Naročito posljednjih godina, komad tkanine uspio je izazvati pravu pomutnju. Kako god ga zvali – marama, šal ili hidžab, koji muslimanke nose na glavi dospio je na naslovnice diljem svijeta. Hidžab je zabranjen u francuskim javnim školama, a to su usvojile i druge europske zemlje ili izrađuju sličan zakon. U Australiji je radijski voditelj pokrenuo i raspravu i zgražanje kada je pozvao da se veo na licu (nikab) zabrani u bankama i poštanskim uredima. Čak i pretežno muslimanske zemlje poput Tunisa zabranjuju hidžab u određenim vladinim zgradama. Kada mali komad tkanine izazove takve kontroverze i sukobe, ne bi li ga ženama koje ga nose bilo lakše ukloniti? Zašto onda, pod takvim okolnostima, muslimanke i dalje nose hidžab?
Postoji bezbroj razloga zašto, ali jednostavan odgovor u jednoj rečenici je, jer vjeruju da je Bog to učinio obvezom, odnosno da je to farz. U Kur’anu Bog govori vjernicima, muškarcima i ženama da spuste pogled i da se skromno (pristojno) odijevaju. Allah se posebno obraća ženama kada ih traži da ne pokazuju svoje ukrase, osim onoga što je očito, o čemu govori sljedeći ajet: „A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj, ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju. I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.“ (En-Nur, 31.)
Konsenzus islamskih učenjaka se slaže da je nošenje hidžaba obveza. Neke zemlje, poput Saudijske Arabije i Katara, provode kodeks odijevanja. Od tamošnjih žena se očekuje da prekriju kosu i preko odjeće nose neku vrstu laganog odjevnog predmeta u punoj dužini. Međutim, za većinu muslimanki širom svijeta, pokriti se ili ne pokriti je slobodna volja (što se tiče zakona), ipak Božji zakon vjernicima je najvažniji, a znamo da Allah zahtijeva od žena da nose hidžab u javnosti i u prisustvu muškaraca koji nisu mahremi
Vrijedi napomenuti da je hidžab više od marame na glavi. Riječ je o izrazu koji pokriva kompletnu odjeću, pa je tako neprimjereno nositi šal, a hodati u kratkoj suknji. Diljem svijeta nošenje hidžaba se razlikuje kada govorimo u kulturološkom smislu, ali kad god žena pokrije “svoj ukras”, kaže se da nosi hidžab.
Doslovno značenje hidžaba je veo, pokrivanje ili zastor. Islam je poznat kao vjera koja se bavi kohezijom zajednice i moralnim granicama, pa je stoga hidžab način osiguravanja poštivanja moralnih granica između nepovezanih muškaraca i žena. U tom smislu, pojam hidžab obuhvaća više od odjeće. To je izraz koji označava skromno odijevanje i skromno, pristojno ponašanje. Na primjer, da muslimanka nosi maramu, ali istodobno izađe u noćni klub loš, ne bi ispoštovala šartove hidžaba.
Većina muslimanki nosi hidžab, iz želje da se pokoravaju Bogu. Međutim, u posljednjih 30 godina hidžab se pojavio kao znak islamske svijesti. Mnoge žene vide nošenje hidžaba kao pokazatelj njihove želje da budu dio islamskog oživljavanja, posebno u zemljama u kojima je praksa islama obeshrabrena ili čak zabranjena.
Dok one žene i narodi koji žele zabraniti hidžab nazivaju ga simbolom rodno uvjetovane represije, a to čine uglavnom iz svog ne znanja ili mržnje. Žene koje nose hidžab na to gledaju kao na pravo, a ne kao na teret. Niti ove žene smatraju hidžab znakom ugnjetavanja, već slobodom da svoje tijelo pokazuju samo onome kome one žene, a skrivaju se od pogleda drugih. Žene koje nose hidžab su istinski oslobođene nerealne modne kulture i razvrata društva, koje je danas toliko zavladalo da se smatra normalnim.
Hidžab oslobađa žene od toga da ih se smatra seksualnim predmetima žudnje ili da ih se cijeni zbog izgleda, ili oblika tijela, umjesto zbog njihove nutrine, umova i intelekta. Hidžab oslobađa žene od potrebe da se prilagode nerealnim stereotipima i slikama koje diktiraju mediji, a privatnost stvorena hidžabom ukazuje na veliku vrijednost žene.
Žene koje odluče nositi hidžab ne donose odluku olako. Zapravo, mnoge žene svjedoče da su se suočile s velikim neprijateljstvom muslimanskih ili nemuslimanskih obitelji kada su odlučile pokriti, no ipak Božje zadovoljstvo je tim ženama prioritet. Diljem svijeta postoje brojni slučajevi da žene moraju braniti svoje pravo na nošenje hidžaba, što je žalosno. Zar može biti normalnije da žena bude seks simbol na reklamama i da je uredu da hoda razgolićena i dostupna svačijem pogledu, nego da drži do sebe, a svoje tijelo pokazuje samo svome mužu? Razmislite o ovome pitanju iz perspektive oba spola.
Hidžab je simbol pobožnosti i često znak velike unutarnje snage, jer žena koja nosi hidžab postaje vrlo vidljiv znak islama. Iako se muslimani (muškarci) mogu lako uklopiti u bilo koje društvo i „ne piše im na čelu“ da su muslimani, muslimanke se često prisiljavaju da brane ne samo svoju odluku o pokrivanju, već i svoju vjeru. Ipak, žene koje nose hidžab inzistiraju na tome da prednosti daleko nadmašuju svaki nedostatak koji priziva medijska pristranost ili opće neznanje.
