Hutbe & Dersovi

Hutba: Ibadet u Islamu

Šta je to ibadet i njegovo pravo značenje?

Zahvala na početku i na kraju pripada Allahu dz.š. Našem Gospodaru, Tvorcu živog i neživog, Milosniku Samilosnom. Salavate i selame donosimo na našeg Miljenika Muhammeda a.s, najboljeg Allahovog roba, najpotpunijeg učitelja i našeg’ uzora.

Neka je selam njegovoj porodici, njegovim poštovanim drugovima, ashabima. Selam svim našim šehidima koji nas svojom žrtvom opominju. Neka im Allah šehadet ukabuli, a svim merhumima našim i nama ovdje prisutnim neka se smiluje i oprosti.

Ako bi nam danas do ruku došla knjiga koja obrađuje temu religije, neminovno je da bi nam dosadilo brojati imena svih zastupljenih religija jer dugo bi nam vremena trebalo da završimo sa čitanjem. Neki istraživači spominju da se ta cifra krece oko 4000 religija. Možda nam ovo zvuči pomalo čudno, ali je još čudnije, odnosno žalosnije to da kada bi vidjeli u šta sve ljudi vjeruju, koga ili šta obožavaju, u prvi mah bi pomislili da je vijest, ili navod apsurdan, netačan i neozbiljan. Nažalost, itekako je istinit. Ali, ono što nas trenutno interesuje jeste da nema ni jedna religija od navedenih i prisutnih koja ne naređuje ibadet.

Ibadet je sastavni dio svake vjere i nemoguce ga je odvojiti od vjere. Ibadet je osnova vjerovanja, ne samo ove naše nama drage i čiste vjere islama, nego i drugih objavljenih religija, kršćanstva i židovstva, pa čak možemo ustanoviti da je isti slučaj i kod idolopoklonika. I oni su imali svoja božanstva kojima su pored Allaha dž.š. činili ibadet.

Šta je to ibadet i njegovo pravo značenje u islamu? Da li se taj pojam može uopće definisati, da li ga možemo ograničiti i svesti na nekoliko obreda, formi, obaveza ili je ibadet područje koje obuhvaća mnogo više nego sto smo to mislili ili mogli zamisliti? Pokušaćemo ovo rezimirati i dati odgovor na ova pitanja kroz život i riječi Muhammeda a.s i ashaba.

Često smo u prilici da kada se govori ili piše o ovoj temi, o ibadetu, čujemo ili pročitamo ajet u kojem Allah dz.š veli: Ljude i džinne nisam stvorio osim da mi Ibadet cine (prevod-da mi se klanjaju). Mnogi ovaj ajet upravo i tumače ovako, površno, ograničavaju i sužavaju njegovo značenje, i ne razumiju ga osim na ovaj način kako je je i preveden, pa na kraju za rezultat imamo da se ibadet svodi na namaz, odnosno, kako bi čovjek čitav svoj život trebao provesti klanjajući.

Istina je i nema sumnje u to da je namaz naređen, pet puta dnevno, i da je to prvo za sto ce čovjek biti pitan. Ali, tumačiti ovaj ajet samo u ovom kontekstu, i pod ibadet svrstati samo namaz, kod mnogih ljudi stvara ubjeđenje da ako čovjek želi spas, ne bi trebao dizati glavu sa sedžde. Da li je to tako ili spomen na ibadet treba da vjernika asocira na jedan mnogo siri krug djela? Ne samo namaz, ne samo post, zekat ili hadždž.

Ibn Tejmijje rahimehullah pojašnjavajući ibadet kaže:
”To je sveopći naziv za sve ono što Uzvišeni Allah voli i sa čime je zadovoljan, od riječi i dijela, javnih i tajnih, istinit govor, izvršavanje emaneta, dobročinstvo prema roditeljima, spajanje rodbinskih veza, ispunjavanje dogovora, naređivanje dobra, odvraćanje od zla, džihad, dobročinstvo prema komšiji, siročetu, putniku prolazniku, robovima, životinjama, upućivanje dove, zikr, učenje Kur’ana i sl. Također , ljubav prema Allahu, uz strpljivost u izvršavanju Njegovih propisa, zahvalu na blagodatima i zadovoljstvo sa odredbom, čvrst oslonac na Njega, nada u Njegovu milost, strah od kazne i sl.”

Vidimo da se ibadet, odnosno, naša cjelokupna vjera islam ne iskazuje samo putem malog broja obreda i ibadeta, kao što se to prikazuje. Islam nije samo u okvirima džamijskih zidova… Islam je čitav jedan sistem, skup normi, pravila, načela, propisa koji uređuju vjernikov život, počevši od postelje, ponašanja u kući, van kuće, u džamiji, i ispred džamije, na poslu, islam se dotiče propisa o načinu jela, pića. Naša vjera uređuje međuljudske, međumuslimanske odnose, apsolutno sve, pa čak na kraju i pitanja koji se tiču države, vlasti i upravljanja sa istom.

Zbog te činjenice koja je često od strane muslimana zapostavljena iz neznanja ili nezainteresiranosti za svoju vjeru, opće pravilo prisutno među većinom, među muslimanima glasi da je ibadet koji od nas Gospodar traži i zbog kojeg smo stvoreni jeste samo namaz, post, zekat hadždž, izgovaranje dova, a zastupljen je i stav da, ako čovjek ove stvari obavlja svoj dug je prema Allahu odužio. Sve ovo navedeno jeste ibadet, ali samo jedan mali njegov dio. To nije nikako sve što definicija ibadeta podrazumijeva.

Draga braćo, mnogo je djela mimo spomenutih, djela koja su ibadet, a mi toga nismo ni svjesni. Veoma lahko možemo uvećati konto na kojem su naši sevapi, samo je bitno to djelo učiniti sa iskrenim nijjetom, u ime Allaha dž.š, bez primjesa licemjerstva, interesa ili traženja neke dunjalučke koristi.

Nažalost, veliki problem je što se to često shvaća kao nešto sporedno, što nije toliko važno… Eto, nije na stepenu namaza ili nekog drugog poznatog ibadeta, pa se može bez toga. A je li uistinu tako? Poslušajmo kako je savjetovao Muhammed a.s: U jednoj prilici je upitao muslimane: “Hoćete li da vas obavijestim o djelu vrednijem od stepena namaza, i posta, i sadake?“’ Prisutni rekoše: “Pa naravno, o Allahov Poslaniče!” Tada Poslanik reče: “Popravljanje međusobnih odnosa, jer je pokvarenost međusobnih odnosa kao britva.” (Tirmizi)

Zamislimo čovjeka koji klanja pet vakata, posti mjesec Ramazan, obavio je hadždž, a vara druge muslimane, vara ljude. Da li će oni vjernici koje vara smatrati tu osobu iskrenom u svojoj vjeri. Da li će ga poštovati. Da li će ga zbog toga što samo klanja cijeniti kao vjernika. Ibadet pored namaza znaci mnogo više. Ibadet je pomoći drugom muslimanu.

Ibn ‘Abbas, r.a., prenosi da jednom prilikom bio u ‘itikafu u Poslanikovoj, s.a.v.s., džamiji. Neki čovjek mu je prišao, poselamio se s njim i sjeo. Ibn ‘Abbas, r.a., mu je rekao: “Vidim da izgledaš tužan i zabrinut.” Čovjek je odgovorio: “Da, amidžiću Allahovog poslanika, s.a.v.s., ja sam mnogo zabrinut jer imam obavezu (dug) prema nekome. Kao sto je zabranjeno skrnaviti ovaj kabur (misli na Poslanika, s.a.v.s.), tako i ja nisam u stanju da to ispunim (da vratim tvoj dug)!” Ibn ‘Abbas, r.a., je upitao: “Hoćeš li da se ja zauzmem kod te osobe za tebe?” Čovjek je odgovorio: “Da, ako to želiš.” Ibn Abbas, r.a., uzeo je obuću i krenuo da izađe iz džamije. Čovjek, vidjevši to, reče: “Jesi li zaboravio da si u i’tikafu?” Sa suzama koje su mu (na)punile oči Ibn ‘Abbas, r.a., odgovorio je: “Ne, već sam se sjetio Poslanika, s.a.v.s., kada je rekao: ‘Ko olakša svome bratu muslimanu njegovu teškoću i na tom putu uloži trud, to mu je bolje nego da provede u i’tikafu deset godina!’

Dobro znamo da i’tikaf spada u tzv. sunneti kifaje. Ako ovu dužnost obavi makar jedna osoba u jednom mjestu, onda ona spada sa ostalih muslimana. A ako je ne obavi niko u jednom mjestu, onda su svi muslimani tog mjesta propustili jedan važan sunnet.

Kakva je vrijednost i značaj posjetiti bolesnika, pored onog olakšanja, sreće i veselja koju ćemo mu priuštiti našim dolaskom i posjetom. Da li je to djelo ibadet Allahu, ili se bez toga može u životu. Da li nam možda to djelo nije potrebno, samo zato jer nije na stepenu namaza?

Džabir b. Abdullah prenosi da je Vjerovjesnik s.a.v.s. rekao:
“Ko posjeti bolesnika, zagazio je u Božiju milost, a kada sjedne, u potpunosti je obuhvaćen Njegovom milošću.”

Prenosi Ebu Hurejre, r.a, da je Poslanik, s.a.v.s, rekao: «Allah Uzvišeni će na Sudnjem danu reći: «Čovječe, Ja sam se bio razbolio ali Me ti nisi posjetio». Čovjek će upitati: «Kako da Te posjetim, Gospodaru, kad si Ti Gospodar svjetova?!». Reći će: «Zar nisi znao da se taj i taj Moj rob razbolio, a ti ga nisi posjetio? Zar ne znaš da bi Me našao kod njega da si ga posjetio?!»

Pored izvršavanja osnovnih propisa islama a koji su preduvjet čovjekovog užitka u vječnosti, vidimo da ima jos mnogo načina za uspjeh na tom putu. Mnoga poprišta, djela su na kojima čovjek osvaja vječnost a koja islam, ne samo da hvali, nego i poziva na njihovu praktičnu primjenu.

Neki je čovjek upitao Poslanika: „Pouči me djelu koje će mi koristiti na oba svijeta“. Poslanik je rekao: „Gledaj šta smeta ljudima i ukloni smetnju s puta“. Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: “Uistinu sam vidio jednog čovjeka kako šetka po Džennetu zbog jednog drveta koje je posjekao i uklonio s puta, jer je smetalo muslimanima.”

Milost se može i steći i pokazati na više načina. Čovjek, sa iskrenim nijetom, može i sa najmanjom milošću prema nekome steći Allahovo, dž.š., zadovoljstvo i biti spašen. U vezi s tim je i hadis, koji prenosi Ebu Zerr, r.a.

On je upitao Poslanika, a.s.: “Šta će čovjeka spasiti od vatre, o Božiji Poslaniče?” Poslanik mu je odgovorio: “Vjerovanje u Allaha.” “Ali, Božiji Poslaniče, uz to vjerovanje treba ići i dobro djelo”, reče Ebu Zerr. “Da, da dijeliš ono čime te je Allah opskrbio”, reče mu Poslanik. Ebu Zerr ga ponovo upita: “A šta ako je čovjek siromašan?” “Naređivat će dobro, a odvraćati od zla”, nastavio je Poslanik. “A ako to ne mogne učiniti?” “Neka pomaže maloumnom”, odgovori Poslanik. “A ako ni to ne može?” “Neka pomaže onome kome je nanesena nepravda”, odgovori Poslanik. “A ako je slab, pa ni to ne mogne? Kakvu bi nadu ostavio svome prijatelju?”, upita Ebu Zerr. “Neka izbjegava vrijeđanje drugih”, reče Poslanik. A Ebu Zerr opet upita: “Hoće li ući u Džennet ako se bude držao toga?” A Poslanik odgovori: “Koje god od navedenih djela vjernik bude činio, ono će ga uzeti za ruku i uvesti u Džennet.”

Kada čitamo siru (životopis Poslanika, s.a.v.s.), nalazimo jedan sunnet ibadet kojeg nazivaju „sredstvom za pridobijanje i mekšanje srca“. Iz njegova, s.a.v.s., života saznajemo da je koristio sva valjana sredstva kojima je ljude mogao privući u Allahovu vjeru. Nije bio namršten, smrknut, nije ljude preko oka gledao niti od njih glavu okretao, a danas smo svjedoci toga na svakom koraku. Imamo dvojicu muslimana koji klanjaju u jednom saffu, a ne pričaju. Bodu jedan drugog – žargonski rečeno.

Taj sunnet, napušteni ibadet o kom govorimo je veoma lako izvršiti. Možda zvuči čudno da ima vrijednost sadake, ali Poslanik, s.a.vs., nas, upozorava:
„Nemoj smatrati bezvrijednim ništa od dobrih djela, makar to bilo da sretneš svog brata (u vjeri) vedrim licem“. „Osmjeh tvom bratu (muslimanu) je sadaka“
Zamisli sad da stojiš na Sudnjem danu i nedostaje ti samo jedno dobro djelo. A onda se prisjetiš dana kada si prošao pored komšije a nisi mu selam nazvao. Kamo sreće da jesi. Prisjećaš se dana kada si pored muslimana prošao bez osmjeha na licu. Kada si onog iz saffa, u džamiji mrko pogledao umjesto da si selam nazvao, halal zatražio ili svome bratu halalio.

Mnogo je djela braćo u islamu kojih nismo ni svjesni, a koja bi trebala krasit jednog muslimana. Pomoći slijepcu, nevoljniku, uputiti ili ugostiti putnika musafira, razveseliti tužnog, pomoći slabom. Pomilovati jetima, siroče. Poštovati i cijeniti starijeg, biti milostiv i razumjeti djecu, omladinu. Slušati svoje roditelje. Svoju familiju, a što ti je ionako dužnost, pomagati, u islamu odgajati. Sve je to ibadet ali ako je u ime Allaha.

Greška je ibadet svesti samo na mali broj obreda iz naše vjere. Nije ibadet samo klanjati, postiti ili zekat davati, a npr. ne pričati sa prvim komšijom, ne komunicirati sa najbližom rodbinom, uznemirivati pola sela. Musliman je izvor svakog hajra, milosti, koristi. Musliman je ključ svakog dobra.

Završit ćemo hadisom u kome se navodi da je Poslanik, a.s., upitao za jednog bolesnog ashaba, a oni su mu rekli da je umro. On ih upita da li je taj ashab nešto rekao prije smrti, a oni mu rekoše da je rekao nešto što njima nije potpuno jasno. Rekao je: “Kamo sreće da je više puta… Kamo sreće da je bio novi… Kamo sreće da je bila cijela…” Tada im je Poslanik, a.s., rekao: “Vaš drug je jednog dana žureći na džumu sreo jednog slijepca, koji nije imao vodiča, pa ga je uzeo za ruku i poveo u džamiju.

Kada je osjetio da će umrijeti, vidio je nagradu za to djelo, pa je rekao: “Kamo sreće da je više puta.” Jednog hladnog jutra je pošao na sabah i sreo promrzlog čovjeka. Na sebi je imao dva ogrtača, jedan stari i jedan novi, pa je onim starim ogrtačem ogrnuo promrzlog čovjeka. Kada je pred smrt vidio nagradu za to djelo, rekao je: “Kamo sreće da je bio novi.” Jednog dana je ušao u kuću i upitao suprugu ima li šta za jelo, a ona mu ponudi jednu lepinu. U tom trenutku jedan gladni čovjek pokuca na vrata i zatraži nešto za jelo, a on mu dade pola lepine. Kada je pred smrt vidio nagradu za to djelo, rekao je: “Kamo sreće da je bila cijela.”

Nemojmo zanemarivati nijedno dobro djelo. Budimo od onih koji će drugima moći pomoći na Sudnjem danu, a ne od onih koji bježe od dobrih djela, a tražiće i moliti pomoć od drugih.

Učimo o Islamu
Back to top button