Prenosi se da je jednom prilikom melek Džibril došao našem pejgamberu Muhammedu, a.s., u ljudskom liku i upitao ga šta je to islam? Muhamed, a.s., odgovara: “Islam je da vjeruješ da je samo Allah, dž.š., Bog, a Muhammed, a.s., Božiji poslanik, da upotpunjuješ namaze, postiš mjesec ramazan, izvršavaš zekat i obavljaš hadž”. “Istinu si rekao,” potvrdi Džibril, te upita šta je iman? Muhammed a.s. odgovara: “Iman je da vjeruješ u Allaha, dž.š.,Njegove meleke, Njegove kitabe, Njegove pejgambere, Sudnji dan i kada-i kader.” Džibril mu ponovo reče istinu si rekao, a potom upita: “Obavijesti me šta je ihsan?” Naš Pejgamber, a.s., odgovara: “Ihsan je da vjeruješ u Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš On tebe sigurno vidi.” Džibril mu ponovo reče: “Istinu si rekao.”
Iz ove predaje jasno je da postoje tri stadija ili stupnja vjere: islam, iman i ihsan. Treći ili viši stupanj je ihsan. Ihsan se obično prevodi kao dobročinstvo, međutim iako je ovaj prijevod doslovan on nije adekvatan i dovoljan. Za dobročinstvo se u Kur'anu koriste i drugi nazivi, kao što je birr. Stoga je ihsan najbolje prevesti kao viši stupanj u vjeri ili viša deredža vjernika.
Ihsan nije nešto nedostižno, nešto imaginarno. Ihsan potvrđujemo u našem svakodnevnom životu. Islam nas uči redu i disciplini, a što se posebno ogleda kroz namaz, džamat, saff, hadž, itd.. Kada čovjek tu organizaciju ili taj sistem i red prenese na svakodnevni život, to se naziva ihsan. Ne znači ako je neko stalno u džamiji i ne silazi sa sedžade ili kožice da je dostigao stupanj ihsana ili tog višeg stupnja. Ne znači ako neko pusti veliku bradu ili pak tespih iz ruke ne ispušta i po svu noć zikri da je dostigao stupanj ihsana. Ihsan je viši stupanj u obrazovanju, čistoći, organizaciji itd..
Osoba koja je dostigla stupanj ihsana naziva se muhsin. Čovjek koji dostigne nivo ihsana dobio je stupanj potpunog čovjeka ili čovjeka koji je upotpunio propise islama. Naši su dobri prethodnici vodili računa da i u svoje porodice prenesu ihsan. Stoga se poštovao autoritet u kući i familiji. U kući i oko kuće bio je red, dvorišta su bila uvijek sređena i sve je stajalo na svom mjestu. Znalo se mjesto za cvijeće, za grožđe, košnice za pčele. O čistoći i da ne govorimo. Cijelo dvorište uredno je ograđeno. Ograda bi se pravila od posebno ukrašenih dijelova drveta, nerijetko su to bili parmaci i svi su bili iste veličine i tačno postavljani. Zanimljivo je da u našem narodu postoji izreka za nekoga ko je pomahnitao da mu fali jedan parmak, tj. da mu nije najbolji red u glavi.
Red i savršenstvo kojeg imamo u saffu prenosi se na kuću, avliju i svakodnevni život i to se naziva ihsan. Bilo kojim poslom da se musliman bavi, treba ga čestito, pošteno i temeljito raditi. To je ihsan. Ako si doktor i liječiš ljude, to je tvoje polje gdje trebaš dostići nivo ihsana. Ako si učitelj, budi muhsin, daj maksimum od sebe. Ihsan je da znaš da te Allah dž.š. vidi i kada posao radiš. Zato, kada radimo posao radimo ga sa najvećim žarom i idimo do prefekcije, to je ihsan. Na taj način pokazujemo da nas je namaz i džemat izgradio i podigao na viši stepen. Ne dozvolimo da nam u našim poslovima fale “parmaci”. Ako si student, svaki svoj ispit nauči maksimalno. Ako si radnik i musliman onda radi posao čestito, ne da ti samo ispadne iz ruku. To je ihsan.
U našem narodu postoji izreka: “Kada dođeš u neko mjesto u kojem ne znaš kakvi su ljudi pogledaj ima li ihsana u njihovim svakodnevnim djelima, pa ćeš znati sve o njima. Pogledaj da li su im mezarja ograđena, je li u njima trava pokošena, pa ćeš znati kakvi su u tom mjestu ljudi.
U vrijeme mubarek dana ramazana kada musliman u ibadetima dostiže svoj vrhunac, posebna inspiracija se kod vjernika pojavljuje. Pjesnici najbolje pjesme pišu u ramazanskim noćima, arhitekte osmišljavaju najljepše građevine. Brojni projekti započinjani su u ramazanu ili mubarek noćima. Mi se i danas divimo arhitekturi svih tih starih kamenih i drvenih džamija. Možemo usporediti sve te džamije, koje su se gradile prije pet stoljeća, a znamo na kojem stupnju je u to vrijeme bila razvijena tehnika, s današnjim džamijama. Složit ćete se da su džamije koje su se prije pet stoljeća gradile mnogo ljepše. Znači li to da su ti ljudi prije više stoljeća bili na većem stupnju ihsana od nas?
Također, kada pogledamo stare bosanske kuće, kuće naših djedova i predaka, vidjet ćemo besprijekoran sklad. Nijedna od tih kuća nije nedovršena i neuređena. Zidovi su im građeni od posebno klesanog kamena, nerijetko je to crveni bosanski kamen od kojeg je građena Aladža džamija u Foči, koja je baš po tom kamenu i bila posebna. Usporedimo današnje kuće po našim džematima i te stare bosanske kuće. Neki će reći da je teška ekonomska situacija razlog zašto kuće uglavnom nisu dovršene. Donekle je to opravdanje, međutim da li je teška situacija uzrok nečistih avlija, neokrečenog voća i neobrađenih bašći? Uzrok je nizak nivo vjere i stanja duha, o ihsanu i da ne govorimo.
Prenosi se da su ashabi kazali Muhammedu s.a.v.s.: “Božiji poslaniče, mi kada smo s tobom kao da Džennet vidimo, a kada odemo svojim kućama izgubi se taj osjećaj.” Božiji poslanik, a.s., im kaže: “Kada bi vas stalno držao taj osjećaj kao kada ste sa mnom vi biste mogli sa melekima komunicirati.” Cilj vjere nije da se čovjek uzdigne na nivo meleka, cilj vjere je prijenos reda iz džamijskog saffa u svakodnevni život. Ko to uspije dostigao je veći stupanj u vjeri!
