Ovu hadisku predaju zabilježio je Dija u djelu ”El-Muhtar”, a prenosilac od Poslanika, a.s., je Ebu Bekr, Allah bio zadovoljan sa njim.
Jedne prilike je Allahov Poslanik, s.a.v.s., govorio ashabima o širku, rekavši da se boji za svoj ummet skrivenog širka koji je skriveniji od hoda mrava. Tada ga je hazreti Ebu Bekr upitao: ”A kako se zaštiti od tog širka, o Allahov Poslaniče?” Resulullah, s.a.v.s., im je tada oporučio učenje navedene dove koja na arapskom jeziku glasi: ”Allahumme innii e’uuzu bike en ušrike bike ve ene e’alemu ve estagfiruke lima la e’alemu.”
Ovaj hadis bio je mala uvertira i uvod u tekst u kom ćemo imati kraći osvrt na prisustvo neislamskih vjerovanja i običaja u praksi balkanskih muslimana u posljednjih dvjestotinjak godina, te ćemo vidjeti kakav je bio stav ondašnje uleme prema postojećim zabludama i pogreškama.
Aktivnim i detaljnijim istraživanjem ove teme lahko se da naslutiti, a potom i otkriti odakle sežu mnoga čudnovata vjerovanja i običaji, kojih još u određenoj mjeri, ima i među današnjim stanovnicima Balkana uopće, pa i među muslimanima.
Naime, razni oblici gatanja, zapisivanja i nošenja raznoraznih amuleta, te vjerovanja u vile, more, astralnog dvojnika, svetost kućnog praga i moć kišnog daždenjaka, kućnu zmiju zaštitnicu, prikaze, Ilindan, Mitrovdan, Vidovdan, Jurjev, te moć i svetost određenih mjesta, drveća i određenih voda samo u posebnim danima, spadaju u obilježja staroslavenske tradicije. Veći dio navedenih pojava, ali i mnogih drugih, vežu nas za praksu starih Slavena koji su bili jako praznovjerni, te su se razni oblici njihovih vjerovanja i običaja uspješno zadržali na ovim prostorima i kasnije kad se na Balkanu proširilo kršćanstvo, a potom i islam.
Južni Slaveni koji su do prve polovine VII stoljeća naselili naše balkanske prostore vjerovali su u više bogova sa različitim ulogama. Svoje molitve upućivali su božanstvima koja su trebala da im donesu i osiguraju napredak u životu, mnogo imetka i ljetine, da ih čuvaju u teškim životnima trenucima i vremenima.
Prije nego što su se slavenska plemena podijelila na Istočne, Zapadne i Južne Slavene, postojao je jedinstven skup božanstava za sve. Kasnije su različiti slavenski narodi primili kršćanstvo u različitim vremenima: Slovenci u VII vijeku, Česi, Hrvati, Bošnjaci, Bugari i Srbi u IX stoljeću, a Poljaci i Istočni Slaveni u X stoljeću.
Vidljivo je da su ovi narodi iako su napustili stara paganska vjerovanja i prihvatili kršćanstvo, i dalje u svojim svakodnevnim vjerovanjima i običajima zadržavali dosta elemenata iz prošlosti.
Kad je Svemogući Gospodar počastio ove prostore dini-islamom i iskra Istine zasijala ovim podnebljem, veliki dio ovih vjerovanja i običaja izgubio je na svom intenzitetu, te je određen broj pomenutih neznabožačkih rituala nestao, a određen broj njih se umanjio, ili je od strane pojedinih muslimanskih sredina pokušavao biti ”pročišćen” naukom islama i šerijata.
Živeći na ovim prostorima muslimani su uz neznabožačke prastare slavenske običaje, u svoju svakodnevicu, iz neznanja vjerovatno, ubacivali i uvodili i mnoge kršćanske navike, običaje i obilježja.
U periodu prije 1992. godine, za vrijeme ex Jugoslavije, ali i ranije, kod balkanskih muslimana, posebno u seoskim sredinama, mogli su se zapaziti i elementi kršćanskih obreda i navika, koje su se nekada sretno, nekada nesretno, uspjele ”šerijatizirati”. Primjer za to su razna obilježavanja sedmina, četeresnica, godišnjica, te čašćenja muslimana da ”pred dušu” nekog rahmetlije nešto pojedu i popiju. Još uvijek se u nekim sredinama obilježavaju i svetkuju Aliđun, Jurjev, Vidovdan i drugo, baš kao da su to praznici propisani Kur’anom časnim i sunnetom Allahovog Poslanika, a.s.
Odrastao sam u sredini gdje su muslimani svetkovali i obilježavali sve navedene gatke i običaje, i skoro svaki od njih povezivali sa islamom, te iste držali kao ”sveto slovo” iz Kur’ana.
Znam na desetine ljudi koji su išli raznim ”učevnim” ženama i ljudima, da im ovi zapišu, ili pak da im ”proreknu budućnost”. Išlo se svakome: ”hodžama”, ”bulama”, popovima, dervišima, a u zadnje vrijeme gatarske obmane i zablude šire nam i razni ”vidovnjaci”, ”numerolozi”, ”astrolozi” i ”tarot-majstori” i to čak i preko raznih TV i radio stanica, časopisa i sl. Ogledalo se u fildžan, salijevale su se strave, omotavali maloj djeci crveni končići koji su ih štitili od uroka, a gatalo se i na grah, kašike, viljuške i drugo.
U mom komšiluku odjeća se nije smjela prati utorkom i petkom, nije se smjelo kupati niti sjeći nokte tim danima, a komšije pravoslavci su nas naučili da se svaki berićetan i ”ajirli” posao treba zaliti rakijom i uveličati ”zdravicom”. Nigdje dove i zikra na mapi.
I dan danas širom Bosne prate se razne ratarske gatke, koje su posebno bile izražene kod starih Slavena, o čemu je već bilo riječi. Tačno se ”zna” koji dan ”ne valja” nešto posijati, a zašto ”ne valja” niko živ ne zna niti pokušava da dokuči i odgonetne.
Postoje i sveta drveća koja niko ne smije posjeći. Znam priču o jednoj brezi i lipi koje se ”nipošto nisu smjele dirati”, ali su ih agresori zajedno sa mnoštvom džamija uništili i srušili, da bi kasnije naši muslimani ”radi berićeta” na istim mjestima posadili nove.
”Svetu vodu” sam pio već nekoliko puta. Postoji jedna za vid, druga za unutrašnje bolesti, a treća je za ”sve ostalo”. Bar je tako sa ”svetim vodama” u mojoj regiji. Ljudi i žene, posebno bolesnici, slomiše se već godinama, svakog Jurjeva, te utorak prije i utorak poslije, nositi i piti tu vodu, međutim, izgleda da ne djeluje. Oni i dalje godinama neumorno idu jednim te istim doktorima, jedni te isti im salijevaju strave, gataju, zapisuju i liječe, ali oni i dalje bolesni, pa bolesni.
Uprkos hadisima Allahova Poslanika, a.s., koji govore o ljekovitosti Kur’ana (rukje), meda i ćurekota, niko da promijeni svoje navike i malo islamske medicine unese u svoj život.
Međutim, to je u potpunosti razumljivo. Prokleti šejtan zna šta radi, te sa ovim skrivenim vidovima širka, na kog je upozorio Allahov Poslanik u hadisu kog sam citirao na početku ovoga teksta, postepeno udaljava ljude od Pravog puta i navodi ih na stil i način života u kojem nema Kur’ana, nema namaza, niti ima zikra.
Sve navedene ibadete umjesto nas nadomijeste drugi: umjesto rukje ”uče” nam i liječe nas razni šarlatani i pod plaštom vjere zamaskirani prevaranti, namaz umjesto nas klanjaju stare žene kojima plaćamo da nam kobiva klanjaju istiharu i na našu odjeću nauče nešto za našu bolju nafaku, a umjesto zikra i naše redovne dove našem Gospodaru, zadovoljavamo se ”zdravicama” naših kumova i kuma, a svoja najveća duhovna uzdignuća, osjećanja i ruhanijete, doživljavamo na ”tehvidima”, mevludima za umrle i kolektivnim, formalnim (reda radi) dovama i Fatihama za naše merhume (a gdje su nam trajna dobra – sadaka za umrle, vakufi, hajir česme, …?).
Sevabe šaljemo umrlima i slomi nas briga jesmo li koji ”tehvid” slučajno gdjegod preskočili, a za svoje ibadete i vjerom propisane dužnosti, te Pravi put naše djece i živih članova naše obitelji, uopće ne vodimo nikakvu brigu. Baš kao da nama Allah Uzvišeni nije propisao namaz, i kao da nije nas počastio ljepotama ramazana, Kur’ana i dao nam univerzalni zakon važeći za sve ljude do Sudnjega dana.
Umjesto pravila i propisa datih Kur’anom, mi se zadovoljavamo staroslavenskim i kršćanskim običajima, i umjesto da se bavimo izučavanjem korisnih prirodnih i društvenih disciplina kako bi u svijetu znanosti konačno bili poznati i priznati, mi se zamaramo i misli okupiramo mnoštvom praznovjerja.
Prije dvije godine u mjesecu maju prisustvovao sam velikom skupu muslimana (kažu da sedmicu prije to mjesto pohode pravoslavci) koji se redovito, svake godine održava na jednom dovištu. Moja nana, Allah joj magfiret i lijepi džennet dao, mi je nekada ranije pričala šta se sve ’70-tih i ’80-tih godina dešavalo na tom dovištu, pa me je ova moja posjeta znatno ohrabrila i obradovala, jer sam primijetio da je veliki dio tih neislamskih običaja ukinut i da se veći dio tih aktivnosti sveo na sferu korisnog rodbinskog i prijateljskog druženja, što svakog iskrenog vjernika treba da raduje i čini zadovoljnijim.
Autori i ulema o neislamskim vjerovanjima i običajima
U djelu ”Sinkretički elementi u islamu u BIH”, autor Muhammed Hadžijahić, govoreći o proslavi Aliđuna kaže: ”U muslimanskom svetkovanju Aliđuna došle su do izražaja staroslavenske paganske tradicije povezane s kultom Sunca, gromova i kiše”. (str.320)
Poznato je da je sveti Ilija ustvari svetkovanje kršćana koje su zamjenili za staroslavensko svetkovanje boga gromovnika, poznatog kao Perun.
U Glasniku IVZ iz 1940. godine, broj 5, u tekstu autora i poznatog vaiza Alije Aganovića stoji: ” Šestog maja u skoro svim krajevima naš muslimanski svijet proslavlja Đurđevdan, 28. juna Vidovdan, 2. avgusta Ilindan, a da ne spominjemo i Spasovdan, Mitrovdan, Duhove i Gospojine. To su sve čisto kršćanski praznici, i mi kao muslimani nemamo nikakve veza s njima.”
Pored pomenutog Aganovića bilo je jako puno drugih vaiza i uleme koji su govorili, pisali i ljudima ukazivali na ova nepotrebna svetkovanja i neprihvatljive adete (običaje).
Mustafa Busuladžić, 1945. godine u jednom svom tekstu kaže: ”Neuki svijet je priređujući veselje na nemuslimanske svetkovine kao što su Đurđevdan i Aliđun i podržavajući bilo kakve običaje u te dane skoro prisvojio za sebe, pa nije ni čudo što stranci koji prolaze kroz naše krajeve dobivaju dojam da su to najprije muslimanski, a tek onda kršćanski praznici.”
Islamski autor, Jahja Zade u jednom svom osvrtu kaže: ”Mnogi od naše zapuštene omladine i nazovi inteligencije još se diči i ponosi (nažalost), što može da učestvuje u praznovjerju đurđevskog uranka …”
Jedan čitalac je 1938. godine uputio Ulema medžlisu upit o dozvoljenost obilježavanje neislamskih praznika od strane muslimana (posebno ističući Aliđun i njemu slične svetkovine). Iz Ulema medžlisa mu je stigao odgovor da nije dozvoljeno obilježavati takve svetkovine, uz pojašnjenje: ”Po islamu je širk moliti i obožavati drugo biće osim Allaha. Pa ako neko širk čini Allahu, on nije i ne može biti musliman.” (Glasnik, 1938, br.2, str. 71)
Nakon što je Ulema medžlisu ponovljen upit da li je državnom činovniku i službeniku koji je zbog posla bio obavezan u taj vakat prisustvovati određenim ceremonijama i obredima ovog tipa dozvoljeno da se nađe na istima, iz Ulema medžlisa je potvrđeno da jeste, s tim da on kao musliman neće uzeti aktivno učešće u tim obredima, već će samo biti obični posmatrač.
Uvaženi islamski autoritet Mehmed ef. Handžić je smatrao da su glavni razlozi što se ovi običaji, vjerovanja i svetkovine još uvijek održavaju među muslimanskim masama – neznanje i vjerska neprosvjećenost. On kaže: ”Na primjer, svetkovanje Jurjeva, Aliđuna i sličnih dana. To se naročito održalo među neukim seljaštvom, a naročito u onim mjestima gdje nije bilo vrijednih i agilnih učitelja vjere.” (Izabrana djela, knjiga V)
Handžić priznaje kako: ”…ne zna da li su se ti običaji uvukli među muslimane usljed zajedničkog suživota, ili su, može biti, ostali još iz davne prošlosti.”
O ovim nepotrebnim svetkovanjima pisalo je jako puno muslimaskim autora i uleme, a mi ćemo za kraj ovih navoda citirati uglednog autora Kasima Hadžića koji je 1941. u tekstu ”Nemuslimanski blagdani i muslimani” konstatovao: ”Sa dizanjem kulturno-prosvjetnog nivoa našeg svijeta toga će postepeno nestajati, ali danas kada je među muslimanima, ponegdje preko 80% nepismenih, to se još uvijek podržava.”
Istog stajališta je bio i Husein ef. Đozo koji je vjerovao da će vremenom i aktivnim trudom i zalaganjem naše uleme, sva nepotrebna svetkovanja i neislamski običaji nestati i u većem dijelu kod naših muslimana isčeznuti.
Veliku zaslugu za istraživanje ove oblaste i pisanje o istoj, ima i cijenjeni autor hafiz E. Duranović čijim se trudom i zalaganjem u našem vremenu mogu okoristiti mnogi naši muslimani, što sam i sam činio konsultujući neke korisne sadržaje pomenutog autora.
Ovaj tekst nije nikakav stručni pristup ovoj temi, pa stoga i nisam detaljno navodio sav historijski put i slijed nastajanja i egzistiranja navedenih vjerovanja i običaja, jer to puno bolje znaju stručnjaci za ovu oblast, već sam tumačeći hadis sa početka teksta, nastojao pokazati svekoliku važnost dove na koju je Poslanik, a.s., podsticao svoje ashabe. Kad ashabi kao najbolji sljedbenici sunneta Muhammeda, s.a.v.s., nisu bili pošteđeni raznih vidova skrivenog širka i životnih pogrešaka, kako da mi budemo pošteđeni i zaštićeni od istog, uz sve ove pomenute tuđe običaje koji se još uvijek ponegdje praktikuju.
I za kraj: Allahu moj, tražimo od Tebe da nas zaštitiš od svjesnog širka, i tražimo oprost od širka kojeg nismo ni svjesni. Oprosti našim prethodnicima koji su iz neznanja praktikovali neke od navedenih običaja, smiluj im se i podari Svoj magfiret, jer vrata Tvoje milosti su velika. Nama koji smo još na dunjaluku učvrsti korake na Putu Istine, te nam pomozi da uvidimo blagovremeno sve moguće greške i propuste, te da se istih čuvamo kako bi na Sudnjemu danu što lakše položili račun za svoj ovodunjalučki život. Allahu naš, molimo Te za džennet, a utječemo Ti se od Tvoje kazne!
