Većina vjernika tokom mjeseca ramazana nastoji intezivirati svoje ibadete. Ovo je, dakako, pohvalno i veoma poželjno. Međutim, iako su šejtani u ovom mjesecu u okovima, naš nefs nije. Uzvišeni Allah kaže: „…a zaista je nefs sklon navraćanju na loše.“ (Jusuf, 53)
Naš nefs nas i u ramazanu navraća na loša djela, a jedno od najlošijih djela koje vjernik može počiniti jeste zadivljenost samim sobom, odnosno, zadivljenost djelima koja čini.
Zadivljenost samim sobom je bolest koja uništava dobra djela, a čovjeka vodi u propast jer direktno narušava iskrenost, osnovni temelj ispravnosti svakog ibadeta.
Ponosno gledanje na ibadete i njihovo veličanje od strane čovjeka predstavlja suštinsko značenje zadivljenosti samim sobom.
Abdullah b. Mubarek, Allah mu se smilovao, je rekao: „Zadivljenost je da smatraš da ti činiš djelo koje niko drugi ne čini.“ (Sijer E’alami-Nubela 1/582)
El-Muhasibi, Allah mu se smilovao, je rekao: „Zadivljenost u vjeri ogleda se u tome da zahvaljuješ svojoj duši na onome što si uradio ili naučio te da zaboraviš blagodati koje ti je Allah podario, a zahvalnost duši i zaborav blagodati srž je zadivljenosti u vjeri.“ (Er-Ri’aje li Hukuki-llah str. 339)
El-Karafi, Allah mu se smilovao, je kazao: „Zadivljenost je kad čovjek veliča svoje ibadete.“ (El-Furuk 4/227)
Zadivljenost svojim djelima za sobom povlači mnoge negativnosti a neke od njih spomenuo je Ebu Hamid el-Gazali, Allah mu se smilovao, te kazao: „Znaj da su nedaće koje zadivljenost samim sobom donosi mnogobrojne. Zadivljenost odvodi ka oholosti a oholost sa sobom donosi nebrojeno mnogo nevolja. Zadivljenost sobom čini da zaboraviš grijehe i da im ne pridaješ značaj dok ibadete preuveličavaš i diviš im se. Zaboravaljaš na Allahove blagodati i da ti je On omogućio da ibadetiš. Čovjek zadivljen sam sobom osjeća se sigurnim od Allahove kazne i smatra da on kod Allaha ima posebno mjesto. Zadivljenost ga odvodi do toga da sam sebe hvali.“ (El-Ihja 3/370, sažeto)
Huzejfe b. El-Jeman r.a. je rekao: „Shodno znanju čovjek se boji Allaha, a shodno neznanju čovjek biva zadivljen svojim znanjem.“ (El-Hudže fi bejani-l-Mehudže od Esfehanija 2/534)
Mutarrif b. Abdulah b. El-Šehir, Allah mu se smilovao, je rekao: „Da noć prospavam i osvanem kajući se draže mi je nego da noć provedem u namazu pa osvanem zadivljen sobom.“ (Ez-Zuhd od Ibn Mubareka str. 151. Sijer E’alami-Nubela 4/190)
Nadovezujući se na Mutarrifove riječi Zehebi je rekao: „Tako mi Allaha neće uspjeti onaj ko je zadivljen sobom i onaj koji se hvališe.“ (Sijer E’alami-Nubela 4/190)
Fudaj b. Ijjad, Allah mu se smilovao, je rekao: „Nevolja učača Kur’ana je zadivljenost samim sobom.“ (Hiljetu-l-Evlija 8/442)
Možemo kazati da se zadivljenost javlja zbog dva razloga:
Prvi: nepoznavanje Allahovih prava i nepridavanje značaja istim, zatim neznanje u pogledu Allahovih imena i svojstava te manjkavost u obožavanju Allaha Njegovim imenima i svojstvima.
Drugi: nemar u pogledu spoznaje stvarnosti duše, površno znanje o njenoj prirodi, neznanje o duševnim nedostacima te zanemarivanje samopreispitivanja i kontrole.
Shodno ovome, lijek se krije u sljedećem: upoznavanje s Allahom i pridavanje značaja Njegovoj Uzvišenosti, činjenje ibadeta samo Njemu kroz Njegova lijepa imena i uzvišena svojstva, a svako dobro je u Njegovoj ruci dok Njegova milost obuhvata sve: „Od Allaha je svaka blagodat koju uživate.“ (En-Nahl, 53)
Drugi lijek jeste spoznaja samog sebe i svoje duše zatim spoznaja njenih prohtjeva te upoznavanje sa duševnim nedostacima. (El-Me’alim fi suluk, str. 115)
Naši ispravni prethodnici su govorili o ovoj bolesti i načinu liječenja od iste, pa ćemo stoga u nastavku spomenuti nešto od onoga što su kazali.
Šekik el-Belhi, Allah mu se smilovao, je rekao: „Ako čovjek zapazi da radi dobra djela neka kaže svojoj duši da je to dobro od Allaha i da je On to djelo tebi približio i olakšao ti da ga uradiš. Ako čovjek ovo spozna iskorijenit će zadivljenost.“ (Hiljetu-l-Evlija 8/69)
Jusuf b. Husejn er-Razi, Allah mu se smilovao, je rekao: „Zadivljenost se javlja onda kada čovjek zaboravi da mu je Allah omogućio da on bude Njemu u pokornosti.“ (Sifetu-Safve 4/103)
Imam Šafi’, Allah mu se smilovao, je kazao: „Ako se pobojiš zadivljenosti svojim djelima sjeti se zadovoljstva Onoga od kojeg tražiš, nagrade za kojom žudiš, kazne od koje bježiš, pa kada ti sve ovo bude na umu svoje djelo ćeš smatrati malim.“ (Sijer E’alami-Nubela 10/42)
El-Muhasibi, Allah mu se smilovao, je rekao: „Zadivljenost djelima, znanjem i ispravnim mišljenjem liječi se onda kad se spozna Onaj koji je podario sve te stvari svome robu jer da nije Njegove milosti niko od ljudi ne bi dosegao ništa sam od sebe zato što duša ako se prepusti sama sebi odaje se porocima…“ (Er-Ri’aje str. 348)
Nevevi, Allah mu se smilovao, je rekao: „Način na koji će čovjek pobijediti zadivljenost jeste da zna da je znanje koje ima pri sebi čista blagodat od Allaha. Sve pripada isključivo Allahu pa stoga nema mjesta zadivljenosti nečim što sam nisi postigao niti si vlasnik toga niti znaš kad ćeš to što imaš izgubiti.“ (El-Medžmu’ 1/55)
Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, kaže: „Čovjek koji čini dobra djela želeći time Allahovo zadovoljstvo ne može biti zadivljen sam sobom ako zna da mu je upravo Allah podario sve blagodati koje ima. Allah mu je podario jezik, srce, oko, uši, te mu na taj način omogućio da čini dobra djela. Čovjek koji ovo ima na umu ne može biti zadivljen sobom jer zadivljenost se javlja upravo onda kada čovjek zaboravi da mu je Allah podario sve blagodat i na taj mu način omogućio činjenje dobrih djela.“ (El-Fevaid, str. 144)
Zaista vjerovanje u Allaha, spoznaja Njegovih imena i svojstava te ostvarenje potpunog robovanja Allahu čovjeka čini poniznim i od njega otklanja svojstvo zadivljenosti samim sobom.
Molim Allaha Uzvišenog da očisti srca naša, da prosvijetli duše naše, učini nas iskrenim u činjenu ibadeta a udalji nas od zadivljenosti sobom i svojim djelima. Amin.
