Zahvala pripada Allahu,
Šejh i fekih, Muhammed ibn Salih el-Usejmin, Uzvišeni Allah mu se smilovao, je rekao:
Prvo:
Ibadet treba da bude u skladu sa šerijatom u pogledu njegovog sebeba (uzroka). Tako bilo koji čovjek, ako obožava Allaha s uzrokom koji nema osnove u šerijatu, takvo obožavanje će biti odbačeno, jer nije naređeno od strane Allaha niti Njegova Poslanika.
Primjer takvog djela:
Proslavljanja rođenja Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i oni što proslavljaju, 27. noć mjeseca redžeba, smatrajući da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, te noći uzdignut na nebesa.[1]
Dakle, ova djela nisu u skladu sa šerijatom i neprihvatljiva su radi toga što:
Historijskim činjenicama nije potvrđeno da je noć miʹradža bila u 27. noći mjeseca redžeba. Zbirke hadisa koje su nam dostupne ne bilježe
čak ni jedno slovo koje bi poduprlo tvrdnju da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, uzdignut na nebesa u 27. noći mjeseca redžeba, a poznata je činjenica da su ovakve tvrdnje neprihvatljive osim ako su prenesene vjerodostojnim lancem prenosilaca.
Čak u slučaju i da se pouzdano zna da se je to desilo te noći, da li mi imamo pravo da izmislimo ibadet vezan za to ili da ga učinimo praznikom?! Nikako. Zato je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je došao u Medinu vidio da ensarije imaju dva dana u kojima se opuštaju i vesele, pa je rekao: „Allah vam ih je zamijenio boljim od njih.“ Pa im je spomenuo ramazanski i kurbanski bajram.
Ovo nam govori da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prezirao bilo koji praznik osim onih koji su priznati u islamu, a kojih je tri:
Dva praznika koja se ponavljaju godišnje, a to su ramazanski i kurbanski bajram, i sedmični praznik, a to je džuma.
Dakle, čak i da je tačno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzdignut na nebesa u 27. noći mjeseca redžeba, a trnovit je put da bi se to dokazalo, ipak mi ne bi imali pravo izmisliti neki ibadet povodom tog događaja osim uz dozvolu zakonodavca.[2]
Već sam vam spomenuo da je novotarija krupna stvar, i njen trag koji ostavlja na srca je loš, čak i ako bi čovjek u tom momentu osjećao u srcu milinu i blagost. Međutim, nakon toga će se neminovno desiti baš suprotno; jer radost srca na neistini nikada ne ustraje, nego ga uvijek prati bol, tuga i zaljenje.
Svaka novotarija predstavlja opasnost, jer u sebi sadrži ulivanje sumnje u poslanstvo, a to iz razloga što iz te novotarije proizlazi zaključak da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije upotpunio šerijat, iako je Uzvišeni Allah rekao: Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.[3]
Ono što je čudno jeste da neki koji su iskušani ovom novotarijom potpuno se posvete njenom upražnjavanju, dok su nemarni prema onome što im je korisnije od nje, ispravnije i preče.
Stoga kažemo, proslavljanje 27. noći radi toga što je to noć u kojoj je uzdignut Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, predstavlja novotariju; jer je zasnovana na uzroku koji nije utemeljen u šerijatu.
Drugo:
Ibadet treba da bude u skladu sa šerijatom u pogledu njegove vrste.
Primjer:
Da čovjek za kurban[4] prinese konja, pa ako bi zaklao konja na ime kurbana onda njegov postupak ne bi bio u skladu sa šerijatom u njegovoj vrsti, zato što kurban ne može biti osim od stoke, a u njih spadaju deva, krava i ovca.
Treće:
Ibadet treba da bude u skladu sa šerijatom u pogledu njegove količine.
Kada bi neko rekao da će klanjati podne namaz šest rekata, da li bi taj ibadet bio u skladu sa šerijatom?! Nikako, jer nije u skladu s njegovom količinom.
Isto tako ako bi neko od ljudi rekao: „Subhanallah, Elhamdulillah, Allahu ekber trideset i pet puta, nakon svakog propisanog namaza, pa da li bi mu to bilo ispravno?!
Odgovor:
Mi kažemo, ako si tim činom želio robovati Allahu striktno tim brojem izgovaranja, onda si pogriješio, međutim, ako si želio učiniti više nego nam je to propisao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dok u suštini smatraš da je to propisano činiti trideset i tri puta, onda tvoje dodatno izgovaranje ne bi imalo smetnje, jer si ga razdvojio od robovanja striktno tim brojem.
Četvrto:
Ibadet treba da bude u skladu sa šerijatom u pogledu načina njegovog obavljanja.
Ako bi čovjek obavio neki ibadet i uskladio pri tome i njegovu vrstu, i količinu, i uzrok, ali razlikovao se sa šerijatom u načinu njegova obavljanja, onda to djelo ne bi bilo ispravno.
Primjer toga:
Recimo da čovjek obavi malu nuždu, a zatim uzme abdest, s tim da prvo opere noge, zatim potare kosu, zatim opere ruke i na kraju opere lice, pa da li bi njegov abdest bio ispravan?!
Nikako, jer je njegov način na koji je obavio navedeni ibadet bio u suprotnosti sa šerijatom.
Peto:
Ibadet treba da bude u skladu sa šerijatom u pogledu vremena u kojem se obavlja.
Primjer:
Kada bi čovjek postio mjesec ramazan u šabanu, ili ševalu, ili obavljao podne namaz prije nego što Sunce pređe zenit, ili nakon što sjena svake stvari bude poput njene dužine. Ako bi obavio namaz prije zevala onda bi ga obavio prije nastupanja njegovog vremena, a ako bi ga obavio nakon što sjena svake stvari postane poput njene dužine, obavio bi ga obavio nakon isteka njegovog vremena, i u tom slučaju namaz bi mu bio neispravan.
Zato kažemo, ako bi čovjek namjerno ostavio namaz dok mu ne istekne određeno vrijeme, bez ikakva
opravdanja, njegov namaz mu ne bi bio prihvaćen, čak ako bi ga obavio poslije i hiljadu puta.
Ovdje ćemo spomenuti jedno veoma važno pravilo vezano za ovu temu, a to je:
Svaki ibadet koji ima svoje određeno vrijeme, ako bi ga čovjek bez razloga obavio van tog vremena, on mu ne bi bio prihvaćen i bio bi odbačen.
Dokaz za to imamo u hadisu kojeg prenosi Ãiša, Allah bio njome zadovoljan, od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: „Onaj koji uradi djelo koje nije u skladu s našom stvari bit će mu odbačeno.“
Šesto:
Ibadet treba da bude u skladu sa šerijatom u pogledu mjesta na kojem se obavlja.
Ako bi čovjek na dan Arefata stajao na Muzdelifi, njegovo stajanje i boravak ne bi bili ispravni, zbog razlikovanja sa šerijatom u pogledu mjesta na kojem se obavlja određeni ibadet. Takođe, ako bi čovjek obavljao itikaf u svojoj kući, to ne bi bilo ispravno, jer je mjesto za obavljanje itikafa mesdžid.
Zato i nije dozvoljeno ženi da itikafi u svojoj kući, jer se ona ne smatra od mjesta gdje se obavlja itikaf. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je vidio neke od svojih žena da su podigle sebi šator u mesdžidu, naredio je da uklone te šatore te da prekinu itikaf. A nakon toga ih nije uputio da obave itikaf u svojim kućama, što nam dokazuje da žena ne može obaviti itikaf u svojoj kući, zbog toga što bi se to razlikovalo od onoga
što je propisano šerijatom po pitanju mjesta na kome se obavlja određeni ibadet.
Ovo je šest stavki bez kojih se neće ostvariti slijeđenje:
1- Uzrok zbog kojeg se čini ibadet.
2- Vrsta
3- Količina.
4- Kakvoća
6- Mjesto gdje se obavlja.
[1] Ovo uzdignuće je poznato u islamu kao miʹradž Poslanika, neka je na njega Allahov salavat i selam. (op. prev.)
[2] U islamu pravo zakonodavca ima isključivo Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, neka je na njega Allahov salavat i selam. (op. prev.)
[4] Kurban predstavlja žrtvu u stoki koja se prinosi Allahu ciljajući time približavanje Uzvišenom Gospodaru. (op. prev.)
Muhammed ibn Salih el-Usejmin
