Razne & Predaje

Davud i Sulejman, a.s. (8. dio)

Davud, alejhisselam, i Džalut (Golijat)

Talut je vojsku poveo kroz bezvodni kraj, pa su trpeći žeđ putovali neko vrijeme. On je bio upoznat da je u pitanju kušnja od dragoga Allaha, pa je na vrijeme upozorio svoje vojnike da, kada stignu do rijeke (vjerovatno je bila u pitanju rijeka Jordan, a dragi Allah najbolje zna), nipošto ne trebaju piti osim samo malo, tek koliko mogu šakom da zahvate.

Međutim, kad su stigli do rijeke većina vojske nije ga poslušala, već su se obimno napili vode i pali su na Allahovoj kušnji čime su automatski izgubili snagu i volju za boj. Tako se desilo da je samo mali broj vojnika (naravno da je i Davud, alejhisselam, bio među njima) sa Talutom prešao rijeku i krenuo u susret neprijatelju, a većina ih je, kako nam predanja kažu, ostala na drugoj strani i povukla se nazad. Da li se na ove kolebljivce odnose riječi dragoga Allaha: ”A kada im borba bi propisana, oni, osim malo njih, zatajiše” iz naprijed navedenoga ajeta (2:246) On, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna.

Iako su oni mudžahidi koji su nastavili pohod svi redom bili iskreni vjernici, čvrsti i nepokolebljivi, ipak im je pogled na njihovu sada malobrojnu vojsku unosio nemir u srca. Znali su da je mnogobožačka vojska izuzetno jaka i brojna i to ih je plašilo. Naročito su se plašili Džaluta, neprijateljskog junaka neuobičajeno velike snage. Bijaše visok, vjerovatno oko dva i po metra, moguće i više, i ogromne tjelesne građe, tako da je bio istinski div.

Snaga mu je bila nadljudska pa mu se niko nije usuđivao izaći na megdan, a ako bi neko i smogao hrabrosti, bio bi brzo ubijen. Tako je Džaluta pratio strašan glas. Sve je to uticalo na rastući strah u srcima Talutovih vojnika. To primijetiše Davud, alejhisselam, i još neki mudžahidi jake i čvrste vjere, pa su svoje uznemirene drugove ohrabrivali podsjećajući ih koliko su puta znatno slabije vojske vjernika uz pomoć dragoga Allaha pobjeđivali mnogo jače neprijatelje.

I kad Talut vojsku izvede reče: “Allah će vas staviti na iskušenje kraj jedne rijeke; onaj ko se napije iz nje nije moj, a onaj ko se ne napije, jedino ako šakom zahvati, moj je.” I oni se, osim malo njih, napiše iz nje. I kad je pređoše, on i oni koji su s njim vjerovali povikaše: “Mi danas ne možemo izići na kraj sa Džalutom i vojskom njegovom!” Ali oni koji su tvrdo vjerovali da će pred Allaha izići rekoše: “Koliko su puta malobrojne vojske, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne vojske!” A Allah je na strani izdržljivih. (2:249)

Uskoro su se susreli sa neprijateljskom vojskom koja je svojom brojnošću i snagom zaista izgledala strašnom. Džalut istupi naprijed i stade između dvije vojske vičući iz sveg glasa razne pogrde Israilu i pozivajući njihove junake na megdan. No, taj je div bio do te mjere strašnoga izgleda da niko od njih nije mogao sakupiti dovoljno hrabrosti da istupi i suprostavi mu se.[11] Isfrustriran kralj Talut je čak i obećao ruku svoje kćeri Mikale onome od mudžahida koji izađe na megdan i ubije Džaluta, ali se i dalje niko nije usuđivao javiti.

Ta mučna situacija potrajala je sve dok Davud, alejhisselam, nošen snagom iskrene vjere i istinskog oslonca na dragoga Allaha (tevekkul), nije istupio naprijed ispred redova mudžahida Benu Israila i prihvatio Džalutov izazov.

Davud, alejhisselam, mada lijepo i skladno građen, ipak fizički bijaše mnogo slabiji od ogromnoga Džaluta, tako da su se Džalut i njegovi suborci grohotom smijali očekujući brzo i lahko smaknuće njihova neprijatelja, dok su borci Israila strijepili za svoga druga.

Ali, Davud, alejhisselam, nije imao ni malo straha. On bi osnažen svojom dubokom i iskrenom vjerom u dragoga Allaha i osjećao je kako je Gospodar svih svjetova uz njega. Čak se prenosi i to da je, ranije prilikom putovanja, čuo kako ga dozivaju tri kamena da ih pokupi i da ih kasnije upotrebi u borbi protiv Džaluta, kako je, prema tim predanjima, i učinio. Bilo kako bilo, Davud, alejhisselam, se odlučio da protiv Džaluta upotrijebi oružje sa kojim bijaše izuzetno vješt i precizan, praćku. Krenuo je smireno u susret gorostasu s Allahovim imenom u srcu i na usnama.

I Džalut je, naoružan svojim ogromnim mačem, krenuo na njega. Tada je Davud, alejhisselam, uz tekbir, svojom praćkom snažno hitnuo kamen (prema predajama ona tri kamena su se tom prilikom stopila u jedan, a dragi Allah najbolje zna). Taj kamen bijaše bačen snagom mnogo jačom od ljudske, pa je, pogodivši ga u glavu, Džaluta prosto pokosio. To je bila prava mu’džiza (čudo) kojim je dragi Allah pomogao Svoga miljenika i odabranika.
Džalut je vjerovatno odmah poginuo, no prenosi se kako je

Davud, alejhisselam, ipak dotrčao do paloga gorostasa i vlastitim mu mačem odrubio glavu. Zahvala dragome Allahu se zaorila iz grudi mudžahida, a mnogobošci su sa bijesom u srcima krenuli u juriš. Benu Israil su upućivali dove Allahu da ih pomogne, učini izdržljivim i ojača im korake protiv Njegovih i njihovih neprijatelja. Dragi Allah je ispunio dove Svojih robova i tako su oni nanijeli težak i potpun poraz mnogobošcima.

I kad nastupiše prema Džalutu i vojsci njegovoj, oni zamoliše: “Gospodaru naš, nadahni nas izdržljivošću i učvrsti korake naše i pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!” I oni ih, Allahovom voljom, poraziše, i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio. A da Allah ne suzbija ljude jedne drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao, ali Allah je dobar svim svjetovima. (2:250,251)

Kada se Talut trijumfalno vratio u zemlju Benu Israila dočekala ga je velika radost naroda. Zaista su imali razloga da se raduju jer su se osvetili mnogobošcima za sva ranija poniženja i od njih povratili ono što su im oni bili oduzeli, a dragi Allah im je, još ranije, vratio Zavjetni kovčeg. Naročita slava je pratila Davuda, alejhisselam, čija se pobjeda nad Džalutom nadaleko pročula, što je Israilu toliko značilo da su, kako se prenosi u Starom zavjetu,

Džalutov mač preuzeli svećenici Leviti da ga čuvaju u svetome Šatoru. Kralj Talut je ispunio dato obećanje i vjenčao Davuda, alejhisselam, svojom kćeri Mikalom, pa je on, kao Talutov zet, dobio visok položaj na njegovom dvoru, a uz to bijaše i veoma omiljen među narodom kao izuzetno pobožan, mudar i čestit mladić.

Davud, alejhisselam, mudar kakav jeste, nije dozvolio da ga uspjeh ikoliko opije. Bez imalo dvoumljenja znao je da je njegova pobjeda nad Džalutom samo ono što mu je dragi Allah podario i da zahvala, slavljenje i veličanje samo dragome Allahu i pripadaju. On je, kako smo ranije i naveli, još od najranijega djetinjstva živio u Allahovoj blizini i znao je da ga On, hvaljen neka je, ne bez razloga, obasipa Svojom posebnom pažnjom, bereketom i milošću.

Ono što je Davud, alejhisselam, vjerujemo, moguće čak i ne očekujući da će se doista ostvariti, u dubini svoga mubarek srca osjećao, zaista se i ispunilo, i to na najljepši način – dragi ga je Allah, Gospodar i Stvoritelj svih svjetova, najvjerovatnije nakon smrti Samuela, alejhisselam, odabrao za Svoga vjerovjesnika i poslanika Israilu, te mu započeo objavljivati Zebur.

… i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio … (2:251)

Nama, istina, nije poznato kad je Davud, alejhisselam, dobio emanet vjerovjesništva i poslanstva od dragog Allaha, ali zbog toga što je u naprijed navedenim ajetima njegovo dobivanje vjerovjesništva spomenuto nakon njegove pobjede nad Džalutom, vjerujemo da se to desilo nakon bitke protiv Džalutove vojske i nakon Samuelove, alejhisselam, smrti, a dragi Allah najbolje zna. Ajeti nam dalje govore i to da je Davud, alejhisselam, od dragog Allaha pored emaneta vjerovjesništva dobio i emanet vlasti, pa je on, Allahovom voljom, trebao da naslijedi Taluta na dužnosti kralja Benu Israila.

Ali, ovaj prenos kraljevske vlasti bio je praćen značajnim kušnjama kako za Davuda, alejhisselam, tako još i više za Taluta.

Izvori kitabija (Stari zavjet i Isralijati[12]) nastoje nas uvjeriti da je Talut neko vrijeme nakon pobjede nad Džalutom i njegovom vojskom počeo da osjeća zavist i veliku mržnju prema Davudu, alejhisselam, i da ga je, u nastojanju da po ma koju cijenu očuva vlast, počeo progoniti, pa ga nekoliko puta čak i pokušao ubiti.

S obzirom na to da smo se do sada više puta nepobitno uvjerili kako su se mnoge neistine uvukle u jevrejsko-kršćanske knjige i zbog toga što je bez imalo sumnje znano da je dragi Allah odabrao upravo Taluta za prvoga kralja Benu Israila (to čak ni kitabije ne poriču), izražavamo sumnju u istinitost ovakvoga kazivanja o Talutu, a dragi Allah najbolje zna.
No, ipak smo se odlučili na ovom mjestu ga navesti, ali pretežno u verziji, bitno drugačijoj i za Taluta mnogo povoljnijoj, u kojoj ga bilježi Ibn Kesir.[13]

Dakle, prema Ibn Kesiru, Talut je doista počeo osjećati veliku zavist prema Davudu, alejhisselam, kada je vidio da ga narod više cijeni od njega. Kako je Davud, alejhisselam, pokazivao znakove sve većeg znanja i mudrosti i kako je, dakako ratujući na putu dragog Allaha pod Talutovom zastavom, sve više nizao briljantne pobjede, Talut je osjećao sve veći strah da će mu on preoteti vlast, pa je počeo planirati njegovo ubistvo.

Prenosi se tako da ga je jedne prilike poslao u nemoguću ratnu misiju – da sam[14] pobije čak stotinu neprijateljskih vojnika. Ali, Talutove se nade da će Davud, alejhisselam, poginuti u toj samoubilačkoj misiji potpuno izjaloviše, jer je dragi Allah pomogao Svoga miljenika i nadahnuo ga izuzetnim vojnim umijećem. Tako je Davud, alejhisselam, veoma vješto postavljao zasjede neprijateljima, nepredvidivo se kretao i munjevito ih napadao odakle se oni uopće nisu nadali, pa je u tim akcijama, kako se prenosi a dragi Allah zna najbolje, pobio dvije stotine neprijatelja, dva puta više nego što je Talut tražio.

Prenosi se i to da je par puta, u trenucima duševne rastrojenosti, Talut bacao na njega svoje koplje, ali ga je svaki put promašio.

Na kraju, Talut je odlučio da ”otvori karte”, pa je poslao svoje ljude u Davudovu, alejhisselam, kuću sa zadaćom da ga ubiju. Ali, to je, voljom Allahovom, saznala Mikala, njegova kći i Davudova, alejhisselam, žena, pa je na vrijeme upozorila svoga muža koji je uspio u zadnji čas izmaći ubicama. Tako je Davud, alejhisselam, morao napustiti svoj dom i neko vrijeme živjeti u ilegali, krijući se od kralja, njegove vojske i plaćenika.

Utočište je za izvijestan period, kako nam to Stari zavjet kaže, našao kod svećenika Levita u Šatoru, koji mu, pošto u žurnome bijegu iz svoje kuće nije stigao ponijeti vlastito oružje, dadoše Džalutov mač. Talut ga je već bio proglasio odmetnikom i počeo ga javno progoniti. Ali, to nije moglo tek tako proći kod naroda, a pogotovo ne kod čestitih učenjaka Israila.
Oni su uglavnom svi već znali kakav je položaj

Davuda, alejhisselam, kod dragog Allaha i nisu pristajali za Talutom. Neki učenjaci su čak pokušavali da urazume Taluta i upozore ga da se ne suprostavlja volji dragoga Allaha, ali ih je on, potpuno zaslijepljen mržnjom, pobio i time u još teži grijeh upao. Počeo je da sve više gubi razum i kontrolu, pa se pretvorio u pravoga tiranina. Kitabije prenose čak i to da je pobio svećenike iz Šatora samo zato što su ranije ugostili Davuda, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna.

Broj nezadovoljnika među narodom je rastao, pa su se mnogi zbog nastale tiranije priključili Davudu, alejhisselam. Tako je on postao vođom skupine mudžahida spremnih za borbu protiv tiranije kralja Taluta. Više puta je Talut sa svojim vojskama plaćenika išao u pohod protiv njih, ali bi Davud, alejhisselam, svaki put uspijevao izbjeći sukob, a čak bi i poštedio život samome Talutu u situacijama kad bi uspijevao ušunjati se u njegov logor i zateći ga na spavanju.

Davud, alejhisselam, je tako postupao zbog toga što je u svome mubarek srcu oduvijek cijenio Taluta kao vladara kojeg je dragi Allah odabrao i nastojao je izbjeći direktan ratni sukob što je više mogao. Po svemu sudeći, a dragi Allah najbolje zna, Davud, alejhisselam, je svojom vjerovjesničkom pronicljivošću osjećao kako Talut još uvijek nije bio prešao granicu sa koje više nema povratka i da za njega još uvijek nije bilo sve izgubljeno.

Tako se doista i zbilo. Onaj ostatak iskrene vjere u Talutovu srcu se, milošću dragog Allaha, pretvorio u snažan zov savjesti, tako da je on počeo uviđati svoju zabludu i svoje grijehe. Počeo se iskreno i duboko kajati. Plakao je i tugovao ne znajući šta da radi, kako da pronađe put spasa. Naročito ga je boljelo saznanje da je pobio neke čestite učenjake Israila i, ako su predanja kitabija vjerodostojna, neke svećenike Levite, pa je počeo često posjećivati njihove kaburove i kraj njih dugo plakati. Nakon nekoga vremena se desilo da je u tome mezaristanu čuo glas:

 ”O Talute, pobio si nas dok smo bili živi, a sada nas uznemiravaš kad smo mrtvi”. To ga je još više uplašilo pa je njegova tuga bila još jača. Tada, kad je možda počeo pomišljati da je sve izgubljeno, milošću dragoga Allaha Talutu je stiglo spasonosno nadahnuće da se raspita kod učenih ljudi o tome kako da se pokaje. Ali, ponovo se našao pred problemom jer su većina od njih već bili pobijeni, a do Davuda, alejhisselam, vjerovatno, nije mogao doći, pa nije znao kome da se obrati.

Opet mu je stigla Allahova pomoć kroz susret sa nekom čestitom i pobožnom ženom koja ga je odvela do kabura Jošue ibn Nuna. Kad je ova vjernica (najvjerovatnije je imala deredžu miljenika dragog Allaha – evlije) uputila dragom Allahu dovu, Jošua, alejhisselam, je, uz Njegovo dopuštenje i po volji Njegovoj, ustao iz svog kabura misleći da je nastupio Sudnji Dan. Kad mu je rečeno da je podignut zato što ga Talut želi upitati ima li spasa za njega, Jošua, alejhisselam, je odgovorio da ima, ali jedino pod uvjetom da odmah preda vlast

Davudu, alejhisselam, i da se, pod njegovom zastavom, priključi džihadu i bori se iskreno i srčano sve dotle dok ne postane šehid. Čim je to rekao Jošua, alejhisselam, je ponovo pao mrtav i kabur njegov se zatvorio. Postoje i predanja u kojima se navodi da to nije bio Jošua ibn Nun, već Samuel, alejhisselam, kao i takva da nije bilo oživljavanja iz kabura, već da se sve zbilo u snu. Dragi Allah najbolje zna kako je bilo, a nama je ovdje bitna poruka koju je dobio Talut.

Talut je odmah, dragome Allahu zahvaljujući, i vjerovatno plačući od sreće kao malo dijete, objeručke prihvatio tu posljednju šansu spasa i u najkraćem mogućem roku uputio glasnika Davudu, alejhisselam. Čim su se sastali Talut mu je javno predao vlast i dao svoj bejat (zavjet). Davud, alejhisselam, je Taluta, najverovatnije znajući koliko je to za njega važno, bez dvoumljenja uključio u svoju vojsku.

Od tada se Talut borio u džihadu pod Davudovom, alejhisselam, zastavom sve dotle dok nije u jednoj bici protiv mnogobožaca postao šehid, zajedno sa svim svojim sinovima. Zaista se iz svega srca nadamo da mu je šehadet primljen i da će i on i njegovi sinovi na Sudnjem Danu biti u Allahovoj milosti sa ostalim šehidima.

Učimo o Islamu
Back to top button