Različite & Teme

Primjeri pouke iz kazivanja

Osim naprijed navedenih Čuda, od Allaha dragog Misiru poslatih, posebnu su pouku predstavljali slučajevi dvojice ljudi koji su u to drevno doba živjeli u Misiru. Jedan od njih je bio po svome porijeklu Israilćanin poznat po imenu Karun, a drugi Egipćanin, čak šta više, rođak Faraonov
(prenosi se da mu je bio amidžić).

Karun je, iako je bio pripadnik Benu Israila (i za njega se prenosi da je čak bio amidžić Musaov i Harunov, alejhimesselam, a samo dragi Allah zna da li je tako), sarađivao sa Egipćanima i bio u Faraonovoj službi, tako da je aktivno sudjelovao u nemilosrdnom tlačenju vlastitoga naroda. Bilo mu je dato ogromno materijalno bogatstvo koje je mamilo uzdahe iz prsa i usta svih onih Israilćana kod kojih vjera nije bila čvrsta baš onako kako bi trebalo. Zato su njegova ličnost i njegova sudbina bili kušnja, ali i velika pouka svim ljudima i Israilćanima i Egipćanima:

Karun je iz Musaova naroda bio, pa ih je tlačio, a bili smo mu dali toliko blaga da mu je ključeve od njega teško mogla nositi gomila snažnih ljudi. “Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su obijesni!”; govorili su mu ljudi iz naroda njegova, ”i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.”

 “Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja mislim”, govorio je on. A zar nije znao da je Allah prije njega uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su bili više nakupili, a zločinci neće o grijesima svojim ni ispitivani biti. I iziđe on pred narod svoj u svom sjaju. “Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!”; govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu, “on je, uistinu, presretan.” “Teško vama!”; govorili su učeni, “onome koji vjeruje i čini dobra djela bolje je Allahova nagrada, a biće samo strpljivima pružena.” I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći.

A oni koji su ranije priželjkivali da su na njegovu mjestu, stadoše govoriti: “Zar ne vidite da Allah daje obilje onome od robova Svojih kome On hoće, a i da uskraćuje! Da nam Allah nije milost Svoju ukazao, i nas bi u zemlju utjerao. Zar ne vidite da nezahvalnici nikad neće uspjeti?”
Taj drugi svijet daćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a oni koji se Allaha boje čeka sretan kraj. (28:76-83)

Iz navedenih ajeta vidi se da je Karun, zbog svoga nevjerstva, zuluma i oholosti, kažnjen na ovom svijetu tako što se jedne prilike na mjestu gdje se nalazio njegov dvorac, na užas svih očevidaca, otvorila zemlja, pa je njegov dvorac, zajedno sa njim i njegovim riznicama nestao u tom bezdanu kome se nije vidjelo kraja.

I ovo je bilo još jedno veliko Čudo Allahovo, kojemu su bili svjedoci stanovnici Misira koji su živjeli u to vrijeme. Osim toga, ovaj slučaj je, s obzirom na to da je ovjekovječen Kur’anom Časnim, ujedno i velika pouka svim generacijama ljudi, sve do Sudnjeg Dana kakva je i kolika je kušnja materijalno bogatstvo i moć na ovom svijetu, i koliko su ljudi skloni iskvarenosti i oholosti kada ga posjeduju.

Blago li se onome kome Allah dragi bogatstvo dadne na dunjaluku pa ga on troši na Njegovu putu, a teško li se takvome ako se on oholi, uzobijesti i smatra neovisnim o svome Gospodaru. Ova konstatacija jedna je od najvećih mudrosti koje su iznjedrile predaje (hadisi) koje se prenose od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.

Drugi primjer, veličanstven je po svojoj ljepoti. Riječ je o Faraonovom amidžiću, dakle jednom od plemića Misira, pripadniku vladarske kuće, koji je bio vjernik, musliman, ali je svoje vjerovanje krio od okoline. Pošto je boravio u dvoru i kretao se u Faraonovom društvu, bio je svjedok svih poziva i opomena koje su Musa i Harun, alejhimesselam, u ime dragog Allaha, Gospodara i Stvoritelja svih svjetova, upućivali Faraonu.

On je bio prisutan jedne prilike kada su Musa i Harun, alejhisselam, opominjali Faraona, a kojom prilikom je taj zločinac čak zatražio od misirskih velikaša da ga podrže u ubistvu
Musaâ i Haruna, alejhimesselam:

Mi smo poslali Musaâ sa znamenjima Našim i dokazom jasnim faraonu i Hamanu i Karunu, ali su oni rekli: “Čarobnjak i lažov!” A kada im je on donio Istinu od Nas, rekli su: “Ubijajte opet mušku djecu onih koji vjeruju u ono što on govori, a ostavljajte u životu njihovu žensku djecu!” Ali, lukavstva nevjernika su uvijek uzaludna.

 “Pustite vi meni”, reče faraon, “da ubijem Musaâ, a on neka traži pomoć od Gospodara svoga, jer se bojim da vam on vjeru vašu ne izmjeni ili da u zemlji nered ne izazove. “Musa reče: “Molim Gospodara svoga i Gospodara vašega da me zaštiti od svakog
oholog koji ne vjeruje u Dan u kome će se račun polagati!” (40:23-27)

Odgovor dragog Allaha na dovu miljenika Svoga bila je intervencija ovog misirskog plemića, koji više nije mogao ostati po strani s obzirom da je uvidio da su sada životi Musaâ i Haruna, alejhimesselam, došli u opasnost. Odlučio je da se javno suprostavi Faraonu i velikašima Misira, stajući u zaštitu Musaâ i Haruna, alejhimesselam, i da, isto tako javno, pokuša opomenuti vlastiti narod i pozvati ih na pravi put:

A jedan čovjek, vjernik, iz porodice faraonove, koji je krio vjerovanje svoje, reče: “Zar da ubijete čovjeka zato što govori: ‘Gospodar moj je Allah!’, onoga koji vam je donio jasne dokaze od Gospodara vašeg? Ako je lažov, njegova laž će njemu nauditi, a ako govori istinu, onda će vas stići barem nešto od onoga čime vam prijeti, jer Allah neće ukazati na Pravi put onome koji u zlu pretjeruje i koji mnogo laže. O narode moj, danas vama pripada vlast i vi ste na vrhovima u zemlji, ali ko će nas odbraniti od Allahove kazne ako nas ona stigne?”

A faraon reče: “Savjetujem vam samo ono što mislim, a na Pravi put ću vas samo ja izvesti.”

A onda onaj vjernik reče: “O narode moj, bojim se da i vas ne stigne ono što je stiglo narode koji su se protiv poslanika bili urotili, kao što je to bilo sa Nuhovim narodom i Adom i Semudom i onima poslije njih, a Allah nije nepravedan robovima Svojim.

O narode moj, plašim se šta će biti s vama na Dan kada budete jedni druge dozivali, na Dan kada budete uzmičući bježali, kada vas od Allaha neće moći niko odbraniti. A onoga koga Allah u zabludi ostavi, toga neće niko uputiti. Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze,
ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je donio.

A kad je on umro, vi ste rekli: ‘Allah više neće poslije njega poslati poslanika!’ Eto tako Allah ostavlja u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja, one koji o Allahovim znamenjima raspravljaju, iako im nikakav dokaz nije došao, pa izazivaju jos veću Allahovu mržnju i mržnju vjernika. Tako Allah pečati srce svakog oholog i nasilnog.”

“O Hamane,” reče faraon, “sagradi mi jedan toranj ne bih li stigao do staza, staza nebeskih, ne bih li se popeo do Musaova Boga, a ja smatram da je on, zaista, lažac.” I eto tako su se faraonu njegova ružna djela učinila lijepim i on je bio odvraćen od Pravog puta, a lukavstvo faraonovo se završilo na njegovu štetu.

I onda onaj vjernik reče: “O narode moj, ugledajte se u mene, ja ću vam na Pravi put ukazati! O narode moj, život na ovome svijetu samo je prolazno uživanje, a onaj svijet je, zaista, Kuća vječna. Ko učini zlo, biće prema njemu kažnjen, a ko učini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, u Džennet će; u njemu će imati u obilju svega, bez računa (40:28-40).

Ali narod Egipta nije slušao ove riječi istine i pouke, već su se okrenuli njegovom zlom rođaku, Faraonu i njemu povjerovali. U tom smislu su istrajavali na svojoj mušričkoj vjeri i tradiciji, naslijeđenoj od njihovih predaka, a ovoga čestitog plemića su pozivali da se i on ”osvijesti” i povrati ”svome” narodu i ”svojoj” tradiciji, tako da je konačno razilaženje njega od svoje rodbine i svoga naroda postalo neizbježno:

O narode moj, šta je ovo, ja vas pozivam da vas spasim, a vi mene pozivate u vatru: pozivate me da ne vjerujem u Allaha i da prihvatim Njemu ravnim onoga o kome baš ništa ne znam, a ja vas pozivam Silnome, Onome koji mnogo prašta.

Nema nimalo sumnje u to da se oni kojima me pozivate neće nikome ni na ovome ni na onome svijetu odazvati i da ćemo se Allahu vratiti i da će mnogobošci stanovnici u ognju biti. Tada ćete se sigurno mojih riječi sjetiti! A ja Allahu prepuštam svoj slučaj; Allah, uistinu, robove svoje vidi.” I Allah ga je sačuvao nevolje koju su mu oni snovali, a faraonove ljude zla kob zadesi. Oni će se ujutro i navečer u vatri pržiti, a kada nastupi Čas: “Uvedite faraonove ljude u patnju najtežu!” (40:41-46)

Iz ovih ajeta je vidljivo da su Egipćani zamrzili ovoga vjernika, pa je on izgubio svoj plemićki status u njihovoj zajednici, čak su Faraon i njegova svita, pravili planove i da ga odstrane iz svoje sredine ili čak i ubiju, ali ga je dragi Allah sačuvao od njih i njihova zuluma i spletki.

Koliko nam je poznato on je, kada je po Allahovoj Odredbi došlo vrijeme za to, zajedno sa Musaom i Harunom, alejhimesselam, zauvijek napustio Misir i, najvjerovatnije, sve do kraja svoga dunjalučkoga života, bio jedan od njihovih odanih drugova i sljedbenika, a dragi Allah najbolje zna.

Učimo o Islamu
Back to top button