Historija & Teme

Genocid nad Palestincima

Sa ovim riječima sam odrasla. Naš otac se nikada nije umarao od njihovog ponavljanja. Sve sam razumjela, osim onog dijela o slobodi duha. Nisam znala da se i to može polomiti, i kakva je prednost ako ostane čitava. U to vrijeme sam smatrala da; suprostaviti se profesorici u njenom uobičajenom tumačenju određenih stihova nekog poznatog pjesnika, znači imati slobodan duh. Ali toga dana, dok sam posmatrala titravi plamen improvizovanog kandila, osjetila sam i drugo značenje tih riječi.

“Sve će, djeco, biti i proći. Granate, tenkovi, nepravda… ne može to vječno da traje. Bitno je samo slobodu duha da sačuvamo. Da nam je ne polome.”

Bili smo stjerani u podrumu. Prizor dovoljno jadan da izostavim njegov opis. Čudno, ali tama u kojoj smo mjesecima živjeli, zbog presjecanja električne energije, nije nam se odražavala na licu. Iman je bio nas svetionik tih dana. Bila sam ubijeđena da “oni” (ni imena nisu dostojni), uprkos snažnim reflektorima duž svojih granica žive u potpunoj tami svoje zablude.
Nisu oni tema ove priče. Kada bih mogla, ne bih ni kapljicu tinte na njih potrošila. Redak o njima ne bih napisala.
Neka polahko isčeznu iz historije. O fenomenu slobodnog duha ovdje hoću da govorim.
Vratimo se ponovo u tijesni podrum. Kandila su nas zabavljala titravim sjenkama po zidu. Uplitale su nam se u kose, plesale po ozbiljnim licima, ogledale se u zjenicama… Da je situacija drugačija našla bih da je to jako romantično ali, žao mi je, bijeda je bila trenutno jedina opcija za ovaj opis.
Očekivali smo avione. Već danima su nas posjećivali. Ah, kada im samo ne bi bili toliko zanimljivi! Za samo par minuta, svoga leta, uspiju posijati toliko zrna tragedije, da im može biti dovoljno za patnju u vječnost. Mislim: kada jedanput isklije to sjeme u džehennemskoj dolini. “Kako posiješ, tako i požanjes.”
Čak i samo iščekivanje avionskog dolaska, odnosi živaca koliko i njihov teret života. Sa prvim zvucima motora, želudac počinje da se grči. Ruka traži drugu, sebi blisku ruku, da je stisne u znak podrške. Usta izgovaraju molitve dok srce dolazi do sljepoočnica i bije…
Bije možda svoje zadnje udarce.
A kada ih začujemo kako se olakšavaju, izbacujući teret iznad naših glava, jeza počinje da gmiže. Ledena, ljigava jeza. Krene sa dna leđa gore, prema vratu. Brzina zvižduka, njegova blizina, nakostriješena kosa… Sve su to sekunde koje se otežu, cure i zastajkuju. Takve su nama, a pilotu su, vjerujem, u pitanju samo treptaji njegovog hladnog oka.
Zaista je vrijeme relativna stvar. I budući da je tako, želim ovo večerašnje bombardiranje očekivati na drugačiji naćin. Neću dopustiti da mi vrijeme puzi mučeći me neizvjesnošću. Pokušat ću da mislim na nešto drugo, nešto lijepo. Šta ima ljepše od sigurnosti? Kada sam se i gdje, zadnji puta, osječala sigurno?…
Gledam u nejaki plamičak svjetiljke, noć je topla, pretopla, spremna na usijanje svaki trenutak. I eksploziju. Gledam u svjetlost…
Odlomak iz neispričane priče: “GAZA”
Svijet mora stati uz narod Gaze, Zapadne obale i palestinskih izbjeglica, i to radi mira i pravde za sve koji žive na cijelom području Izraela/Palestine.
Nelson Mandela je često govorio da je “Palestina najveće moralno pitanje našeg vremena”. Nakon što smo srušili režim aparthejda 1994 . godine, on je otišao dalje, rekavši: “Sve dok palestinski narod ne bude slobodan, mi, Južnoafrikanci, ne možemo sebe smatrati slobodnim.”
Mandela: Sve dok palestinski narod ne bude slobodan, mi, Južnoafrikanci, ne možemo sebe smatrati slobodnim.
‘Zločin nad zločinima’
Osamdeset posto porodica iz Gaze se ne mogu prehraniti i ovise o humanitarnoj pomoći. Poljoprivredno zemljište u pograničnim područjima se definira kao tampon zona, koju Izrael jednostrano proširuje tako što puca na poljoprivrednike. Kada se ljudima oduzmaju sredstva za preživljavanje i kretanje, kada ranjeni ne mogu dobiti medicinsku pomoć,
kada su raseljeni opet i iznova prisiljeni živjeti u šatorima i kada se sve ovo dešava pod snažnim napadima sa kopna, mora i zraka, a međunarodna zajednica to mirno gleda dok naoružava Izrael – kako bi ste vi ovo nazvali?
Uzimajući u obzir Izrael i njegove postupke u Gazi, Russellov tribunal o Palestini, čiji sam ja ponosni sudija, prvi put je ispitao zločin genocida. Profesor John Dugard, također sudija ovog tribunala, objasnio je: “Genocid je zločin nad zločinima. Treba posvetiti posebnu pažnju ovom pitanju. Operacija ‘Zaštitini rub’ je bila toliko razorna da Russellov tribunal smatra da je potrebno razmotriti da li je zločin počinjen.”
Za razliku od zločina protiv čovječnosti, genocid mora biti nanesen s ciljem da se grupa u potpunosti ili djelomično uništi.
Karakteristike ovog zločina uključuju ubijanje, nanošenje teških tjelesnih povreda ili nametanje uvjeta života koji imaju za cilj fizičko uništenje cijele ili dijela nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe. Za razliku od zločina protiv čovječnosti, genocid mora biti nanesen s ciljem da se grupa u potpunosti ili djelomično uništi.
Ono što smo saznali na zasjedanjima Russelovog tribunala je da se nalazimo na rubu genocida zbog aparthejda. Također, na djelu je i poticanje na genocid, što je stvarna i prisutna opasnost koja se širi na mnoge nivoe izraelskog društva; na društvene mreže i medije, od nogometnih navijača, policijskih službenika, medijskih komentatora, vjerskih vođa, zakonodavaca i ministara.
Stanovnici Južne Afrike, osim malog broja cionista i njihovih pristalica, užasnuti su.
Mi smo iskusili aparthejd. Borci za slobodu koji su posjetili okupirane palestinske teritorije jednoglasno su izjavili:
“Ovo podsjeća na aparthejd, ali ono što vidimo je puno gore.” Sistem aparthejda u Južnoj Africi je trebao jeftinu radnu snagu kako bi ekonomija funkcionirala, pa su, prema tome, crnce održavali u životu. Ali, i dalje postoji mnogo sličnosti s izraelskim aparthejdom.

Učimo o Islamu
Back to top button