Žalostan primjer Belama ibn Baura
Osim susreta sa hazreti Hidrom, ovaj period Mūsāovog, alejhisselam, života obilježio je susret sa još jednim čovjekom kome je dragi Allah bio podario Svoju blagodat i Svoje ajete i znamenja. Riječ je o Belamu ibn Bauru, čovjeku čiji je primjer, nažalost, potpuno suprotan od primjera hazreti Hidra.
Naime, u prošlom podnaslovu ovog kazivanja vidjesmo kako je hazreti Hidr jasno kazao Mūsāu, alejhisselam, prilikom rastanka da on ništa ne čini po svojemu vlastitome nahođenju, već se u svemu pokorava volji dragoga Allaha, nastojeći misliti, govoriti i djelati uvijek onako kako je Svemogući zadovoljan. Upravo to da u svemu potčinjava svoje prohtijeve i svoj hir volji i zadovoljstvu dragoga Allaha nastojeći ostvariti samo Njegovu ljubav i blizinu i nadajući se samo Njegovoj neizmjernoj nagradi, svojstvo je svakoga istinskoga i iskrenoga Allahova roba i miljenika Njegova.
Međutim, za Belama ibn Baura se prenosi da je čak poznavao najveće Allahovo Ime (Ismullahi el-a'zam),[6] ali da je i pored toga propao zbog toga što je, želeći udovoljiti zahtjevima svojega naroda (koji, kako nam neke predaje kazuju, nisu bili muslimani) i ignorišući više očevidnih upozorenja koje je dobio od dragog Allaha, pokušao veliku moć koju mu je to znanje donosilo upotrebiti protiv Allahovog miljenika, Mūsāa, alejhisselam, i njegova naroda.
Belam je dakle, kako nam predanja govore, nažalost, sam sebe izložio propasti zato što je plemenitu blagodat dobivenu od dragog Allaha htio upotrebiti, protivno Njegovoj volji, protiv Njegovih miljenika, a prema svome vlastitom porivu i interesu.
Ovo se najvjerovatnije desilo u vrijeme kada je već isticao rok od četrdeset godina izgnanstva u pustinji, kada je stasala nova generacija Benu Israila i počela se polahko približavati granicama Svete zemlje. Pomjerajući svoja boravišta sve bliže Ken'anu, Mūsā, alejhisselam, ih je doveo blizu granica Belamovog naroda. Belamov narod je bio veoma zabrinut zbog prisustva snažnih i mnogobrojnih došljaka, iako oni nisu pokazivali nikakve agresivne namjere u pogledu njih i njihove države. Njihov vladar je, dobro znajući kakvu moć imaše kletva Belama ibn Baura, od njega zahtijevao da prokune Mūsāa, alejhisselam, i njegov narod.
Mi ćemo, ako dragi Allah da, ovom prilikom citirati hafiza Ibn Kesira u njegovom opisivanju ovoga događaja:
… On (Ibn Ishak, primjedba autora) dalje navodi da se na putu za Jerusalem desio slučaj Belama ibn Baura, o kome Uzvišeni kaže:
I ispričaj im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio, pa ga je šejtan stigao, i on je zalutao. A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on ovom svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov primjer je kao primjer psa: ako ga potjeraš on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš on opet dahće. Takvi su ljudi koji Naše dokaze smatraju lažnim; zato kazuj događaje da bi oni razmislili. Loš su primjer ljudi koji ne priznaju Naše dokaze, oni sami sebi nepravdu čine! (7:175-177)
Mi smo o slučaju sa Belamom ranije govorili u našem Tefsiru gdje smo rekli da je on, prema riječima Ibn Abbasa i još nekih, poznavao najveće Allahovo ime, i da je njegov narod od njega tražio da prokune Mūsāa i njegove sljedbenike, ali to nije htio uraditi. Budući da su u tome bili uporni on je, uzjahavši na magaricu, krenuo prema mjestu gdje su bili Izraelćani.
Kada im se približio magarica je kleknula, pa ju je udario i ona je ustala. Nedugo zatim magarica je ponovo kleknula, pa ju je ponovo udario. Ona je ustala pa ponovo kleknula i rekla mu: ”O Belame, gdje ideš? Zar ne vidiš ispred mene meleke kako me odvraćaju? Kuda ideš? Da proklinješ Allahova poslanika i vjernike?” Ni nakon ovoga on nije htio da siđe sa magarice, nego ju je ponovo udario, pa ga je odnijela na brdo ”Husban”, koje je bilo iznad njih.
Gledajući u mjesto gdje su se bili ulogorili Mūsā i Izraelćani, Belam je počeo da ih proklinje, ali mu se jezik spetljao pa je za Mūsāa i njegov narod proučio dovu, a prokleo svoj narod. Njegove pristalice su ga zbog toga počele grditi, pa im se pravdao da ništa drugo nije mogao izustiti. Nakon toga jezik mu se otegnuo do prsa, pa je svojima rekao: ”Sada sam izgubio i ovaj i onaj svijet, ostalo mi je jedino da se služim varkama i lukavštinom.”
Zatim je svojim sljedbenicima naredio da izdvoje i nagizdaju žene, da ih pošalju Izraelćanima da prodaju robu i da im se prepuštaju ne bi li s njima počinili blud, budući da je to bio jedini način da postigne svoj cilj. Tako su svoje žene, nagizdavši ih, poslali u logor Izraelćanima.
Jedna od njih, po imenu Kisbeta, dočepala se Zumrija ibn Šeloma, izraelćanskoga prvaka, za koga se kaže da je bio poglavar potomaka Šem'una sina Jakubovoga, i on ju je uveo u svetište. Međutim, čim se sa njom osamio, Allah je među Izraelćane poslao kugu koja je počela da hara.
Kada je to čuo Fenhas ibn el-Ajzar ibn Harun, zgrabio je željezno koplje, provalio u svetište i oboje ih probo, a onda noseći ih na koplju koje je držao u ruci, naslonjeno na struk i priljubljeno uz bradu izašao pred svijet. Zatim je, podigavši ih u vis, rekao: ”Gospodaru, ovako mi postupamo sa onima koji su Tebi neposlušni!” Tada je kuga prestala da hara, odnijevši prethodno sedamdeset hiljada žrtava.
Neki ovu brojku smatraju pretjeranom i kažu da je od kuge umrlo dvadeset hiljada. Fenhas je bio prvorođenac svoga oca El-Ajzara ibn Haruna. Zato Izraelćani njegovim potomcima od žrtve određuju kujruk, noge i dlaku (vunu) i namjenjuju najbolji dio imetka.
Belamov slučaj koga navodi Ibn Ishak je tačan jer ga u istom obliku navodi i više učenjaka iz ranijih generacija. …[7]
Evo, vidjesmo kako Ibn Kesir prenosi i smatra tačnom predaju od Ibn Ishaka o ovome događaju, a mi ćemo još napomenuti da se o ovome govori i u Starom Zavjetu (Knjiga brojeva, 22-25) i da je tamo dalje navedeno kako su Israilćani za kaznu zbog izazivanja smutnje i bluda napali Belamov narod i mnoge od njih, a među njima i Belama, pobili (Knjiga brojeva, 31:2-21).
Dragi Allah najbolje zna šta se uistinu desilo sa Belamom ibn Baurom i kakva je njegova sudbina na ahiretu, ali su za nas ovdje posebno značajne pouke koje možemo iz ovog žalosnog slučaja izvući.
Čini nam se da te pouke na veoma lijep način možemo spoznati citiranjem onoga što je hazreti Dželaluddin Rumi o ovome ispjevao u svome, nadaleko poznatom, spjevu ”Mesnevija”:
3290
Iblis i svi šejtani se smiju čovjeku koji misli da je dobar,
a on pun umišljenosti.
Jednog dana kad duša povuče nogu i ti izvrneš kaput,
koliko će ljudi zavikati: Ah, vah, šta bi s nama!
Zlatar se smije kad u izlog stavlja zlato i pozlatu. Dok su
izmješani u izlogu ne zna se, šta je pravo a šta krivo zlato.
U dućanu se pravo zlato smješka,
jer zna da ima sprava koja zlato analizira.
Ja Rabbi, pokrij nas da se ne vidi kakvi smo,
očuvaj nas i ne otkrij naše sramote.
3295
Pravo zlato i pozlata mogu u noći biti skupa.
Ni tada se pravo zlato ne ljuti na patvoreno.
Pravo zlato govori pozlati svojim jezikom:
”O lažljivče! Pazi se, i pokazat će se, ko si ti!
Sto hiljada godina je prokleti Iblis bio od Abdala
i starješina vjernika (meleka).
Bio je u odabranoj grupi, kao prvak.
Prokleti šejtan je udario Adema pesnicom od oholosti.
Bio je osramoćen i usmrdio se kao nečist na suncu.
Belam Baur je bio u svoje doba najpoznatiji pobožnjak
i slovio je među svijetom kao Isā svoga vremena.
3300
Dotjerao je dotle da su mu htjeli sedždu činiti. Kome
je on proučio na zdravlje, taj je odmah ozdravio.
On se suprostavio Mūsāu iz oholosti, i udario šakom,
pa se sa njim desilo da mu je Mūsā učinio Bed-dovu i prokleo ga.
Na stotine i stotine Belama i Iblisa ima na svijetu,
neki od njih su javni a neki tajni. Ali, Allah je njih obojicu
izdvojio, i nama pokazao kako se može zalutati.
Allah je dao pa su ova ova dvojica nesretnika kažnjeni
kako im pripada, a ima još mnogo varalica kao što su oni.
3305
Radi pouke, Allah je ovu dvojicu izdigao za perčin,
da se dozovemo i uvidimo, da niko ne može kazni uteći.
Sa pretpostavkom da si zaista dobar, ali opet pazi na mjeru,
za ime Božije, ne bacaj nogu mimo dozvoljene granice.
Ako, pretpostavimo, ubiješ nekog dobrog i nemoćnog,
ne misli, da te to neće skrhati ispod sedmog kata zemlje.
Prouči ovaj događaj Ad i Semud naroda, pa ćeš vidjeti da su
njihovi pejgamberi na koncu bili pobjednici.
Grmljavina, potop, vjetar, kiša,
to su bile opomene neposlušnim narodima da postoji Bog.
(Mesnevija, prva knjiga, bejtovi 3290 – 3305)
Vidimo iz ovog citata da je primjer Belama ibn Baura sličan primjeru Iblisa, Allahovo prokletstvo nad njim, i ako se pitamo kako je moguće da neko ko je dragom Allahu blizak, ko je obdaren Njegovim znakovima i blagodatima, može propasti, odgovor nam, između ostalog, može dati pouka što je prepoznajemo u naprijed navedenom pjevanju hazreti Rumija, a koja kazuje da je oholost (kibur) izuzetno opasno svojstvo, čak toliko opasno da može, skoro u jednom trenu, poništiti plodove dugotrajnoga ibadeta.
Prokleti Iblis je prije svoga buntovništva bio toliko pobožan i čestit da je, mada stvoren kao džin, boravio u društvu meleka.[8] Prema tome, prokleti Iblis se ranijim dugogodišnjim robovanjem i ibadetom bio približio dragom Allahu do te mjere da je imao deredžu meleka sa kojima je zajedno boravio. Baš poput njih on je razgovarao sa dragim Allahom, dobivao naređenja i podnosio izvještaje o izvršenom. Međutim, sebi je dozvolio umišljenost i oholost koje su ga upropastile.
… i kad je melekima Gospodar tvoj rekao: “Stvoriću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik dam i udahnem u njega od svoga Ruha, vi mu se poklonite!”; meleki su se, svi do posljednjeg, zajedno poklonili, osim Iblisa; on se uzoholio i postao nevjernik. “O Iblisu!”; rekao je On, “šta te navelo da se ne pokloniš onome koga sam sobom stvorio? Jesi li se uzoholio ili misliš da si uzvišen?” “Bolji sam od njega”, rekao je on, “mene si stvorio od vatre a njega od ilovače.”
“E, izlazi onda iz Dženneta!”; reče On, “proklet da si! Moje prokletstvo će te do Sudnjeg dana pratiti!” “Gospodaru moj!”; reče on, “daj mi vremena do Dana kada će oni oživljeni biti!” “Dajem ti”, reče On, “do Dana već određenog.” “E tako mi dostojanstva Tvoga,” reče “sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih među njima robova iskrenih!” “Istinom se kunem i istinu govorim”, reče Allah, “sigurno ću sa svima, tobom i onima koji se budu poveli za tobom, Džehennem napuniti!” (38:71-85)
