Tatare se od davnine povezuje s mongolskim i turkijskim plemenima. Oni su u 13. stoljeću sudjelovali u vojnim pohodima mongolskog vođe Džingis-kana. Njegovo se carstvo prostiralo na golemom području koje se po veličini može usporediti s bivšim Sovjetskim Savezom. Godine 1236. oko 150 000 Džingis-kanovih ratnika prešlo je Ural i krenulo u pohod na Europu. Najprije su napali ruske gradove.
Ubrzo nakon što su pokorili Rusiju Mongoli su osnovali mongolsko-turkijsku državu, čiji je zapadni dio kasnije nazvan Zlatna Horda. Njezina prijestolnica, Saraj Batu, nalazila se na rijeci Volgi. Ta je država obuhvaćala teritorij koji se protezao od Urala do Karpata te od Kavkaza do dalekih područja Sibira. Ruske kneževine morale su plaćati danak Hordi. U 15. stoljeću Horda se raspala na manje teritorijalne cjeline — kanate. Neki od njih bili su Krimski, Astrahanski i Kazanjski Kanat.
Tatari su najveći turkijski narod u Rusiji. Ne zna se koliko ih tačno živi u toj ogromnoj zemlji, no procjenjuje se da ih ima oko 5,5 milijuna.
Tatarski jezik pripada turkijskoj porodici jezika, u koju spadaju i azerbajdžanski, baškirski, jakutski, kazaški, kirgiski, nogajski, turkmenski, turski, tuvinski i uzbečki. Neki od tih jezika toliko su slični da se ljudi koji njima govore mogu u određenoj mjeri sporazumjeti.
U svijetu ima na milijune ljudi koji govore turkijskim jezicima. Diljem Tatarstana ljudi u svakodnevnoj komunikaciji govore i tatarski i ruski. Oba su jezika podjednako zastupljena u dnevnom tisku i književnosti te na radiju i televiziji. U kazalištima se izvode predstave na tatarskom koje se bave temama iz tatarske povijesti, narodnih priča i svakodnevnog života.
Nazivi ulica i trgovina u Kazanju i drugim gradovima također su napisani na ruskom i tatarskom. U ruskom jeziku postoje mnoge riječi tatarskog porijekla. Tatarski se jezik nekada pisao arapskim alfabetom, no to se promijenilo nakon što su Tatari došli pod sovjetsku vlast. Godine 1928. njihov se jezik počeo pisati latinicom. Od 1939. piše se ćiriličnim pismom koje sliči ruskoj ćirilici.
Tatari su u prošlosti bili lovci i stočari. Stoga u tradicionalnoj tatarskoj kuhinji ima mnogo jela od mesa. Jedno od njih je beleš, omiljeno jelo mnogih Tatara. To je jedna vrsta pite s nadjevom od krumpira, mesa, luka i raznih začina. Beleš se peče oko dva sata. Kad bude gotov, iznese se na stol za kojim se okupila cijela obitelj. Reže se dok je još jako vruć, tako da se iz njega sve puši.
Jedan od najstarijih i najpoznatijih tatarskih blagdana zove se Sabantuj. On je nastao iz poganskog obreda u sklopu kojeg su se ljudi zajedno molili te prinosili žrtve bogu Sunca i duhovima svojih predaka, vjerujući da će im se zbog toga nastaviti obiteljska loza, da će im se umnožiti stoka i da će im zemlja dobro roditi.
Balkan – Zapadne zemlje primjenjuju dvostruke standarde govoreći o stradanjima Armena 1915. godine, a zanemaruju činjenicu da su milioni muslimana ubijeni i protjerani sa Balkana i Kavkaza u Anadoliju tokom perioda osmanske vladavine, piše američki historičar Justin McCarthy.
Ovaj historičar i naučnik sa američkog Lousville univerziteta je 1995. godine objavio je knjigu pod nazivom “Smrt i progon: Proces etničkog čišćenja nad osmanskim muslimanima”, u kojoj osvjetljava događaje u periodu 1821.-1922. godine, kada je pet miliona muslimana ubijeno, a veliki broj je protjeran sa Balkana, Kavkaza i Krima u Anadoliju. U knjizi navodi da je jedan dio stradao i zbog bolesti, ali i gladi prilikom migracija. Međutim, kako je naveo, Zapad se ne želi suočiti s tom činjenicom.
Kada govori o zapadnoj Trakiji, evropskom dijelu Turske, McCarthy u svojoj knjizi navodi da su naoružani grčki nacionalisti početkom 1800-ih godina napali civilno tursko stanovništvo, pri čemu je stradalo više od 25 hiljada Turaka.
Zbog ruske politike krajem 18. stoljeća, na migracije bili su prisiljeni i Tatari sa Krima, ali i pleme Nogaj, prilikom čega su im se nudile dvije mogućnosti: da budu protjerani u unutrašnjost Rusije ili da bježe u Osmansko carstvo. Tada je protjerano najmanje 300 hiljada Tatara.
Velika kretanja su se desila i na crnomorskoj obali kada su Čerkezi, Čečeni i mnogi drugi bili prisiljeni da napuste domovinu i da se presele u Osmansko carstvo. Prvi brod je stigao u grad Trabzon, koji se nalazi na sjeveru Turske, ali je zbog nestašice hrane stradalo preko 30 hiljada osoba.
Na istoku osmanske teritorije u periodu 1877.-1914. godine, civilno stanovništvo stradalo je, kako navodi, od Rusije i armenskih separatista. Tada je nastradalo 62 posto muslimanskog stanovništva u Vanu, na istoku današnjeTurske, u Bitlisu broj nastradalih muslimana iznosi 42 posto od ukupnog broja stanovnika, a u Erzurumu je ubijeno 31 posto muslimanskog stanovništva.
Naučnik McCarthy navodi da je rusko-turski rat, koji je trajao od 1877. do 1878.godine, bio velika katastrofa za Turke koji su živjeli u Bugarskoj, koji su stradali, ne samo u masakrima nego i od nehumanih uvjeta života, od gladi i bolesti, u kampovima u kojima su bili smješteni. U knjizi je također navedeno da su kuće ovih izbjeglica paljene s ciljem da im se onemogući kasniji povratak na ovo područje. Slična situacija se desila i 1911. godine na Balkanu.
U knjizi je također navedeno kako je Rusija u toku stotinu godina protjerala veliki dio muslimana, Tatara i Čerkeza, te dozvolila da se na tim pustim područjima nasele Armeni.
Evo malo detalja o ovom narodu: http://en.wikipedia.org/wiki/Crimean_Tatars
(Anadolu Agency)
