Ashabi Muhammeda, a. s., prenijeli su niz detalja vezanih za ljepotu vanjskog izgleda ovog mubarek insana, od njegove impozantnosti, k
oja je očevice ostavljala zapanjene, do njegove svjetlosti, i od njegovog držanja do osmijeha.
Mnogobrojni ashabi su o ovoj ljepoti dali niz različitih detalja i muslimane, koji nisu živjeli u tom periodu, višesmjerno upoznali sa Allahovim Poslanikom.
Dok su ga određeni ashabi opisivali generalnim odlikama, drugi su iznosili duga i detaljna objašnjenja. Neka od ovih objašnjenja su slijedeća:
Poslanikov vanjski izgled i ljepota
Ljepotu Muhammeda, a. s., ashabi su opisivali na slijedeći način:
“Resulullah, s. a. v. s., bio je veoma privlačan. Njegovo mubarek lice sijalo je kao mjesec četrnaestoga dana u mjesecu. (…) Imao je vrlo lijep nos. (…) Imao je gustu bradu, krupne oči i glatke obraze. Usta su mu bila široka, zubi blistavi poput bisera. (…) Vrat poput srebrenog snopa. (…) Imao je širok razmak između ramena, a vrhovi ramenih kostiju su mu bili krupni…
Enes b. Malik, r. a., priča:
“Resulullah nije bio ni previše visokog, a ni previše niskog rasta. Boja kože, isto tako, nije bila ni čisto bijela, a ni previše crna. A kosa je bila ni ravna, a ni kovrdžava. Kada je došao u četrdesetu godinu života, Allah, dž. š., ga je poslao kao pejgambera. Nakon što je postao pejgamber, deset godina živio je u Mekki, a deset u Medini i u šezdesetim godinama je preselio na ahiret. Kada se ovaj smrtnik rastao sa životom, nije imao dvadeset sijedih dlaka u kosi i bradi.’
“Resulullah je bio bijel, lijep i mu'tedil (skladnih proporcija).”
Enes b. Malik, r. a., priča:
“Pejgamber je bio srednjeg rasta; ni visok, ni nizak; imao je prijatan izgled. Kosa ni kovrdžava, a ni ravna. Boja njegovog mubarek lica bila je nurli (sjajno) bijela”.
Bera b. Azib, r. a., priča:
“…Nisam vidio nikoga ljepšeg od Resulullaha. Imao je kosu koja udara po ramenima. Razmak između ramena bio je dosta širok. Niti je bio visokog, a niti niskog rasta. ”
Ibrahim b. Muhammed, r. a., jedan od unuka hzr. Alije, prenosi:
“Kada je pričao o Muhammedu, a. s., moj djed hzr. Alija ga je opisivao na slijedeći način:
‘Pejgamber nije bio ni pretjerano visok, a niti pretjerano nizak; on je bio srednjeg rasta u zajednici u kojoj se nalazio. Njegova kosa nije bila ni kovrdžava, a ni ravna; bila je pomalo valovita. Njegovo mubarek lice bilo je bijele boje koja vuče na crveno; oči crne; trepavice guste i duge; ramena krupna. (…) Bio je najdarežljiviji, najiskreniji, najmekše prirode i najprijateljskiji.
Oni koji bi ga neočekivano ugledali snažno bi se uzbudili naspram njegove impozantnosti; a oni koji bi se, svjesni njegovih izuzetnih kvaliteta, našli u razgovoru sa njim, zavoljeli bi ga više od svega ostaloga. Onaj ko je nastojao opisati njegove superiornosti i ljepote riječima ‘Ja ni prije njega, a ni poslije, nisam vidio nekoga poput njega’, priznavao je svoju nedovoljnost i slabost u njegovom opisivanju. Neka Allahova milost i spas bude nad njim.”
Hzr. Hasan, r. a., prenosi:
“Karakter Muhammeda, a. s., bio je veličanstven i jedinstven. Njegovo mubarek lice je, poput punog mjeseca, zračilo svjetlošću. Bio je viši od onih srednjeg rasta, a niži od visokih. Kosa mu je bila između ravne i kovrdžave; u slučaju da se od sebe razdvojila, puštao bi je na dvije strane glave, a ako ne, on je ne bi razdvajao. Kada je duga, kosa bi mu prelazila usne resice.
Resulullahova boja bila je ezher'ul-levn (veoma bijela i blistava boja), bio je, dakle, nurli bijele boje. Čelo mu je bilo otvoreno. Obrve, poput polumjeseca, guste i međusobno blizu. Njegov vrat bio je srebrene čistote, kao da je izvajan od mramora.
Svi dijelovi njegovog tijela bili su u međusobnom skladu, bio je lijepo građen…”
Ebu Herejre, r. a., priča:
“Hazreti Pejgamber je bio nurli bijel, kao da je bio stvoren od srebra; a kosa mu je bila lagahno valovita. ”
“Resulullah je bio miješane ružičaste i bijele boje, crnih očiju, gustih i dugih trepavica. ”
“Allahov Resul je imao široko čelo i obrve u obliku polumjeseca. Razmak između obrva bio mu je otvoren i poput čistog srebra. Oči su mu bile veoma lijepe, zjenice sasvim crne. Trepavice su bile toliko guste da su se međusobno prepletale. (…) Kada bi se nasmijao, zubi bi mu zablistali kao kada grom udara. Usne su mu bile besprimjerno lijepe. (…) Brada mu je bila gusta. Vrat veoma lijep, ni dug, ni kratak. Dio vrata koji je bio izložen suncu i vjetru sijao je kao ibrik od srebra pomiješanog sa zlatom, reflektirajući srebrenu bjelinu i crvenilo zlata. (…) Prsa su mu bila široka, njihova glatka površina podsjećala je na ogledalo, a bjelina na mjesec. (…) Imao je široka ramena. (…) Ruke i ručni mišići su bili prilično krupni. Njegovi dlanovi su bili mekši od svile. ”
Ummu Ma'bed, žena čiji je šator posjetio Resulullah u toku Hidžre i koja je poznata po svojoj darežljivosti, poštenju i hrabrosti, nije poznavala Muhammeda, a. s., ali ga je na slijedeći način opisala svome mužu, koji je Pejgambera poznavao iz onoga što je čuo o njemu:
“Bio je svijetlog lica i lijepe ćudi; nije bio suhonjav i mršav.
Crnilo i bjelina njegovih očiju bili su međusobno vidno odvojeni. Njegova kosa, trepavice i brkovi bili su gusti, a glas dubok. Kada bi šutio, bio je ozbiljan i dostojanstven, a kada bi pričao, bio bi impozantan, čovjek koji uliva duboko poštovanje.
Kada se posmatra iz daljine, izgledao je najljepši i najprijatniji od svih drugih, a kada se posmatra izbliza, imao je, isto tako, jedan lijep i ugodan izgled. Pričao je veoma prijatno. Bio je srednjeg rasta; onaj ko ga posmatra osjećao je da on nije ni nizak, a ni visok.
Među trima osobama bio je onaj koji najljepše izgleda i najuvaženiji. Kada je bio medu njima, njegovi ashabi su uvijek slušali njega; kada bi nešto zahtijevao, zahtjev bi odmah bio izvršen. Njegov govor je bio čvrst i odlučan.”
Kao što se vidi i iz onoga što su ispričali oni koji su ga vidjeli, Resulullah je bio izuzetno lijepo građen, lijepog stasa i lica koje je zaustavljalo dah posmatrača. Osim toga, bio je krajnje dojmljive i atletske građe i veoma snažan.
Poslanikov šemail
Jedan od značajnih alima osmanlijskog perioda, Ahmet Dževdet- paša, napisao je tekst u kome je dao jedan siže odlika koje opisuju Pejgambera. Ovaj tekst, pod naslovom ‘Određena visoka svojstva Muhammeda, a. s.’, (Bazi Evsaf-i Seniyye-i Muhammediyye), uvršten je u njegovo djelo Kisas-i enbiya’:
“… Njegovo mubarek tijelo je bilo lijepo, svi dijelovi tijela u jednoj izuzetnoj proporcionalnosti, stas prilično lijep; čelo, prsa, razmak između ramena i njegovi dlanovi bili su široki; vrat dug, srazmjeran i čist poput srebra; ramena, ručni mišići i nožni listovi krupni i snažni; predručje dugo, prsa poprilično duga i jaka, šake poprilično krupne. A mubarek ten bio je mekši od svile!
Imao je krajnje srazmjernu veliku glavu, obrve u vidu polumjeseca, pravilan nos, ovalno lice.
Imao je duge trepavice, oči lijepe i crne, razmak između povelikih obrva bio mu je otvoren, ali su obrve bile međusobno blizu.
Taj odabrani Pejgamber je imao nurli, svijetlo lice; dakle, ni bijelo ni tamnocrno, možda između toga, a na mubarek, nurli i vedrom licu bijele boje koja, poput ruže, vuče na crveno, zračio je nur.
Njegovi zubi su bili svijetli i sjajni poput bisera, a kada bi pričao, sa prednjih zubi bi mu se širio nur; kada bi se smijao, blažena usta bi se otvarala šireći svjetlost kao neka prijatna munja.
Kada mu je naređeno da napusti dunjaluk, brada mu je tek počela sijediti; u kosi malo, a u bradi je imao oko dvadeset sijedih.
Imao je izuzetno jaka čula; čuo je sa velike udaljenosti i vidio sa udaljenosti sa koje niko drugi nije mogao vidjeti. Ukratko, njegovo blaženo i mubarek tijelo bilo je stvoreno na jedan izuzetan i najsavršeniji način. (…) Uživao je ljubav od onih koji bi ga iznenada ugledali, a srdačno bi ga zavoljeli i postali odani prijatelji oni koji bi stupili u kontakt i razgovarali sa njim. Plemenitim alimima je, prema njihovim stepenima, ukazivao poštovanje. Obilno je ukazivao počast čak i njihovoj rodbini. Međutim, nije im davao prednost nad onima koji su bili časniji i bolji od njih.
Veoma srdačno se odnosio prema onima koji su ga usluživali. I njih je čak hranio onime što je i sam jeo i odijevao ih onime što je i sam nosio.
Bio je darežljiv i korisniji od svih, saosjećajan i merhametli, junak i mehke naravi. Bio je čvrst u obećanju i odan u riječi. Ukratko, njegova moralna ljepota i oštroumnost bili su iznad svih ostalih i bio je dostojan svakojake hvale.
U jelu i odijevanju zadovoljavao se stepenom siromašnosti i ustezao se od pretjeranosti.”
Poslanički znak Muhammeda, a. s.
Allah, dž. š., odabrao je Muhammeda, a. s., nad ostalim svjetovima i saopćio da je on “posljednji vjerovjesnik” (Al-Ahzab, 40). Nakon njega više neće biti pejgambera, a Kur'an, koji je poslan kao vodič na Pravom Putu, posljednja je Allahova Objava. Ovu jedinstvenu odliku Muhammeda, a. s., Allah, dž. š., obilježio je jednim znakom na njegovom mubarek tijelu.
Ovaj znak, koji se nalazi između dvije plećke, u islamskim se izvorima i predajama naziva “pejgamberskim pečatom”. Od Vehba b. Munebbiha se na slijedeći način prenosi da su, poput Muhammedovog, a. s., pečata i drugi poslanici posjedovali pejgamberske znakove, ali da su njihovi znakovi bili drugačiji od znaka koji je imao Muhammed, a. s.:
“…Allah, dž. š., nije poslao ni jednog pejgambera, a da na desnoj ruci nije imao pejgamberski ben. Međutim, naš pejgamber, Muhammed, a. s., predstavlja izuzetak toga pošto njegov pejgamberski ben nije bio na desnoj ruci, već između plećki. Kada bi Resulullah bio upitan za to, odgovarao bi: ‘Ovaj ben koji se nalazi između plećki je poput bena pejgambera prije mene…”‘
Džabir b. Semure, r. a., priča:
“Vidio sam pejgamberski znak našeg Pejgambera, koji se nalazi između njegove dvije plećke. To je bila jedna crvenkasta izraslina veličine golubovog jajeta.”
Jedan od hzr. Alijinih unuka, Ibrahim b. Muhammed prenosi:
“Kada bi iznosio odlike našeg Pejgambera, moj djed, hz. Ali bi, cijelom njegovom dužinom, spomenuo hadis o Resulullahovim izuzetnim svojstvima i rekao:
‘Između dvije plećke imao je pejgamberski znak, a on je posljednji Allahov poslanik.”
Ebu Nadre, r. a., priča:
“Pitao sam ashaba Ebu Saida el-Hudrija kako izgleda pejgamberski znak. Rekao mi je da je to komad mesa na mubarek leđima, nalik na ružin pupoljak.”
“Pejgamberski znak se nalazio između dvije plećke. Bio je bliži desnom ramenu. ”
Od Muhammeda b. Musennaa, Muhammeda b. Hazma, Šu'bea Simaka, r. a., prenosi se:
“Čuo sam kako je Džabir ibn Semure rekao: Na Resulullahovim leđima sam vidio znak: bio je poput golubljeg jajeta. “
Poslanikova kosa
O pitanju dužine Pejgamberove kose postoje različita predanja, a sasvim je normalno postojanje te različitosti zato što su oni koji su prenosili ta predanja Pejgambera vidjeli u različitim vremenima, pa je možda i bilo razlike u dužini njegove kose. Međutim, ono što se razumije iz predanja je da je Muhammedova, a. s., kosa bila najkraća do u visini ušiju, a najduža do ramena.
Enes b. Malik, r. a., priča:
“Hazreti Pejgamberova kosa narastala je do sredine ušiju.’
Hazreti Aiša, r. a., priča:
“Resulullahova mubarek kosa bila je dužine između ušiju i ramena. Neka su spas i milost Allahova na njega.’
Berra b. Azib, r. a., priča:
“Resulullah je bio srednjeg rasta. Imao je poširoka ramena, a kosa je dodirivala usne resice.”
Ebu Talibova kćerka Ummu Hani priča:
“Kada je došao u Mekku, Resulullah je ukazao čast svojom posjetom našoj kući. U to vrijeme je na mubarek glavi imao četiri pletenice!”
Poslanikovo održavanje kose i brade
Zato što je izuzetan značaj pridavao čistoći, Pejgamber je pridavao značaj i održavanju kose i brade. U određenim izvorima se navodi da je on sa sobom uvijek imao češalj, ogledalo, misvak, čačkalicu, makaze i bočicu za surmu. Isto to Pejgamber je preporučivao i ashabima i rekao: “Ko pusti kosu neka pazi na njeno održavanje”. Ostala predanja u vezi sa Pejgamberovom kosom i bradom su slijedeća:
Od hzr. Adda ibn Halida, r. a.:
“Mubarek brada je veoma lijepa.”
Hzr. Aiša, r. a., priča:
“Resul-i Ekrem, s. a. v. s.,(…) kada bi začešljao i nauljio svoju kosu…” Simak b. Harb, r. a., prenosi:
“Čuo sam od Džabira b. Semurea. Upitan je o osijedjelosti kose Muhammeda, a. s., a on je odgovorio: Kada bi nauljio svoju mubarek glavu, sijede se ne bi uočavale; ali u trenucima kada ne bi nanosio ulje na glavu, bijele bi se pojavljivale.”
Značajem koji je pridavao vanjskom izgledu i čistoći, Resulullah je bio lijep uzor vjernicima. Resulullahov stav o ovom pitanju se na slijedeći način saopćava u jednom predanju:
“Jednog dana, kada je trebao izaći pred ashabe, Muhammed, a. s., je, ogledavši se u vodi u ćupu, dotjerao saruk i bradu i rekao slijedeće: ‘Allah, dž. š., voli kada se Njegovi robovi dotjeruju kada izlaze pred svoju braću.”
Poslanikov način odijevanja
Ashabi su i o pitanju Pejgamberovog načina odijevanja prenijeli niz detalja. Pored toga, i Pejgamberove preporuke o tome kako se vjernici trebaju odijevati isto tako iznose značaj koji je on u ovom kontekstu davao. Ilustracije radi, u jednom svom hadisu Resulullah kaže slijedeće:
“Allah, dž. š., je lijep i voli ljepotu! Lijepo odijevanje nije oholost! Oholost je odbijanje pravednosti i ponižavanje naroda!’
“Allah, dž. š., je lijep, voli ljepotu i drago Mu je na Svome robu vidjeti tragove nimeta koje mu je da!”
Resulullahov unuk, hzr. Hasan, na slijedeći je način izrazio njegov stav o odijevanju:
“Pejgamber nam je naređivao da oblačimo najbolje što imamo i da stavljamo najprijatnije mirise koje možemo naći.”
A drugi Resulullahov hadis o ovom pitanju glasi:
“O, vjernici! Jedite, pijte i odijevajte se po želji i trošite na Allahovom Putu, ali – čuvajte se rasipanja i oholosti.”
Kada bi vidio da neko od ashaba ne pridaje značaj svom vanjskom izgledu ili da je nedotjeran, Pejgamber, a. s., odmah bi ga upozorio. U jednoj predaji o ovom pitanju Ebu-1 Havas, r. a., ovako prenosi od svoga oca:
Iako sam na sebi imao svakodnevnu odjeću, otišao sam kod Resulullaha, a. s.
“Zar ti nemaš imetka?” upitao me je.
Na moj odgovor: “Da, imam”, upitao je:
“Koje vrste?”
“Allah me je obdario raznim imetkom,” odgovorio sam.
“Kada je to tako, kada ti je Allah, dž. š., dao imetak, onda bi se tragovi i vrline tog Allahovog nimeta trebali vidjeti na tebi”, rekao je.
Drugi sličan slučaj na slijedeći način prenosi hzr. Džabir, r. a.:
Resulullah, a. s., vidio je jednog našeg čovjeka koji je tjerao našu tegleću stoku. Na sebi je imao dvodijelnu dotrajalu odjeću.
“Zar on nema druge odjeće osim ove pohabane?” upitao je. “Da, ima”, rekao sam. “U svojoj torbi za odjeću ima još dvije odjeće. Ja sam mu rekao da to obuče. ”
“Onda ga zovi i neka to obuče”, naredio je. (Pozvao sam ga, rekao da je to Resulullahova naredba) i on je to obukao. Kada se okrenuo da ide, Resulullah, a. s., je rekao:
“Šta mu je pa neće da nosi ovu novu? Zar ta nije ljepša?”
Određena Pejgamberova saopćenja o načinu odijevanja, koja prenose ashabi, slijedeća su:
Ibn Abbas, r.a., priča:
“Ja sam na Resulullahu, a. s., vidio najljepšu moguću odjeću!”
Ummu Seleme, r. a., priča:
“Pejgamberova, a. s., najomiljenija vrsta odjeće bila je košulja (kamis).”
Ashab Kurre, r. a., priča:
“Ja sam, radi priznavanja dominacije, zajedno sa jednom grupom ljudi iz plemena izašao pred Resulullaha. Reveri Pejgamberove, a. s., košulje bili su bez dugmadi…”
Enes b. Malik, r. a., priča:
“Među odjećom koju je nosio, Pejgamber, a. s., najviše je volio hibere-i jemaniju. ” (Hibere je zeleno pamučno platno crvenih pruga, koje se tka u Jemenu, što znači da platno nije jednobojno već dezenirano i u nekoliko boja.)
El-Berra b. Azib, r. a., priča:
“Nisam vidio da nekome toliko pristaje odjeća crvenih dezena kao što je pristajala Pejgamberu. Kada sam Resulullaha, a. s., vidio u ovoj odjeći, njegova mubarek kosa padala je do ramena. ”
Semure b. Džundub, r. a., prenosi:
“Nazreti Pejgamber je rekao: “Oblačite bijelu odjeću, pošto je ona krajnje čista i lijepa.
Hzr. Aiša, r. a., priča:
“Resulullah je jednog jutra izašao vani iz kuće iako je na sebi imao crni vuneni izar (peštemalj, odjeća koja prekriva tijelo od prsa na dolje).”
Poslanikova vanjska odjeća
Eša's b. Sulejn, r. a., priča:
“Meni je ispričala tetka, a njoj njen amidža. Tetkin amidža je rekao: Jednom sam išao ulicama Medine vukući izar po zemlji. Uto sam iza sebe čuo glas: “Podigni svoj izar gore, pošto nepovlačenje izara sa zemlje osigurava da on ostane čišći i da duže traje”, govorio je. Kada sam se okrenuo i pogledao, vidio sam da je Resulullah, a. s., bio taj koji mi je to govorio.”
Od Selemea b. El-Ekvaa, r. a.:
“Hzr. Osman je nosio izar koji je dosezao do pola njegovih nogu i govorio:”I izari mog prijatelja, Resulullaha bili su isti ovakvi! ”
Pejgamberov prsten i pečat
Enes b. Malik, r. a., priča:
“Pejgamberov mubarek pečat bio je od srebra, a njegov luk od habeš-kamena!”
Kada je Resulullah htio napisati pismo liderima stranih zemalja, naredio je da mu se napravi jedan prsten-pečat.
“Još uvijek mi je pred očima sjaj prstena sa Pejgamberovog prsta”.
“Na luku Pejgamberovog mubarek pečata bila je u tri reda izgravirana fraza “Muhammed Resulullah”. U prvom redu stajalo je “Muhammed”, u drugom redu “Resul”, a u trećem riječ “Allah”.”
Pejgamberov način hoda
Ebu Hurejre, r. a., priča:
“Ja nisam vidio nikoga ljepšeg od Resulullaha; kao da se na njegovom licu sunce prelijevalo. Isto tako, nisam vidio nekoga ko je brže hodao od Pejgambera; zemlja se gotovo presavijala pod njegovim nogama kada je koračao. Idući za njim, mi smo ulagali velike napore kako ne bismo ostali iza njega.
Riječima, “Kada bi moj djed, hzr. Alija, predstavljao Resulullaha, on bi rekao slijedeće: “Kada bi koračao, Resulullah bi oštro podizao noge, gotovo kao da ide nizbrdo, jedan od hz. Alijevih unuka, Ibrahim b. Muhammed, r. a., istakao je da je Pejgamber, a. s., imao jedan prijatan hod.”
A hzr. Jezid ibn Mirsad, r. a., je rekao slijedeće:
“Kada je koračao, išao je staloženo, ali brzo. Oni pored njega ga nisu mogli sustići.”
Od hzr. Ebu Atabea, r. a., prenosi se:
“Kada je išao, hodao je snažnim koracima. ”
“…Kada bi hodao, koračao bi malo nagnut naprijed i malo podižući noge od zemlje. Nije udarao grubo o tle, kako bi podizao prašinu i izazivao zvukove; uporedo sa serijskim i dugim koracima, išao je tiho. Kada bi hodao, djelovao je kao da se spušta sa nekog nagnutog i valovitog mjesta. Kada bi se okretao na neku stranu i gledao, okretao bi se cijelim tijelom. Nije nasumce razgledao desno-lijevo. Više je gledao u tle nego u nebo. Većinom je gledao krajem oka. Kada bi hodao zajedno sa ashabima, njih bi propustio naprijed, a on bi išao iza njih. Onima koje je susretao uz put, odmah bi nazivao selam prije njih. ”
“Njegovi pokreti su uvijek bili umjereni.Kada bi negdje polazio, išao bi pravo svojim putem, dostojanstvom zrelosti, brzo i ne naginjući se ni lijevo ni desno. Ali, koračao je brzo i sa lahkoćom tako da je izgledao kao da šeta, mada su, iako su hodali brzo, oni sa njim ostajali iza njega. ”
Pejgamberov način sjedenja
Kajle binti Mahreme, r. a., priča:
“Kada sam ugledao Resulullaha, a. s., kako sjedi beskrajno skromno i ponizno, od njegove impozantnosti mi se tijelo počelo tresti!”
Džabir b. Semure, r.a., kaže:
“Vidio sam Pejgambera naslonjenog na jastuk koji se nalazio sa njegove lijeve strane!”
Poslanikov način govora
Resulullah je bio čovjek poznat po svom uticajnom stilu, mudrom i kategoričkom obraćanju. Njegovo obraćanje je formiralo veoma veliki uticaj na ljude i svi su osjećali veliko zadovoljstvo slušanjem njegovih sohbeta. I rivajeti, koji su do nas dospjeli zahvaljujući njegovim ashabima, iznose ovu njegovu odliku. Određena predanja o tome su slijedeća:
Allahov Resul je bio najelokventniji od svih ostalih, onaj sa najispravnijim govorom i najslatkorječiviji (sa njegovih usana tekao je med)! On je ovako govorio: “Ja sam najjasniji medu Arapima (onaj koji govori bez greške; koji priča jasno i lijepo). ” Hzr. Aiša, r. a., na slijedeći je način opisala Resulullahove riječi:
“On nije redao riječi nabrzinu i jednu za drugom, kao što vi pričate; on je pričao malo i sadržajno, a vi, međutim, stalno vežete rečenicu za rečenicom.”
“Allahov Resul je pričao veoma kratko i vrlo jasno. Ovakav njegov govor mu je od Allaha, dž. š., donio Džibril. U kratkim rečenicama je izlagao sve svoje zamisli. Govorio je kratkim i jasnim rečenicama, u njegovim riječima nije bilo ni viška ni manjka. Riječi su harmonično slijedile jedna drugu, zastajao je između riječi i tako su slušoci pamtili njegove riječi. Glas mu je bio snažan i prijatan. Pričao je po potrebi i nije izgovarao ružne riječi. I kada bi bio ljut, a i raspoložen, uvijek je (ne za svoj nefs, već za Allahovo zadovoljstvo) govorio istinu.”
“Okretao je lice od onih koji nisu lijepo pričali. Kada bi bio primoran izgovoriti neku nemilu, ružnu riječ, on bi se koristio aluzijom. ”
Oni kod njega pričali bi nakon što bi on ušutio. Pred njim se ne bi raspravljalo.
Prema ashabima je bio krajnje nasmijan i vedar, sviđao mu se njihov govor, slušao ih pažljivo i smatrao se jednim od njih.
Hz. Aiša, r. a., priča:
“Njegovi mubarek govori su bili odabrani. Razumio ga je svako onaj ko ga je slušao.”
Hzr. Ebu Umame, r. a., kaže:
“Od svih ljudi on je bio onaj sa najnasmijanijim licem i najprijatnijom prirodom.”
Hzr. Enes, r. a., saopćio je slijedeće:
“Resulullah, a. s., bio je najdomišljatiji od sviju.”
Pejgamberov lijepi miris
Pejgamber, a. s., veliki je značaj pridavao čistoći. Sam je uvijek bio poput miska, izuzetno čist, odisao je prijatnim i lijepim mirisima, a muslimanima je, isto tako, preporučivao čistoću. U rivajetima ashaba prenose se detalji u vezi sa ovom lijepom odlikom Resulullaha, a. s. Neki od tih rivajeta su slijedeći:
Enes b. Malik, r. a., rekao je slijedeće:
“Kada bi Resulullah prošao nekom od ulica Medine, zbog toga što se odmah osjećao njegov miris poput miska, narod je govorio da je tim putem prošao Pejgamber. Mi smo dolazak Pejgambera razumijevali po ljepoti njegovog mirisa.”
Ibn Ebi Adi, Humejd, Enes, r. a., prenosi:
”U svome životu nisam dotakao nijedan vuneni štof, a ni svilu koji su bili mekši od Resulullahove ruke, a niti sam pomirisao miris koji je ljepše mirisao od Resulullahovog mirisa!”
Muaz b. Hišam, r. a., od svog oca, a Katade od Enesa je ovako prenio:
“Resulullah, s.a.v.s., bio je prepoznatljiv po svom lijepom mirisu. Resulullah, s.a.v.s., je bio lijep, a i miris mu je bio prijatan. Uporedo sa tim, volio je miris!”
“Njegovo tijelo je bilo čisto i imao je prijatan miris. Bilo da se namiriše ili ne, njegov ten je mirisao ljepše od najljepših mirisa. Ako bi se neko rukovao sa njim, cijeli dan bi osjećao njegov čisti miris, a ako bi svojom mubarek rukom pomilovao neko dijete po glavi, to dijete bi se prepoznavalo medu ostalom djecom.”
Omiljena Pejgamberova jela
“Nije volio veoma topla jela.”
“Meso je bilo njegovo najomiljenije jelo.”
“Tikvu je mnogo volio. ”
“Jeo je meso ulovljene ptice. ”
“Od hurmi je najviše volio adžve hurmu. ”
U vezi sa Pejgamberovim omiljenim jelima, hzr. Aiša, r. a., rekla je slijedeće:
“Volio je slatko i med. ”
“Jedan dio jela koje je, kao dodatak, jeo hazreti Pejgamber se mogu ovako navesti: prednje noge i leđa ovce, kotlet, ćevap, piletina, veliki potrk, čorba od mesa, čorba sa prženim hljebom, tikva, maslinovo ulje, usireno mlijeko, dinja, halva, med, hurma, blitva, glavata riba (uljarka)…”
Hzr. Aiša, r. a., je, kao dodatak, saopćila slijedeće:
“Dinju i lubenicu jeo je sa neosušenom hurmom. ”
Hzr. Džabir, r. a., kaže:
“Često je jeo svježu hurmu i dinju i govorio ‘Ovo je lijepo voće’. ”
“Nikada nije ismijavao neko jelo. Ako bi mu se svidjelo, jeo bi, a ne bi jeo ako mu se ne bi svidjelo. Kada mu se jelo ne bi svidjelo, ne bi ga hulio pred nekim drugim.”
A određeni Pejgamberovi hadisi u kojima govori o nekim omiljenim jelima su slijedeći:
“Najljepši dio mesa su leđa. ”
“Sirće je veoma lijep dodatak.” “Gljiva je halva snage. ”
“Nastavite jesti med koji se stavlja u mješinu sa maslom, pošto u ovome dvoma, nesumnjivo, ima lijeka za sve bolesti, osim smrti. ”
“Jedite i koristite maslinovo ulje, pošto je to ulje mubarek. ”
Omiljeni Pejgamberovi napici
Hzr. Aiša, r. a., saopćava:
“Od šerbeta volio je slatka i hladna šerbeta!”
“Pejgamber, a. s., volio je napitke poput šerbeta od meda i šire od hurme i suhih grožđica.”
“Najomiljeniji Pejgamberovi napici su bila hladna i slatka šerbeta. ”
” Od šerbeta je najviše volio šerbe od meda. ”
“Od onoga što se pije najviše je volio mlijeko. ”
Pejgamber, a. s., za mlijeko je rekao slijedeće:
“Kada Allah, dž. š., nekoga nahrani, neka taj čini dovu: ‘Allahu, učini nam berićetnim ovo jelo i daj nam u tome hajirli opskrbu. ‘A i kada Allah, dž. š., nekoga napije mlijekom, neka i taj čini dovu: ‘Allahu, učini nam berićtenim ovo mlijeko i podari nam još više mlijeka’ pošto, osim mlijeka, ne znam ništa drugo što bi moglo nadomjestiti hranu i piće.”
Ono što je Pejgamber rekao o vodi
Pejgamber, a. s., je, naročito prilikom putovanja, dijelio vodu ashabima. Na primjer, prilikom jednog putovanja zaustavio se najednom mjestu i od saputnika zatražio vode. Nakon što je oprao ruke i lice, napio se vode i rekao ashabima pored sebe: “Pospite i vi jednu količinu po svome licu i vratu!”
Nakon što bi se napio vode, Resulullah, a. s., ovako bi činio dovu:
“Hvala Allahu, koji je Svojom milošću vodu stvorio slatkom, a ne ljutom i slanom.”
A u drugom svome hadisu Resulullah, a. s., rekao je slijedeće o vodi:
“Allah je stvorio vodu kao sredstvo za čišćenje.
Ništa je ne može zaprljati osim materija koje joj mijenjaju ili okus, ili boju, ili miris. ”
Neke od lijepih Pejgamberovih ćudi
Prikupljanjima od velikih islamskih alima kao što su Tirmizi, Taberani, Buhari, Muslim, Imam-i Ahmed, Ebu Davud i Ibn Madže poznat kao Hudždžetul-islam, Imam Gazali je na slijedeći način rezimirao određene ćudi Muhammeda, a. s.:
“Resulullah je bio najmekše naravi, najhrabriji, najpravedniji i najčasniji od svih ljudi. Među svima je bio najdarežljiviji. Hurma, ječam, bilo šta bilo, onime čime ga je Allah opskrbljivao, ostavljao je samo ono što će jesti u toku godine, a ostatak je trošio na Allahovom Putu.
Davao je kada bi se tražilo nešto što se nalazi kod njega.
I u pogledu stidljivosti je bio najsavršeniji od svih drugih. Ljutio bi se radi Gospodara, a nije se srdio radi svoje individue.
Primjenjivao je pravdu pa makar to štetilo njemu samome ili njegovim ashabima.
Allahov Resul je bio najskromniji od svih, onaj koji je, bez otezanja, najrječitije govorio, onaj sa najvedrijim licem.
Ništa od ovosvjetskih poslova nije ga moglo gurnuti u zabrinutost. (Glas islama)
