Historija & Teme

Vjesnici smrti iz Alamuta

Asasasini ili Hašišini bili su tajno društvo perzijskih ubica

Godine 1090. Hasan-ibn-Sabah osnovao je fanatičnu sektu Asasina. Pre toga je devet godina vrbovao pristalice po severnoj Persiji za tajno muslimansko udruženje egipatskih ismailita i propovedao mržnju protiv seldžučkih vladara.

Severno od Kazvina, na teško pristupačnom planinskom vencu uz Kaspijsko jezero, vladao je neki mali gorštački knez. Njegov utvrđeni planinski grad Alamut – Orlovsko gnezdo – izabrao je Hasan za svoje sedište. Iako je u njega došao kao sveti isposnik, ubrzo je kraljeva reč postala prazno slovo na papiru. Ali budući da sveci ništa ne prisvajaju bez odštete, dao je on za grad kralju, kad ga je iz njega isterao, doznaku na 3.000 zlatnika, koja je glasila na sultanovu riznicu, a bila isplativa u velikom gradu
Dameganu. Dameganski namesnik nije se usudio da odbije ovaj nalog.

Kad je Hasan postao gospodar tvrđave Alamut, naredio je da se u jednoj dolini, sa svih strana okruženoj brdima, izgradi rajski vrt sa pozlaćenim dvorcima, bujnim tropskim biljkama, najukusnijim voćkama i senovitim palmama. Od njegovog dvorca vodio je podzemni hodnik u taj vrt. Među svojim pristalicama birao je zdrave mladiće vrele krvi i čvrste volje. Neki naučnik i hemičar, koji je dobro poznavao dejstvo hašiša i drugih opojnih droga, određivao je koju količinu mladići mogu da podnesu.

Kada bi se takav mladić probudio u čarobnom vrtu iz svog hašiškog sna, likovi iz njegovih snova omamljivali su mu i dalje mozak. Obilazile su ga i dvorile najlepše devojke, pevačice, igračice i sviračice. Tom siromašnom gorštaku mašta nikada nije da dočara toliko sjaja i lepote. A kad bi došao do vrhunca zadovoljstva, sve bi se opet pretvorilo u hašiški san – mladić bi se našao na istom mestu na kojem je zaspao. Kad je vernicima sekte pričao o svom doživljaju, svi su znali da je bio u raju, kao što to Koran obećava svim pravovernima koji poginu u borbi za svog gospodara. Hasanova milost pokazala mu je mesto u koje će dospeti, ako umre u službi Šejha-al-Džebela – gospodara Alamuta.

Nakon te spoznaje mladić je postajao fedajin, čovek koji žrtvuje život, spreman da preobučen kao trgovac, prosjak ili derviš prevali na stotine kilometara preko brda i dolina, i da ubije čoveka kojeg mu je označio njegov gospodar. Jedino mu je oružje bio bodež, jer on nije hteo da se skriva, nije hteo da potajno izvrši svoj nalog, nego da i sâm pri tom umre. Zapravo, on je i tražio tu smrt, da što pre uđe u raj, da svojim životom otkupi večna zadovoljstva.

Ti su fedajini bili temelj Hasanove moći. On je poznavao i prezirao ljude, a izgarao je od častoljublja da mu se svi klanjaju u strahu i strepnji. Svoju je ličnost obavio nepristupačnom, neprozirnom koprenom slave, nagomilao je oko sebe stare pergamente, tajanstvene spise, astrološke simbole i instrumente.
Svaki prekršaj protiv njegovih zapovesti značio je smrt. On sâm nije nikada izlazio iz svoje tvrđave, a viđali su ga samo sledbenici najvišeg ranga. Tu na vrhu klisure vladao je već 34 godine, prateći svaki korak i pokret u islamskom svetu i šireći svoju vlast.

Asasasini ili Hašišini bili su tajno društvo perzijskih ubica
Asasasini ili Hašišini bili su tajno društvo perzijskih ubica

Podmićivanjem, preobraćanjem, izdajom dočepao se tvrđava u okolini, raspreo je dalje svoje mreže, razapeo niti po čitavom Iranu, Siriji, Maloj Aziji, sve do Egipta. Svako ko je hteo da odstrani suparnika, kome je neko viši zakrčio put, bio mu je doušnikom, koji mu je javljao tajne iz svog okruženja, planove skovane na dvoru. Fedajin je uvek bio spreman da svojim bodežom zakolje nekog sultana na svečanosti, slavnog vojskovođu na pobedničkoj gozbi, uticajnog činovnika.

Ničega se oni ne boje, ništa im nije nemoguće. Nema više tog moćnika koji bi bio siguran za svoj život, jer svuda i svakog trenutka može da sevne bodež tih fanatika koji ne teže ni za čim, nego da posle izvršenog atentata umru pod strelama straže uz bojni poklič: „Mi smo žrtvene životinje našega gospodara!“ A isto tako niko se ne usuđuje da se suprotstavi zapovesti koju mu je poslao Šejh-al-Džebel – „Starac sa gore“, kako su krstaški vitezovi preveli naziv, koji je Hasan-ibn-Sabah dodelio sebi i svojim naslednicima.

Od njihovog noža poginulo je i nekoliko čuvenih krstaških vitezova, koji su na taj način proširili i po Evropi strah pred „Hašašinima“ – onima, što jedu hašiš. Kada su na primer bavarskog vojvodu Ludviga I 1231. ubili na mostu u Kelheimu, a ubica ni na mučilištu nije izdao svoga nalogodavca, čvrsto se verovalo da je zločin počinio Asasin. Eto dokle je dopro strah pred silom „Starca sa gore“.

U celoj prednjoj Aziji nije bilo nijednog vladarskog dvora, na kome u poslednjih pola stoleća nije nož Asasina priredio krvavu žetvu. Uzalud su islamski sultani i šahovi na desetine puta pokušavali da zatru te krvoloke. Ko nije već tokom prvih priprema izdahnuo pod nožem fedajina, morao je da doživi neočekivane ustanke, nagomilavanje krvavih zlodela, i da konačno uvidi da je strašni Hasan-ibn-Sabah jači od njega.

Samo strah pred mongolskom osvetom prisilio je iranske kneževe da svladaju strepnju pred tom sablasnom sektom i da se pridruže Hulaguu, kad ih je pozvao na borbu protiv Asasina, da ih istrebi „do deteta u kolevci“. Ali ni Mongoli nisu bili u stanju da slome snagu Alamuta.

Tri godine je mongolska vojska, koja je inače znala da pregazi gradove i tvrđave, stajala pred tim neosvojivim planinskim utvrđenjem. Tek kada je umro Šejh-al-Džebel, predao se od gladi njegov slabi naslednik. Ali Mongoli još uvek nisu osvojili 100 asasinskih tvrđava u Elbruskom gorju.

Tada je Hulagu primorao zarobljenog šejha, da izda nalog komandantima tih utvrđenja da otvore kapije i poruše bedeme, a on je poklao posade. Ali kad su počeli da ruše zidine Alamuta, bile su tako tvrde, da su odolele i najjačem alatu. Zarobljenog asasinskog vladara poslao je Hulagu Menkeu u Karakorum, ali usput su ga ubili. To sigurno nisu učinili Mongoli, jer se oni nikad ne bi usudili da dirnu osobu, koju su morali da odvedu ka-kanu. Neko je spalio i tajne spise Asasina, pre nego što su ih se Mongoli dočepali.

Odlomak iz djela: Michael Prawdin – Das Erbe Tschingis-Chans
(Deutsche Verlags-Anstalt, 1935)

Vjesnici smrti iz Alamuta
Vjesnici smrti iz Alamuta

Asasasini ili Hašišini bili su tajno društvo perzijskih Ismai’illa koje je stvorio Hassan I Sabbbah 1090. Poput mnogih redova I tajnih društava tijekom godina, stvarna povijest I učenja stopila su se I izmiješala s folklorom I mitovima. O samoj etimologiji riječi asasin, odnosno hašašin, teško je govoriti sa sigurnošću, jer postoji više teorija.
Sami su pripadnici sekti dali naziv al-da’va al-džadida, što znači novi nauk, nova doktrina, a sebe su zvali fida’i što znači onaj koji je spreman žrtvovati život za neki cilj. Do nas je prepoznatljivo ime došlo ili zahvaljujući njihovim neprijateljima te kasnijim povjesničarima i piscima.

Asasin je izvedenica i odnosi se na arapsku riječ haššašin, onaj koji jede hašiš. Njihov je utemeljitelj, Hasan ibn al-Sabah, prema jednoj legendi, iza utvrde napravio raskošan vrt u koji su imali pristup samo njegovi sljedbenici, gdje su uživali u raznim oblicima hedonizma. Povijest ovog društva također nije iznimka. Hassan I Sabbah bio je Ismai’ill da’I perzijskog podrijetla. Glasine kažu da se školovao na Sveučilištu u Nishapuru zajedno sa Omarom Khayyamom, a uskoro je dobio I namještenje na dvoru gdje je

Khayyam već bio dvorski astrolog. No uskoro napušta dvor uslijed skandala koji mu je prouzročio ljubomorni rival. Potom je 1086 otputovao u Egipat gdje se uključuje u rad fatimidskog ogranka Ismai’ili-a pod vodstvom nasljednika prijestolja Fatamidskog Kalifata – Nizara. Hassan I Sabbah potom se vraća u Perziju gdje nastavlja podupirati Fatamidski ogranak Ismai’ilia. Kada je Nizar utamničen i zamijenjen svojim mlađim bratom, Hassan i Sabbah prekida svoju vezu s Fatimidima I 1090 zauzima tvrđavu Alamut
(orlovo gnijezdo).

Alamut se nalazio na južnoj obali Kaspijskog mora u planinskom dijelu Elburz. Ovdje je utvrdio svoj centar moći sačinjen od vanjskih plemena i planinskih ljudi daleko od već utvrđenih centara političke i ekonomske moći, te proklamirao religiozna učenja koja su bila spoj Ismai’ilijevske vjere i gnostičkog dualizma Islama.

Vjesnici smrti iz Alamuta
Vjesnici smrti iz Alamuta

Za Ismai’ile, Imam ili glavni vjerski poglavar bio je izravni predstavnik Boga u materijalnom svijetu i jedino kroz njega moglo se doći do spasenja. Godinama je to bio prijestolonasljednik Kalifata, ali sada je Hassan i Sabbah tu ulogu preuzeo na sebe. Carstvo koje je stvorio Hassan i Sabbah nije bilo toliko materijalno koliko političko carstvo unutar granica drugih carstava.

Zbog toga je uspostavio i zahtijevao potpuno novi pristup i način ratovanja. Hassan i Sabbah imao je potpunu kontrolu nad svojim sljedbenicima koji su se za njega u svakom trenutku bili spremni žrtvovati. Ovi sljedbenici zvani Asasini svoj naziv dobili su po konzumentima hašiša- Hašišini. Njihova ratna taktika sastojala se u tome da se infiltriraju u neprijateljske redove, te zadobiju povjerenje i visoke položaje često glumeći vjeroučitelje ili derviše.

Sa ovih pozicija lako su mogli eliminirati dodijeljene im mete. Nakon atentata koji su činili nožem ne bi se ni trudili pobjeći, već bi mirno čekali uhićenje i smrt znajući da je njihov zadatak obavljen. Ponekad bi Asasini bili po nekoliko godina u Sultanovoj službi prije nego li je zatražena njegova eliminacija.

Prvo se ubojstvo dogodilo 1092, dvije godine nakon osnutka sekte. Seldžuci su bili na vrhuncu moći, a glavni oslonac naroda i države, osnovane na području zemalja osvojenih od turskih ratnika, bio je žestoki protivnik šijita, Nizam al-Mulk. Krajem je te godine ubijen nožem od jednog Hasanovog sljedbenika. Seldžuci više nikad nisu povratili jedinstvo ni snagu. Narod je asasine prvenstveno mrzio zbog njihova utjecaja i moći, a optuživali su ih i za simpatiju prema zapadnjačkim okupatorima, križarima.

Proširivši se i na dijelove Sirije, gdje su se zvali Batini, unatoč smrti Hasana ibn al-Sabaha 1142, asasini su nastavili sa svojim djelovanjem. Ova vrsta političkih atentata bila je novost mnogim vladarima i bilo je lakše udovoljiti Starcu s Planine (kako su zvali Hassan i Sabbaha), kada vladar nije mogao biti siguran čak ni u svoje najbliže savjetnike i suradnike. Vjeruje se da je ova vrsta atentata dosegnula sve do Pariza i Indije.

Zanimljive pojedinosti o unutarnjoj ideologiji Asasina mogu se pronaći u radovima izvjesnog Hassana, unuka Burzug Umida koji je stolovao Alamutom nakon Starca s Planine. Dvije godine po svom priključenju u alamutski imamat, Hassan je okupio sve vjerske vođe tog kraja te im u ime «đinija, anđela i ljudi» saopćio da njihov spas leži u izvršavanju Hassanovih naredbi i da je religiozni zakon Islama dokinut. Potom je načinio dva luka koja su simbolizirala preuranjeni kraj Ramazana koji su proslavili pijući, gosteći se i održavajući festival koji je značio osipanje svetog zakona.

Ova i slične priče navele su moderne spisatelje i magičare poput Williama S. Burroughsa, Briona Gysona and R. A. Wilsona da pokažu izričito zanimanje u Alamut I Starcu s Planine pripišu frazu “ništa nije sveto, sve je dozvoljeno”. Sve od radova Marka Pola svijetom kruže priče o Asasinima I Mitskom Vrtu. Većina mitova koja okružuje Alamut proistječe upravo iz Putovanja Marka Pola navodno tijekom 1270. ali nažalost, Asasine I njihovo utočište uništio je Hulagu Khan I njegovi mongolski jahači 1256. To što možemo saznati iz priča Marka Pola nije autentično, već vjerojatno mješavina priča koje je i sam putem čuo.

Preneseno sa: Secretsocietycentral

Učimo o Islamu
Back to top button