, u svakom slučaju, definitivno nije bio prisutan pred onim što će se tek desiti, jer bi na sve moguće načine pokušao zaustaviti zločin.
I Kabil ubi Habila
Potpuno razjareni Kabil u naletu svog bijesa diže ruku na svoga brata i ubija ga. Neki kažu da je to čak i planirao, te da ga je presreo dok se vraćao sa stadom koje je čuvao, a te prilike je baš bio mnogo zakasnio. Ono u što nema sumnje jeste da ga je ubio u naletu totalnog bijesa i kad mu je njegov brat, umjesto da mu istom mjerom odgovori na njegovu prijetnju, potpuno smireno odgovorio da se neće braniti, čak ni u slučaju da ga ovaj napadne. Navodi se da ga je Kabil udario komadom željeza koji je nosio u ruci.
Po drugom mišljenju, zatekao ga je da spava pa mu je kamenom razbio glavu, a po trećem mišljenju udavio ga je poput životinje grizući ga za vrat, što bi i moglo biti najbliže istini jer je do tada samo od životinja mogao vidjeti kako ubijaju jedna drugu, a Uzvišeni Allah najbolje zna šta je istina. Ibn Abbas i Abdullah bin Amr su rekli: “Tako mi Allaha, ubijeni je bio jači, ali ga je samo uzdržanost spriječila da digne ruku na svoga brata.” “Allah prima samo od onih koji su bogobojazni”, reče onaj, “i kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio ruku svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova. Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh pa da budeš stanovnik u Vatri, a ona je kazna za sve nasilnike.” Ibn Kesir dodaje da ove Habilove riječi ukazuju kako je bio lijepo odgojen i koliko se samo bojao Uzvišenog Allaha, da se čak i na otvorenu prijetnju smrću, on ne pokušava suprotstaviti svome bratu nasilniku.
U Habilovim riječima: Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh pa da budeš stanovnik u Vatri, a ona je kazna za sve nasilnike”, jedan dio uleme je zauzeo stav kako se ubistvom nekog čovjeka na sebe preuzimaju svi njegovi grijesi, a da on postaje čist od grijeha. Po Ibn Džeriru, svi islamski učenjaci se jednoglasno slažu da se grijesi ubijenog samim činom ubistva ne prenose na ubicu. Što se tiče hadisa od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u kojem se navodi da je rekao: «Ubica na ubijenom ne ostavlja ni jednog grijeha», potrebno je znati da se radi o daif hadisu koji nema nikakvu vrijednost u smislu argumentacije nekog stava, a pogotovo ne vjerovanja.
Međutim, Ibn Kesir ističe da će na Sudnjem danu biti slučajeva kada će ubijeni tražiti svoj hakk od ubice, pa taj hakk njegova dobra djela neće moći podmiriti, te će u tom slučaju, kao kompenzacija njegovog prava, dio njegovih grijeha preći na teret ubice. To značenje je, inače, potvrđeno sahih hadisom o nasilju, a ubistvo je nesumnjivo jedan od najgorih vidova nasilja.
Gavran mu pokazao kako će zakopati brata
Kako god je naučio od životinja da ubije drugog čovjeka, pred Kabilom je stajao novi momenat dotada neviđen na Zemlji. Naime, tijelo njegovog mrtvog brata je beživotno ležalo na zemlji i javio se problem šta učiniti sa njim. Neki navode da je Kabil, nakon što je ubio svoga brata, njegovo mrtvo tijelo na svojim leđima nosio cijelu godinu dana, neznajući šta da uradi s njim. Drugi, pak, kažu da ga je nosio čitavih sto godina. Bez obzira koji period da je tačan, istina je da je Kabil bio opterećen Habilovim tijelom sve dok mu Uzvišeni Allah nije poslao dva gavrana koji su se pred njegovim očima potukli, pa je jedan ubio drugog. Nakon što je ubio svoga brata, gavran je odmah iskopao rupu u zemlji, dovukao ubijenog gavrana u tu rupu, a zatim ga zatrpao. Vidjevši to, Kabil je smjesta razumio poruku i shvatio da dobija instrukcije od Gospodara svjetova šta da učini sa tijelom svoga brata. Uzvišeni nam o tome kaže: Allah onda posla jednog gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. “Teško meni!”, povika on, “zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, da zakopam mrtvo tijelo brata svoga!” I pokaja se.
Kabilova sudbina
Neki učenjaci navode da je Kabil odmah po okončanju nesretnih događaja bio «obilježen» i kažnjen tako što mu je srasla potkoljenica sa stegnom i tako je proveo život do svoje smrti. Drugi navode da se nakon tog događaja Kabil povukao i odvojio od Adema, a.s., i ostale njegove djece, pa je izrodio više sinova od kojih su svi bili slični svome ocu, tako da je svaki od njih izumio neku novu zlu pojavu koje haraju ovime svijetom sve do naših dana. Ima čak i onih koji smatraju da se Kabil iskreno pokajao za svoje djelo i da je postigao visoke položaje, međutim, svi se slažu da je u njihovom slučaju riječ o pogrešnom razumijevanju vrste Kabilovog pokajanja. Bilo kako bilo Allahov Poslanik, s.a.v.s., u svome časnom hadisu koji bilježi Muslim poručuje: «Neće niko biti nepravedno ubijen, a da udio krvi ubijenog neće pasti na teret Kabilu, jer je on prvi koji je ubio i uveo tu pojavu.»
Pouka muslimanima
Jedna od najznačajnijih, a ujedno i najtežih stvari za nas muslimane kroz sva vremena je bila, svakako, kultura ponašanja u teškim iskušenjima bratoubilačkih ratova. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže u časnom hadisu: «Kada dođe vrijeme fitneta, nereda, budi kao bolji Ademov sin!» Bilježi Ebu Davud od Sa'da ibn Ebi Vekkasa da je rekao: «Upitao sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., šta da činim ako mi neko od vjernika uđe u kuću i pruži ruke k meni da me ubije, pa mi on reče: «Budi kao bolji Ademov sin!», a zatim je proučio riječi Uzvišenog Allaha: “…i kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio ruku svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova.”
