Mūsā, alejhisselam, i hazreti Hidr
Jedan od najzanimljivijih događaja iz Mūsāova, alejhisselam, života svakako je njegov susret sa hazreti Hidrom. Do ovoga je susreta, kako vjerujemo, došlo za vrijeme četrdesetogodišnjeg boravka Israila u pustinji, zbog toga što Mūsā, alejhisselam, obzirom na sve svoje obaveze što su proisticale iz njegova statusa Allahova poslanika, donositelja Tevrata, ranije prosto nije mogao da nađe slobodnog vremena da napusti zajednicu za izvijesno vrijeme u cilju druženja sa hazreti Hidrom.
Dragi Allah najbolje zna, a po našem mišljenju to je vrijeme mogao naći jedino za vrijeme izgnanstva u pustinji jer tada, sve do isteka roka, pitanje ulaska u Svetu zemlju više uopće nije bilo aktuelno, a sa druge strane već je, najvjerovatnije, bio stasao dovoljan broj Mūsāovih, alejhisselam, učenika koje je on odgojio i poučio Tevratu i Vjeri općenito, te ih ovlastio da u granicama vlastitog znanja i ovlašćenja učestvuju u vođenju naroda i presuđuju sporove.[1]
Sevep Mūsāovoga, alejhisselam, saznanja o hazreti Hidru i njegove želje da ga lično upozna bilo je jedno pitanje koje su mu postavili Israilćani. Naime, jedne prilike Mūsā, alejhisselam, bio je upitan o tome koji čovjek ima najviše znanja. Odgovorio je da je to on lično, ali ga je prva naredna Objava koju je primio u tome demantovala. Dragi Allah ga je izvijestio da Zemljom hodi jedan Njegov rob koji je upućen u određene stvari o kojima Mūsā, alejhisselam, nema nikakva znanja.
Mūsā, alejhisselam, je zamolio dragoga Allaha da upozna tog čovjeka i bilo mu je objavljeno da treba ići do mjesta gdje se sastaju dva mora. Spremio se na put i krenuo u društvu svoga vjernog i čestitog sljedbenika i ujedno ličnog pratioca Jošue ibn Nuna. Stoljećima kasnije ta je zbivanja, pouke jasne i mudrosti plemenite puna, ovjekovječio Kur'an časni u 18. suri El Kehf (Pećina).
A kada Mūsā reče momku svome: “Sve ću ići dok ne stignem do mjesta gdje se sastaju dva mora, ili ću dugo, dugo ići.” I kad njih dvojica stigoše do mjesta na kome se ona sastaju, zaboraviše na ribu svoju, pa ona u more kliznu. A kada se udaljiše, Mūsā reče momku svome: “Daj nam užinu našu, jer smo se od ovog našeg putovanja umorili.” “Vidi!”; reče on, “kad smo se kod one stijene svratili, ja sam zaboravio onu ribu, sam šejtan je učinio da je zaboravim, da ti je ne spomenem, mora da je ona skliznula u more; baš čudnovato!”
“E, to je ono što tražimo!”; reče Mūsā, i njih dvojica se vratiše putem kojim su bili došli, i nađoše jednog Našeg roba kome smo milost Našu darovali i onome što samo Mi znamo naučili. “Mogu li da te pratim”, upita ga Mūsā, “ali da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen?” “Ti sigurno nećeš moći sa mnom izdržati”, reče onaj, “a i kako bi izdržao ono o čemu ništa ne znaš?” “Vidjećeš da ću strpljiv biti, ako Bog da”, reče Mūsā, “i da ti se neću ni u čemu protiviti.” “Ako ćeš me već pratiti”, reče onaj, “onda me ni o čemu ne pitaj dok ti ja o tome prvi ne kažem!” (18:60-70)
Kada su se dogovorili Mūsā, alejhisselam, je
poslao Jošuû nazad u logor i krenuo u društvu hazreti Hidra.
I njih dvojica krenuše. I kada se u lađu ukrcaše, onaj je probuši. “Zar je probuši da potopiš one koji na njoj plove? Učinio si, doista, nesto vrlo krupno!” “Ne rekoh li ja”, reče onaj, “da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?” “Ne karaj me što sam zaboravio”, reče, “i ne čini mi poteškoće u ovome poslu mome!” I njih dvojica krenuše. I kada sretoše jednoga dječaka pa ga onaj ubi, Mūsā reče: “Što ubi dijete bezgriješno, koje nije nikoga ubilo! Učinio si, zaista, nešto vrlo ružno!” “Ne rekoh li ja tebi”, reče onaj, ”da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?”
“Ako te i poslije ovoga za bilo šta upitam”, reče, “onda se nemoj sa mnom družiti. Eto sam ti se opravdao!” I njih dvojica krenuše; i kad dođoše do jednoga grada, zamoliše stanovnike njegove da ih nahrane, ali oni odbiše da ih ugoste. U gradu njih dvojica naiđoše na jedan zid koji tek što se nije srušio, pa ga onaj prezida i ispravi. “Mogao si”, reče Mūsā, “uzeti za to nagradu.” “Sada se rastajemo ja i ti!”; reče onaj, “pa da ti objasnim zbog čega se nisi mogao strpiti.” “Što se one lađe tiče, ona je vlasništvo siromaha koji rade na moru i ja sam je oštetio jer je pred njima bio jedan vladar koji je svaku ispravnu lađu otimao.
Što se onoga dječaka tiče, roditelji njegovi su vjernici, pa smo se pobojali da ih on neće na nasilje i nevjerovanje navratiti, a mi želimo da im Gospodar njihov umjesto njega da boljeg i čestitijeg od njega, i milostivijeg. A što se onoga zida tiče, on je dvojice dječaka, siročadi iz grada, a pod njim je zakopano njihovo blago. Otac njihov je bio dobar čovjek i Gospodar tvoj želi, iz milosti Svoje, da oni odrastu i izvade blago svoje. Sve to ja nisam uradio po svome rasuđivanju. Eto, to je objašnjenje za tvoje nestrpljenje!” (18:71-82)
Iz primjera Mūsāa, alejhisselam, i hazreti Hidra možemo izvući pouku o višeslojnosti znanja. Naime, specifičnost hazreti Hidra koja nam je otkrivena u navedenim plemenitim ajetima jeste upravo u tome što je on upućen u neke dublje nivoe znanja, nivoe koji tada ne biše dostupni čak ni takvom jednom velikanu Ademova, alejhisselam, potomstva kakav je Allahov miljenik i odabrani poslanik Mūsā, alejhisselam. Ali, nikako se iz ovoga ne smije brzopleto zaključiti da je deredža hazreti Hidra kod dragog Allaha veća od one na kojoj se nalazi Mūsā, alejhisselam,[2] pa makar on bio i upućen u ono što Mūsāu, alejhisselam, nije poznato. Ovdje je, u stvari, riječ samo o različitim zadaćama kojima su ova dva Allahova miljenika u to doba bili zaduženi.
Mūsā, alejhisselam, je bio zadužen da u svojstvu Allahovog poslanika dostavi Tevrat Israilćanima, objasni im njegove upute, mudrosti, pouke i propise, te im praktičnim ličnim primjerom to konkretno i pokaže. Isto tako, on je bio zadužen vlašću nad njima. Sve je to podrazumijevalo vanjsko znanje o vjeri, moralu, propisima, pitanjima vlasti i sudstva – i van sumnje je da, kada su te stvari u pitanju, u to vrijeme na Zemlji nije bilo upućenijega čovjeka od Musāa, alejhisselam, uz, naravno, i brata njegova Haruna, alejhisselam.[3]
Sa druge strane, hazreti Hidr je tada bio zadužen da u tajnosti, nepoznat među ljudima, izvršava zadaću koja mu je bila data u emanet. Zbog toga on nije, barem kako bi se dalo zaključiti iz onoga što nam je o njemu u ajetima časnoga Kur'ana otkriveno, javno djelovao, pa je čak zahtijevao od Mūsāa, alejhisselam, da ga ni za šta ne pita, niti bilo šta komentariše.
Iz priče o hazreti Hidru se takođe može izvući pouka o tome da se neke stvari nikada ne mogu u cjelini spoznati samo iz njihove vanjštine, odnosno posmatrano samo iz jedne dimenzije, kao i o tome da neke stvari mogu izgledati po svojoj vanjštini ružne, čak i kao najteži grijeh, a da one u svojoj biti uopće nisu takve.
Ovo zorno ilustrira primjer ubistva dječaka, tako grozan po svojoj vanjštini da se čak niti Mūsā, alejhisselam, bivši očevicem toga, nije mogao suzdržati a da ne iskaže svoju užasnutost. Međutim, kada je hazreti Hidr dao objašnjenje Mūsāu, alejhisselam, a time po Allahovoj volji, i svim čitaocima časnoga Kur'ana, otkriva se plemenita pozadina ovog čina kojim su u stvari spašene dvije vjerničke duše dječakovih roditelja od opasnosti sunovrata u propast nevjerovanja i mnogoboštva, a čemu je njihov nevaljali sin mogao biti uzrokom.
Dakle, buduće veliko zlo bilo je spriječeno tim činom, a hazreti Hidr je svakako imao znanje o tome. U stvari, može se reći da je hazreti Hidr u pomenutim slučajevima na neki način postupao poput meleka, budući da je on tačno znao šta je konkretna Volja dragoga Allaha i prosto je izvršavao ono što je određeno. Tako je hazreti Hidr znao da je dragi Allah, Onaj koji život daje kome hoće i koji usmrćuje koga hoće, odredio da dječak treba da umre i prosto je u tom slučaju, znajući da mu je to od dragog Allaha dopušteno, učinio ono što je inače dužnost meleka Azraila – usmrtio je onoga kome je dragi Allah odredio smrt, i to u vremenu tačno određenom.
Ovako mi shvatamo sljedeće riječi hazreti Hidra:
”Sve to ja nisam uradio po svome rasuđivanju.” (18:82)
Prema tome, možemo zaključiti da je u to vrijeme hazreti Hidr, baš poput meleka, postupao po unutarnjem znanju, direktno od dragog Allaha dobivenom, i upravo zato je, po našem mišljenju, on i djelovao tajno, kao usamljeni čovjek, pojedinac sakriven u svom djelanju od ostalih ljudi, kako ih ne bi, obzirom da su zaduženi da postupaju isključivo po vanjskom značenju propisanog Zakona,[4] dovodio u sumnje i nedoumice. Dragi Allah zna najbolje.
Nakon što se okončalo njegovo druženje sa hazreti Hidrom, Mūsā, alejhisselam, se vratio Israilu i izvršenju zadaće njihova duhovnoga i svjetovnoga vodstva, a nama ostaje izvjesna žâl za time što ne saznadosmo nešto više o ovome slučaju, baš kako na kraju jednoga dužeg hadisa, koji bilježi Buhari, veli Muhammed, alejhisselam:
…”Žao nam je što se Mūsā nije još strpio, pa da nam Allah ispriča slučaj njih dvojice u cjelosti.”
