Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 04. oktobar 2019. gregorijanske godine, odnosno 05. safer 1441. hidžretske godine.
Allah dž.š. kaže:
وَكُلًّا نَّقُصُّ عَلَيْكَ مِنْ أَنبَاءِ الرُّسُلِ مَا نُثَبِّتُ بِهِ فُؤَادَكَ ۚ وَجَاءَكَ فِي هَٰذِهِ الْحَقُّ وَمَوْعِظَةٌ وَذِكْرَىٰ لِلْمُؤْمِنِينَ
“A sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo. i u ovima došla ti je prava istina, i pouka, i vjernicima opomena.” (Hud, 120.)
Nakon što su 40 godina lutali pustinjom Benu Israil je konačano dočekao vrijeme kada su trebali ući u Obećanu zemlju. Musa a.s. ih je pripremio za ovaj veliki događaj, ali on ga nije dočekao, jer ga je preduhitrio Melek smrti.
Opisujući susret Meleka smrti i Musa a.s. Allahov Poslanik Muhammed a.s. je rekao: „Melek smrti je došao Musau a.s. i rekao mu: ‘Odazovi se svome Gospodaru!’ Musa ga je udario i izbio mu oko, pa se melek vratio Allahu i rekao: ‘Poslao si me Svome robu koji ne želi da umre i koji mi je izbio oko’. Na to mu je Allah vratio oko i rekao mu: ‘Vrati se mome robu i reci mu: ‘Ako želiš da živiš stavi svoju ruku na leđa vola, pa koliko god ti ruka pritisne dlaka, toliko ćeš još godina živjeti!’ Musa je na to upitao: ‘A šta poslije?’ Gospodar mu je odgovorio: ‘Opet smrt.’ Na to je Musa odgovorio: ‘Onda sad’.”
Musa a.s. je umro kada je imao 120 godina, a njegov brat Harun a.s. je umro kada je imao 122 godine.
Nakon njihove smrti vodstvo nad Benu Israilom je preuzeo Musaov drug, koji je s njim tražio Hidra, i poslanik Jošua ibn Nun.
Ovaj plemeniti Allahov poslanik preuzeo je nakon smrti Musaa a.s. emanet prenošenja i objašnjavanja ljudima Allahove poslanice. Između ostalog, on je imao zadatak da oslobodi Kuds (Jerusalem). Želio je da u njegovoj vojsci budu samo oni ljudi koji su se odrekli dunjaluka i kojima je jedini cilj u životu bio Allahovo zadovoljstvo i borba na Njegovom putu.
Zbog toga je zabranio odlazak u džihad trima kategorijama ljudi iz Benu Israila:
1. Onima koji su se tek oženili, a nisu se još sastajali sa svojim suprugama, jer takvi će jedva čekati da se vrate iz džihada da bi uživali sa svojim ženama, pa će njihov džihad biti zbog dunjaluka i žudnje za njim;
2. Oni koji su počeli graditi kuću, a nisu je još dovršili. Njihova srca bila bi vezana za kuće koje su počeli graditi i željeli bi da se što prije vrate kako bi nastavili započetu gradnju;
3. Oni koji su posjedovali ovce i deve, kojima se približilo vrijeme janjenja i telenja. Oni bi u toku džihada stalno razmišljali o svom blagu i njegovom povećanju i željeli bi, kao i prethodne skupine, da se što prije vrate kući.
Zbog svega toga, Jošua ibn Nun odlučio je da njegova vojska bude sačinjena od ljudi koji ne mare mnogo za ovim prolaznim svijetom, jer će se tako maksimalno posvetiti borbi, i preko njih će Allah dati pobjedu.
Kuds je u to vrijeme bio jedan od najljepših i najmnogoljudnijih gradova, sa divnim građevinama i dvorcima, ograđen velikim i neprobojnim bedemima. Jošua je bezuspješno opsjedao grad punih šest mjeseci, a onda je jednog dana naredio da svi zajedno navale na kapije i svi uglas izgovore tekbir, i Allah će dati izlaz i pobjedu. Tako je i bilo, i Kuds je oslobođen nakon šestomjesečne opsade.
Jošua i njegovi vojnici zarobili su ogromni ratni plijen i tom prilikom ubili 12.000 neprijateljskih vojnika. To se dogodilo u petak poslije ikindije, i prije nego što je Sunce zašlo, Jošua je uputio dovu Allahu da zaustavi njegov zalazak, jer je sutra dolazila subota kada im je bilo zabranjeno ratovanje, a on je želio da u potpunosti oslobodi Kuds i uspostavi vlast u njemu.
Pogledao je u Sunce koje je bilo pri zalasku i rekao: ”Ti i ja smo Allahova stvorenja koja su pod Allahovom naredbom. Gospodaru moj, zaustavi ga i spriječi njegov zalazak!” I Allah je zaustavio njegov zalazak dok Jošua nije u potpunosti osvojio Kuds. Rekao je Muhammed a.s.: ”Sunce nije zaustavljeno ni zbog jednog čovjeka, osim zbog Jošue ibn Nuna, kada je osvajao Bejtul-Makdis.”
Nakon toga on je sakupio sav ratni plijen na jednu gomilu i naredio je da se spali, jer poslanicima prije Muhammeda a.s. nije bilo dozvoljeno uzimanje ratnog plijena, kako se njihova srca ne bi vezala za prolaznost i kako bi njihov džihad bio isključivo radi Allaha i Njegovog zadovoljstva. Bacili su plijen u vatru, međutim on nije mogao da gori u vatri. Na osnovu toga, Jošua je znao da je neko od njegovih vojnika nešto ukrao od ratnog plijena. Da bi provjerio ko je kradljivac, pozvao je vođe plemena i tražio od njih da mu ponovo daju bej’u, tj. zakletvu na vjernost i iskrenost u džihadu. Kada je jedan od vođa stavio svoju desnicu u Jošuinu, ona se zalijepila za njegovu ruku, i Jošua je uzviknuo: ”Kradljivac je iz tvog plemena!” Zatim je naredio da se sva vojska okupi na jednom mjestu i da se podijeli po plemenima, a nakon toga Jošua je tražio od svih da obnove zakletvu na vjernost ne govoreći zašto to čini. Išao je od saffa do saffa, od čovjeka do čovjeka, dok nije došao do plemena sa čijim vođom se prethodno rukovao, pa mu se ruka zalijepila za njegovu ruku. Trojici ljudi iz tog plemena zalijepile su se ruke za Jošuinu prilikom prisege na vjernost, i on je rekao: ”Vi ste kradljivci! Vratite što ste ukrali od ratnog plijena.” Nakon toga oni su izvadili jedan komad zlata iz kese i kad su ga bacili na gomilu sa ostalim plijenom, istog trenutka vatra je počela da ga spaljuje i uništava.
Nakon što su oslobodili Kuds i trebali napokon proći kroz kapije ovog grada, Allah dž.š. naredi Benu Israilu da kroz kapiju grada prođu ponizno i pognuti, tako zahvljujući Allahu na velikoj pobjedi, koju im je obećao i ispunio. Prilikom ulaska bilo im je naređeno da izgovaraju riječi hittatun što znači: Oprosti nam grijehe koje smo počinili i što se prije nismo htjeli boriti. Ali Israelićani kao i obično postupiše suprotno Allahovom naređenju, te uđoše na kapije grada natraške izgovarajući habbetun fi ša’retin što znači zrno u dlakama. Sve u svemu oni su iskrivili Allahovu zapovijed ismijavajući se. Zbog ove neposlušnosti Uzvišeni ih je kaznio kugom.
Osvojivši Kuds, Jerusalem, Israelićani su se nastanili u njemu zajedno sa poslanikom Jošuom, koji im je sudio prema Allahovoj knjizi, Tevratu, sve dok ga Allah nije uzeo sebi, u 127. godini života. On je nakon Musa a.s. živio još 27 godina.
Jedna predaja veli da je Jošui ibn Nunu Allah dž.š. objavio: „Usmrtit ću iz tvoga naroda četrdeset hiljada dobrih i šezdeset hiljada nevaljalih ljudi. Jošua a.s. upita: „Gospodaru moj, dobro nevaljalih, a šta je sa dobrim?“ Reče: „Oni se nisu srdili zbog Moje srdžbe! Jeli su i pili sa nevaljalim ljudima.“
