Draga braćo i poštovane sestre!
Ovaj ajet, koji smo proučili, nalazi se u suri Er-Rum, u 21. džuzu Kur'ana. U tom ajetu, Allah, dž.š., poziva ljude na pravi put. Poziva svakog čovjeka, koji luta, pa mu kaže ovako:
Čovječe, koji tražiš pravog puta, okreni svoje lice pravoj vjeri, dini-islamu, jedinoj pravoj vjeri, koja je kod Boga priznata! Živi kao pravi vjernik, čistim islamskim životom, ponosan i sretan što si musliman! Okreni lice onoj čistoj, prirodnoj i prirođenoj vjeri, prema kojoj je Allah dž. š. ljude stvorio. Prilagodio im je tu vjeru, tako da ona njima odgovara. Odgovara njihovoj duši i njihovu srcu. Unosi mir i raspoloženje u dušu čovjeka, a sreću u dom, gdje se poštuje i priznaje ta vjera.
A ono, što je Allah dž. š. dao i stvorio, i ljudima prilagodio, to se ne mijenja. To je islam prava vjera. Islam je jedina prava i kod Allaha dž. š. priznata vjera. Vjera, koju su donosili i tumačili svi pejgamberi, od prvog do posljednjeg.
Ali, većina ljudi to ne zna! Ne znaju, da je islam prava vjera. Jer, većina ljudi živi u zabludama i džehaletu. Ne poznaju pravu vjeru. Daleko su od islama. Pa, premda katkada, i sami uviđaju da su na krivom putu, neće da to priznaju. Neće da se potrude, da potraže tu vjeru, da otkriju njene istine, da je upoznaju i prihvate. To je, eto, sadržaj, značenje i prevod citiranog ajeta.
Pošto se nalazimo na početku nove školske godine, današnja hutba upućena je prvenstveno našoj islamskoj omladini, koja se školuje i stiče potrebna teorijska znanja, pred stupanje u život. Toj našoj islamskoj omladini treba pokazati pravi put, da bi se ona učvrstila u vjeri i da bi se, kasnije, mogla održati na pravom putu. A ta dužnost pada na starije: na roditelje, učitelje i odgojitelje.
Mladost je burno razdoblje čovjekovog života, kad u njemu bujaju strasti, koje bi, poput vihora, htjele da ga raznesu. Mladost je doba, puno raznih iskušenja: neprestanih borbi, posrtaja, padova i uspona. Valja imati džinovsku snagu, pa proći kroz sve te bure i faze, i održati se uspravno. A tu džinovsku snagu, koja nam je potrebna, da izdržimo borbu sa svojim strastima, i da ih na koncu pobijedimo, – takvu snagu, našem duhu, može dati samo čvrst iman, čvrsta i nepokolebiva vjera u Allaha dž.š.
Prema tome, pred nas se postavlja pitanje: Kako da učvrstimo iman u svome srcu? Naša uzvišena vjera islam, sa svojim savršenim propisima, čuva čovjeka na pravom putu. Naročito u tom pogledu namaz, ima veoma važnu ulogu. Namaz služi čovjeku kao kompas na onom burnom životnom putu, i čuva ga, da ne bi skrenuo ni lijevo ni desno, nego da ide samo pravom, utrvenom stazom, koja će ga sigurno dovesti do željenog cilja, do istine i pobjede.
Ovo najburnije doba čovjekovog života, doba mladosti, – kada je čovjek fizički najjači, a borba najžešća, – lijepo nam je ocrtao haz. Pejgamber u jednom oduljem hadisu, koji ćemo citirati i prevesti. U tom hadisu, kaže Alejhisselam ovako:
Srca ljudi stoje izložena raznim hrđavim uticajima i iskušenjima, koja se nižu postepeno (sve jedno po jedno, kao što se plete hasura, sve prut po prut, sve list po list). Tek što je čovjek prebrodio jednu krizu, nailazi nova bura, i on pada u novo iskušenje.
Pa, koje srce apsorbuje (usisa, primi u sebe) to iskušenje, (tj. podlegne u borbi sa tim iskušenjem, pa načini prestup ili uradi kakav grijeh) svaki put ostane na tom srcu jedna crna tačka. (A koje se srce održi i ne podlegne iskušenju, ono će ostati čisto, svjetlo i blistavo: ono nas privlači svojom ljepotom i čistinom).
Naime, moralna čistoća, čistoća duše, mladenačka bezazlenost – vide se na licu mlade osobe. Dalje, u hadisu kaže Alejhisselam:
I tako, zapravo, imamo dva srca! Jedno je čisto, kao kristal, sjajno i glatko kao mramor.
Takvom srcu (koje čovjek drži čistim i čuva ga od poroka) ne može naškoditi nikakvo iskušenje. To srce postaje otporno i odbija od sebe svako zlo, sve ono sto je negativno i loše.
A drugo je srce (sivo, tmurno, mračno) crno!
Strah nas pogledati u lice čovjeka, u koga je takvo srce! Pogledajmo samo razne tipove na ulici: pa, lice im kaže da im je srce crno. Jer, na licu se može pročitati šta se u srcu krije. Treba imati oči, pa to vidjeti i prozreti. Dalje, o tom crnom srcu govori hadis:
To je srce prljavo i jadno, kao odbačena i prevrnuta posuda, koju niko više ne prihvaća.
Takvo srce ne razlikuje zlo od dobra. Za njega ne postoji pojam – vrline ni opačine.
Nego se u njemu nalazi samo ono, što su usisale njegove strasti. Ono, što je čovjek primio i apsorbovao u sebe, podliježući iskušenjima i svojim strastima.
U ovom hadisu, Muhammed, a. s., nam je ocrtao, kako se jedna čista duša, u burnim danima mladosti, može uprljati. Plastično nam je prikazao kako jedna mlada osoba, koja je održala svoju duhovnu čistoću – neporočnost i nevinost, sve do bujne mladosti – može, pod uticajem strasti, posrnuti i moralno pasti, ako se oda grijesima i porocima.
Nasuprot tome, osoba, koja ulaže sve snage, da se odupre zlu, da ne podlegne iskušenjima, pa se održi u svojoj moralnoj čistoći, – takva osoba postaje otporna (imuna) prema svim ljudskim opačinama i hrđavim sklonostima. Kad čovjek moralno padne, a osobito ako žena to sebi dozvoli, – onda takva osoba gubi ugled u društvu i biva prezrena i odbačena.
Da uzmemo jedan primjer iz života, iz prirode, koja nas okružuje. Ruža je lijepa, dok ne padne u blato. A kad padne i kad se ukalja, onda više niko neće da je podigne i da je pomiriše. Ali, posrtaji i padovi su svakodnevna stvarnost. Treba im potražiti lijeka. Kada čovjek, u prvo doba mladosti, počne padati u razna iskušenja i odavati se porocima, kao što su: alkohol, kocka, droga, laž, klevetanje, posezanje za luđim imetkom itd., – kada tako mlad čovjek padne u iskušenje, pa poklekne prvi put, onda mu, drugi put, izvršenje jednog ružnog i griješnog djela postaje lakše; treći put još lakše. I tako u beskraj.
Lijepo kaže naša poslovica: Čuvaj se prve čaše! Ona je bez dna!
I tako, nakon izvjesnog vremena, ružna djela postaju mu obična, jednostavna stvar. Postaju mu navikom bez koje on ne može da živi. Strastveni alkoholičar ne može se okaniti pića. Ono je postalo njegova životna potreba. Kockar ne napušta kocke do kraja života. Lažov, smutljivac i spletkar ostaju do smrti u službi svoga pokvarenog zanata. Za ovakve tipove, ne postoje pojmovi dobra i zla, moralnog i nemoralnog. Za njih je dobro samo ono, što odgovara njihovim sebičnim interesima i što će momentalno zadovoljiti njihove razuzdane strasti.
Ako se jedna čista i nevina osoba, jedna mlada duša, jedan omladinac ili omladinka, koji tek stupaju na poprište života, ako se oni uspiju oduprijeti prvim nasrtajima raznih strasti, prohtjeva i pohota, ako imadnu snage da se odhrvaju nagovaranjima hrđavih i pokvarenih drugova, onda im je drugi put već lakše da se odupru ovim sablastima, treći put još lakše, dok na koncu potpuno ne izbjegnu opasnost da budu savladani, bilo od uticaja vlastitih strasti, ili od strane hrđavog društva.
Takav omladinac i omladinka su sada, može se reći, potpuno spašeni. Njihovo je srce ostalo čisto kao kristal, glatko kao mramor. Između ovih dviju krajnosti postoje varijante, kada je srce šareno, pa na njemu ima i crnih, i bijelih tačaka. Ponekad se čovjek uspije oduprijeti pohotama i strastima, a ponekad one njega nadvladaju. To su slabići. Za takve ljude, ipak, ima nade da se poprave i da, na koncu, budu spašeni. Na tu vrstu ljudi odnosi se kur'anski ajet iz sure Et-Tevbe:
Drugi ljudi, (koji lako podliježu iskušenjima), priznaju počinjene grijehe. Oni su pomiješali dobra i hrđava djela. (A nastoje, kao mumini, da im prevagnu dobra djela).
Ima nade, da će se oni pokajati, popraviti, proći se grijeha i tevbe doći, te da će im se Allah dž. š. smilovati i primiti njihovu tevbu.
Allah dž. š. je milostiv i puno oprašta.
Eto, zato čovjek mora bit uvijek na oprezu, da ne bi pao u iskušenje. Da ne bi bio ovakav – kolebljiv i nesiguran, da ne bi dospio u red onih, koji su pomiješali dobra i hrđava djela. Čovjek mora budno paziti na svaki svoj korak u životu. Mora nastojati, da mu misli budu čiste, a namjere iskrene, pa će onda i njegova djela biti dobra, ispravna i korisna.
Kad se čovjek koleba i pokušava se odlučiti na jedan korak, za koji nije na čistu, da li je dobar ili hrđav, da li je koristan ili štetan, onda je lijepo, da sam sebi postavi pitanje: – Da li se ovo, što ja namjeravam uraditi, slaže sa propisima islama? Da li to moja savjest odobrava? Da li ću time navući na sebe gnjev svoga Gospodara, Allaha, dž. š. i osudu okoline? Ako takva pitanja sebi postavi, onda će sam u sebi naći i odgovor. Naći će ga u svojoj duši. Njegov razum daće mu odgovor na ta pitanja.
Ali, ima pitanja, na koja mlad čovjek ne umije sam naći odgovor. U tom slučaju, mora mu stariji, svojim znanjem i iskustvom, priteći u pomoć. Kad se čovjek nađe na raskrsnici svoga životnog puta, onda se pita: – Gdje je istina, koju treba slijediti? Gdje je laž, koju treba izbjegavati? Gdje je prava vjera, koja će mi dušu spasiti? Gdje su ljudi, kojima se može vjerovati? Gdje je prava, iskrena ljubav, i ima li uopće takve ljubavi?
Mlad čovjek, traži odgovore na ta pitanja. A sam, ne može ih naći. Jer na najvažnijim životnim raskrsnicama, nema nikakvih putokaza! Treba imati samilosti prema mladom čovjeku, koji luta, tražeći pravog puta. Ne smijemo ga pustiti, tako mlada, da se sam probija, da gubi dragocjeno vrijeme, da posrće i pada. Treba ga povesti, i pokazati mu pravi put. Treba mu olakšati put kroz život.Treba ga naučiti, kako će oprezno koračati, da bi izbjegao opasnosti, koje na njega vrebaju.
Pa i onima, koji su zalutali, koji su moralno posrnuli i pali, – treba se i njima smilovati i priteći im u pomoć. Vratiti ih sa krivog na pravi put. Otvoriti im oči, da vide stvarnost i da više nikad ne posrnu. Ko se odupre zlu i odlučno odbaci od sebe sve negativne osobine – ako ih ima – taj zaista zaslužuje nagradu. Takva osoba, koja je pobijedila svoje strasti, pravi je junak, i treba je poštovati.
Da nam Allah, dž. š., omogući da budemo takvi uzorni mumini, kako bi našli spas i sreću na obadva svijeta! Amin!
