Pripovijeda Seleme ibn Amir: «Jedanput smo klanjali džumu sa Hasanom, pa pošto završismo, okupismo se oko njega, a on zaplaka.»
Zašto plačeš rekosmo mu mi, a on još više zaplaka , zatim poče:
«A kako i ne bih plakao? Kada bi nam se na vrata ove džamije pomolio jedan od drugova Božijeg Poslanika a.s., ne bi od Islama među nama poznao ništa osim ovu našu kiblu, kuda se u namazu okrećemo.
Oh, oh! Prazne želje su uništile svijet. Govora ima, ali djela malo; znanja ima, ali strpljivosti nema; vjerovanje postoji, ali čvrstog uvjerenja nema.
Šta je to? Ja vidim ljude, ali ne vidim pameti. Čujem šum, ali ne vidim druga. Ovaj svijet je unišao u vjeru, pa izašao. Znaju šta je dobro, ali ga djelom niječu. Znaju šta je haram, ali ga djelom dozvoljavaju. Vjera im je samo na jeziku. Upitaš jednog od njih da li vjeruje da će za djela račun polagati, a on ti odmah odgovori da vjeruje. Kunem se Gospodarom Sudnjeg dana, da laže.
Od svojstva pravog muslimana je: snaga uz vjeru, odlučnost uz blagost, vjerovanje uz čvrsto uvjerenje, znanje uz blagost, blagost sa znanjem, pamet uz blag postupak, otmjenost u siromaštvu, umjereno vladanje u bogatstvu, milost prema potištenu,
darežljivost na pravom mjestu i pravednost uz ustrajnost.
Musliman pravi neće učiniti nasilje ni onome koga mrzi, niti će se ogriješiti pomažući onoga koga voli. Musliman pravi ne ogovara, ponižavajući drugog ne namiguje; ne istražuje mahana; u besposlicu ne govori; bez svrhe se ne zabavlja i ne igra; ne prenosi riječi; ne traži ono što nije njegovo; ne poriče istine, makar se i njega ticalo; ne prelazi granice u isprici; ne sveti se kad nekoga nesreća pogodi; niti se veseli kad neko nešto pogriješi.
Pravi musliman je ponizan i skrušen, kad je u namazu, on žuri da se Bogu klanja. Riječi njegove su pravi lijek; stpljivost njegova je pobožnost; šutnja njegova je razmišljanje; razmatranje njegovo je pouka. Druži se sa učenim ljudima da nauči, među njima šuti da ne pogriješi,
a kada govori, govori da se okoristi.
Ako pravi musliman učini nešto što je dobro, on se veseli, a ako pogriješi, traži oprosta; ako ga pak prekori, on opet od njeg zadovoljstvo traži. Ako ga neko ludo ispsuje i izgrdi, on se opet blagim pokaže. Kad mu se nasilje učini on se strpi i opet pravedno postupa. Ne utječe se drugom osim jedinom Allahu, ne traži pomoć osim od jedinog Allaha. Pravi je musliman među ljudima dostojanstven, a u osami sa Allahom zahvalan. Zadovoljava se nafakom, zahvaljuje se na udobnosti, a strpi se u muci. Ako sjedne sa onim, koji su zaboravili Allaha,
on se Allaha sjeća, a ako sjedne sa onima koji se Allaha sjećaju, on traži oprosta za svoje grijehe.
Ovakvi su bili Alejhisselamovi drugovi, jedan po jedan sve dok nisu pomrli.
Ovakvi su bili vaši dobri preci. Vaše stanje se izmjenilo zato što ste vi svoj postupak promijenili. Ne zaboravite: Allah neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni svoj postupak, a kad Allah htjedne jedan narod (radi grijeha) kazniti,
niko te kazne ne može odbiti i niko im ne može osim Allaha pomoći.
Ima mnogo muslimana, koji misle, kada samo izgovore: „La illahe illallah“ , da su pravi muslimani i da već s time zaslužuju od Boga sevab i nagradu…Ovakvi ne znaju da vjerovanje nije ponavljanje nekih riječi bez razumijevanja njihova značenja, bez postupka prema njima.
“Samo su pravi muslimani oni, čija srca od straha zatrepte, kada se spomene Božije ime, a kada im se uče Božiji ajeti, to im poveća njihovo vjerovanje i oni se na svog Gospodara oslanjaju. To su oni, koji namaz klanjaju i dijele od onoga, što smo im dali. To su samo pravi muslimani. Oni kod Boga imaju visoki stepen, oprost i časne blagodati.”
(Suretul-Enfal 2-4)
Ima mnogo muslimana, koji misle, kada samo izgovore: „La illahe illallah“ , da su pravi muslimani i da već s time zaslužuju od Boga sevab i nagradu. Mnogi misli, kada samo oponašajući svoje roditelje izgovara gornje riječi, da će time biti spašen, makar bio ogrezao u grijehe i opačine, koje vrši i dan i noć, makar sijao po svijetu smutnju i radio svako zlo.
Ovakvi ne znaju da vjerovanje nije ponavljanje nekih riječi bez razumijevanja njihova značenja, bez postupka prema njima. Iman je čisto srce i dobar posao.
Mnogi bi želio, da znade svoju budućnost, tj. ili će u Džennet ili neće, a ne zna da je čovjek uglavnom i sada u mogućnosti da to sazna, jer je dragi Allah spomenuo svojstva i djela onih ljudi, koje na budućem svijetu spas čeka. Prema tome, čovjek treba pregledati, da li se ti uvjeti nalaze kod njega i odmah će znati svoju budućnost.
U ovim ajetima je Allah dž. š. spomenuo pet svojstava, koja su znak pravog imana, pa kod koga se nađu ta svojstva, taj je pravi musliman; ko nema jednog svojstva, onda on ima 80% imana; ko nema dva svojstva, onda on ima 60% imana itd. Ko nema Bože sačuvaj! – ni-jednog, onda on nema udjela u pravom imanu i dužan je da se pobrine da prije smrti sebi ta svojstva pribavi.
Prvo svojstvo je: da im od strahopoštovanja zastrijepe srca, kada se spomene Božije ime
Obično ljudi, kada im se spomene neko koga poštuju, osjećaju u svom srcu neko strahopoštovanje, a to je znak da oni dotičnog poštuju i cijene. To biva, kad se spomene koji od vladara ili velikaša i ako su oni ljudi, Božiji robovi i u svakom svom stanju potrebni i siromašni. Prema tome, kako neće pravi musliman osjetiti u svome srcu neko strahopoštovanje, kada se spomene ime Tvorca svega,
Koji svim vlada i raspolaže, Koji zna sve, pa čak i ljudske pomisli, Koji nam u svakom času pruža svoju pomoć i obasipa nas svojim blagodatima.
Bez sumnje onda da je znak pravog imana osjećanje strahopoštovanja, kada se spomene Njegovo ime. Oni pak, koji uopće ništa ne osjećaju, kada se spomene Božije ime, koji u tom slučaju nemaju strahopoštovanja i poniznosti, koji samo misle na svoj imetak, položaj i udobnost, ti su daleko od pravog imana, ti ne poznaju Boga onako, kako ga treba poznavati.
„Zar nije došlo vrijeme onima, koji vjeruju, da im srca osjećaju skrušenost, kad se spomene Božije ime i istina, koju je poslao, pa da ne budu kao i oni, kojima je ranije dat kitab, pa im se vrijeme oteglo i otvrdla srca njihova, te su mnogi bili grješnici.“
(Suretul-Hadid, 16).
Drugo svojstvo je: da im se iman povećava, kada im se uče Božiji ajeti
Pravi musliman prima savjete, koje mu Allah dijeli u svojim ajetima i svojim riječima. Što mu se uvijek pojačava njegovo vjerovanje, kad god čuje Božije upute. On uživa u slušanju Božijih ajeta i pouka, jer mu to dušu goji i iman učvršćava. Prema tome, nek ti bude mjerilo tvog imana raspoloženje prema slušanju Božijih ajeta i vjerskih uputa! Ako ti to srcu godi i iman ti učvršćava, onda imaš jedan znak pravog imana, a ako ti to — ne daj Bože! — dolazi kao neka tegoba, kao težak teret na leđima, onda je to slab znak i trebaš odmah tražiti tomu lijeka.
Evo kako Allah dž. š. u drugim ajetima ističe tu stvar:
„Kada bude objavljeno neko sure, neki između njih govore: “Kome je ovo sure iman povećalo?” Što se tiče onih, koji vjeruju (muslimana), njima je ono povećalo vjerovanje na ono vjerovanje, koje su imali i oni se vesele. A oni, čija su srca bolesna, njima je ovo sure povećalo duševnu pokvarenost pored one, koju su dotle imali i oni umiru kao nevjernici.“ (Suretut-Tewbe 125-126). Potrudi se, čovječe, da slušaš Božije ajete i upute, da primaš Njegove savjete,
da poštuješ Njegove riječi, pa da ti pojača tvoje vjerovanje!
Treće svojstvo je: na svog Gospodara, Boga dž. š. se oslanjaju
Na Boga se osloniti znači od Njega tražiti pomoći, da te pomogne u tvome radu i poduzimanju, jer je čovjek pored sposobnosti, koju mu je Allah dao, opet slab i potreban je uvijek Božijoj pomoći. Dakle radeći i prihvativši se sebeba opet je dužnost pravog muslimana, da se na Boga oslanja i u Njega pouzdaje. Tevekkul ne znaci slabost, mlitavost, nerad i lijenost. Treba i raditi, ali se u svemu na Boga oslanjati. Praksa nam pokazuje, da čovjek, makar ne znam koliko sposoban bio, nema uspjeha, ako se u Boga ne pouzdaje i ako se na Njega ne oslanja
Četvrto svojstvo je:
Da namaz klanjaju, jer je namaz glavni stup vjere, ko ga podržava,
taj podržava svoju vjeru, a ko ga ruši, taj ruši svoju vjeru
Namaz je duševna vježba, kojom čovjek čisti svoju dušu od prljavosti, koju joj šejtan nanosi. Namaz čovjeka podsjeća na Boga i uvijek mu oživljava sjećanje na Njega. Namaz sprječava čovjeka od zala i opačina. Namaz vježba i tijelo i otklanja lijenost.
Namaz je zahvala Stvoritelju na Njegovim obilnim darovima.
Zbog velikih koristi, koje se nalaze u namazu dragi Allah ga je stavio u prvi red vjerskih dužnosti i to uvijek bez ikakva izuzetka: u ratu i u miru, u bolesti i u zdravlju.
Izraz “ikametus-salati” znači valjano obavljanje namaza u određenim vremenima sa svim uvjetima i vanjskim i duševnim. Treba da tijelo klanja, jezik Bogu zahvaljuje i Njega slavi, a srce i dušu o Njemu misli i Njega veliča. Za vrijeme namaza treba odbaciti sve drugo. To je vrijeme, koje ti žrtvuješ samo Bogu, pa trebaš samo o Njemu i misliti. Ukoliko tome udovoljiš, utoliko si se odužio ovoj Božijoj naredbi. Pogrješno je, da Boga slaviš jezikom, a srce ti o nečem desetom misli, potpuno ga ovladao dunjaluk, imetak, ljubav za čašću i položajem, pa ni u namazu nema kada na Boga misliti.
Peto svojstvo je: i dijele od onoga, što im je Bog darovao
Dijele u ono, što zajednici treba: Pomažu sirotinju zekatom i sadakom. Ako treba podignuti džamiju, oni to pomognu, ako treba napraviti mekteb, oni se ne ogluše itd. Pa ne samo da pomažu druge svojim imetkom, nego ih pomažu svojim znanjem, svojim umijećem, svojom vještinom, svojom snagom itd. Onaj, ko nema ni imetka, ni vještine, ni snage, nek on drugog pomogne bar lijepom riječi, jer Alejhisselam kaže: i lijepa riječ je sadaka. Drugi hadis je još općenitiji, i on glasi .”Svako dobro djelo je sadaka.“
To je pet svojstava pravog muslimana:
1. osjeća strahopoštovanje, kad se spomene Božije ime;
2. Qur'anski savjeti na njega djeluju;
3. valjano obavlja namaz;
4. dijeli zekat i drugog pomaže i
5. u svemu se na Boga oslanja i u Njega pouzdaje.
Takvim muslimanima Allah za nagradu obećaje troje:
Prvo: visoke stepene i položaje kod Njega, s kojim se ni izdaleka ne mogu porediti ni najveći vladarski položaji na ovom svijetu.
Drugo: oprost, pa kada ti dadne spomenute visoke stepene, neće te koriti za grijehe, koji su ti se kao čovjeku, slabom stvorenju, izmakli, jer ljudi, koji dođu do tih stepena neće osjetiti nikakve neugodnosti, pa ni ukora.
Treće: časne blagodati i visoke darove, koji se ne daju ni opisati najboljim perom niti objasniti riječima, makar koliko čovjek rječit i vješt bio.
Nek svaki pojedinac pregleda sama sebe, pa vidi, da li posjeduje gornja svojstva ili ne, da li je pravi musliman ili nije.
U slučaju, da neko nađe, da se kod njega ne nalaze navedena svojstva, opet ne treba pasti u očaj i gubiti nadu u Božiju milost. Vrata tevbe i pokajanja su otvorena, put spasu je pred tobom.
Bože, mi smo sebi nasilje počinili, pa ako nam Ti ne oprostiš i ako se nama ne smiluješ, mi ćemo biti od onih, koji će stradati!
Autor: Šejh Mehmed ef. Handžić
