Razne & Predaje

Davud i Sulejman, a.s. (1. dio)

Sulejman, Allahov poslanik i vladar Israila

Sulejman, alejhisselam, Allahov poslanik i vladar Israila
Sulejman, alejhisselam, bez sumnje je jedna od najznačajnih i najinteresantnijih (a za neke i najzagonetnijih) ličnosti svekolike ljudske povijesti. Naime, izuzetno je malo Allahovih stvorenja obdareno takvim blagodatima kojim je Svemogući obdario Svoga roba, Sulejmana, alejhisselam.
Sulejman, alejhisselam, je, prije svega, jedan od Allahovih vjerovjesnika i poslanika, poslat, poput svojega oca, Benu Israilu. Zatim, on je ujedno imao i emanet i odgovornost vlasti nad tim, kod dragoga Allaha odabranim, narodom. Razumio je, baš kao i njegov otac, Davud, alejhisselam, jezik ptica, kao i mrava, a uz to, kako se prenosi u predajama, i raznih drugih životinja, te imao vlast nad svima njima. Bilo mu je dato veliko materijalno bogatstvo: gomile zlata, srebra i dragulja, nepregledne ergele čistokrvnih prelijepih konja, a imao je i izvore tekućeg bakra.[1]
Osim toga, ono što je specifično za njegovu ličnost jeste i njegova vlast nad vjetrom i džinima. Dragi Allah, svemogući Stvoritelj mu je darovao posebnu mu’džizu da mu je bio potčinjen vjetar, tako da je vjetar puhao tamo gdje je to sin Davudov, alejhisselam, želio i snagom kojom je on želio. U tom smislu, Sulejman, alejhisselam, je mogao korištenjem vjetra, odnosno letenjem na vjetru, prebacivati na daleke udaljenosti sebe lično ili onoga koga je želio velikim brzinama.[2]
Sulejmanu, alejhisselam, je po odredbi dragog Allaha bila potpuno potčinjena i jedna skupina džina[3] koji su gradili pred njim sve što bi im on zapovjedio da grade: hramove, spomenike, velike kotlove, velike rezervoare za vodu i razne druge građevine. Neki od njih su bili i gnjurci koji su ronili po njegovu naređenju i iz morskih dubina izvlačili razne dragocijenosti. Jednom riječju, bili su mu potpuno potčinjeni i radili su sve ono što bi im on naredio. A, ako bi neki od džina samo pomislio da otkaže pokornost Allahovu poslaniku i miljeniku Sulejmanu, alejhisselam, on bi, voljom dragoga Allaha, odmah osjetio vrelinu Džehennema i trenutno bi napuštao takve misli.
A Sulejmanu vjetar jaki poslušnim učinismo, po naredbi njegovoj je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili; a Mi sve dobro znamo; i šejtane neke da zbog njega rone, a radili su i poslove druge. Nad njima smo Mi bdjeli. (21:81,82)
A Sulejmanu (potčinismo) vjetar, ujutro je prevaljivao rastojanje od mjesec dana, a i navečer rastojanje od mjesec dana; i učinili smo da mu iz izvora bakar rastopljen teče i da džini, voljom njegova Gospodara, pred njim rade; a kad bi neki od njih otkazao poslušnost naređenju Našem, učinili bi smo da ognjenu patnju osjeti. Oni su mu izrađivali sve što god je htio: hramove i spomenike, i zdjele kao čatrnje, i kotlove nepokretne. “Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova!” A malo je zahvalnih među robovima Mojim. (34:12,13)
Sulejmanove, alejhisselam, mu’džize koje se odnose na njegovu vlast nad vjetrom i džinima izazivaju interesovanje i raspaljuju maštu mnogih.
Postoje predanja prema kojima su sve navedene moći bile na neki način vezane za Sulejmanov, alejhisselam, prsten tako da su ga mnogi tražili širom svijeta.[4] Bez ikakve namjere da olahko i brzopleto negiramo tačnost ovih predanja (što ovisi o pouzdanosti ljudi koji su ih prenosili i od vjerodostojnosti spisa u kojima su zapisana – a o čemu mi nismo kvalificirani donositi sud), želimo ovdje istaći naše mišljenje da je poenta upravo u tome da su te moći Allahov dar namijenjen Sulejmanu, alejhisselam, pa je veliko pitanje da li bi iko drugi osim njega imao pravo i pomisliti na to da ih koristi. Shodno tome, mi smo ubjeđeni da, ako bi neko čak i pronašao Sulejmanov, alejhisselam, prsten, taj ne bi mogao, niti bi imao pravo na to, da posjeduje sve one moći koje je na Zemlji posjedovao Allahov miljenik i poslanik, Sulejman, alejhisselam, osim, dakako, u slučaju ako bi mu to dragi Allah dopustio. Dragi Allah, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna.
Poznat je primjer Muhammeda, alejhisselam, kada je jedanput, uz Allahovu pomoć, uspio savladati jednog snažnog džina koji ga je ometao u namazu, i svezati ga za jedan od stubova svoje džamije u Medini. Namjera mu je bila da porobi tog džina, kako bi ga svi vjernici mogli vidjeti i iz toga potrebne pouke izvući. Međutim, sjetio se kur’anskog ajeta kojim je od zaborava sačuvana dova, Sulejmanova, alejhisselam:
“Gospodaru moj”, rekao je, “oprosti mi i daruj mi vlast kakvu niko, osim mene, neće imati! Ti uistinu, bogato daruješ!” (38:35);
pa je odustao od prvobitne namjere da u svojoj vlasti sačuva tog džina i oslobodio ga je.
Moguće da je na ovaj način uspostavljen jedan sunnet, obaveza za sve sljedbenike Muhammeda, alejhisselam, da niko, čak i ako bi to bilo moguće, ne pokuša ostvariti vlast kakvu je imao Sulejman, alejhisselam, a dragi Allah da li je tako najbolje zna.
Izuzetno je velika opasnost koja leži u dubokim zabludama onih koji Sulejmanove, alejhisselam, moći nastoje dosegnuti primjenom magije (sihra). Takvi su potpuno skrenuli sa pravog puta, izlažući se krajnjoj opasnosti direktnog gubitka imana i stavljajući se na ivicu Džehennemskog grotla, jer Sulejmana, alejhisselam, neuzubillah, smatraju ”kraljem magije” (kako se svojevremeno moglo pročitati u nekim brošurama) i vlastitu žudnju za moći iskazuju prakticiranjem sihra kako bi sebi potčinili džinski svijet. Oni su obmanuti lažima koje su šejtani širili o Sulejmanu, alejhisselam.
I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik – šejtani su nevjernici: učili su ljude vradžbini i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: “Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!” I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onome svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali! A da oni vjeruju i boje se, nagrada od Allaha bi im bila bolja, kada bi samo znali! (2:102,103)
Dragi Allah, Uputitelj, Zaštitnik, Milostivi da ih na pravi put uputi i da nas sve skupa sačuva od te smrtne opasnosti!
Nakon ove digresije vraćamo se na opis Sulejmanovog, alejhisselam, života.
Veličina mubarek ličnosti Allahovog miljenika i poslanika, Sulejmana, alejhisselam, bi se vjerovatno ponajviše mogla vidjeti u činjenici da je on, iako posjednik tako velikih moći i bogatstava bio i ostao izuzetno pobožan, dobrodušan, čestit i jednostavan čovjek koga sve te moći i bogatstva nisu mogla uzoholiti niti iskvariti (a kako bi i mogao biti drugačiji jedan Allahov poslanik), niti pak zagospodariti njegovim srcem.
To je posebno vidljivo kroz sljedeći primjer: Jednog dana pred njega su bili izvedeni punokrvni konji. Prizor skladno stvorenih, prelijepih životinja u gracioznom hodu bio je opčaravajući za svakoga ko je to gledao, a komentar sina Davudova, alejhisselam, bio je:
“Umjesto da mislim na svog Gospodara, ja pokazujem ljubav prema blagu!” (38:32).
Mubarek stvorenje bremenito je, poput svih Ademovih, alejhisselam, sinova i kćeri, željama za užicima i ljepotama ovoga varljivoga i prolaznoga svijeta, ali ujedno i samo sebe kori, budući da je itekako svjesno i osvjedočeno da su razmišljanje o dragom Allahu i ljubav prema Njemu daleko, daleko superiorniji i ljepši od svih ljepota, blagodati i riznica Zemlje i nebesa. Plemeniti ajeti u cjelini glase ovako:
Mi smo Davudu poklonili Sulejmana, divan je on rob bio, i mnogo se kajao! Kad su jedne večeri pred njeg izvedeni punokrvni konji koji na tri noge stajaše, a četvrtom jedva zemlju doticaše, on reče: “Umjesto da mislim na Gospodara svoga, ja pokazujem ljubav prema blagu!”; i oni se izgubiše iz vida. “Vratite mi ih!”; i on ih poče gladiti po nogama i vratovima. (38:30-33)
Drugi primjer Sulejmanove, alejhisselam, skromnosti je njegov štap koji nije bio neki zlatni ili srebrni štap, optočen draguljima, već obični, jednostavni drveni štap. To nam je poznato iz slučaja kad mu je došao poziv od njegova Gospodara da Mu se vrati, a tijelo mu ostalo naslonjeno na štap koji je nakon nekog vremena crv rastočio (o ovome ćemo, ako dragi Allah da, kasnije više govoriti).

Učimo o Islamu
Back to top button