Različite & Teme

Šta je halal a šta haram

Šta je halal (dozvoljeno) a šta haram (zabranjeno)

Šta je halal (dozvoljeno) a šta haram (zabranjeno) pitanje je koje se, mnogo prije dolaska islama, ticalo onih naroda na Zemljinoj planeti koji su bili skrenuli sa pravoga puta i koji su napravili krajnju konfuziju dozvoljavajući neke nečiste i štetne stvari i zabranjujući neke stvari koje su dobre i čiste. U tome su (bili) jednaki idolopoldonici i sljedbenici nebeskih knjiga.

Ti su narodi bili strašno zalutali idući nekad krajnje desno, a nekad krajnje lijevo. Na krajnje desnoj strani bili su asketski brahmanizam u Indiji i samonametnuto monaštvo u kršćanstvu. Kao izdanak, iz ovih dviju nastale su druge religije utemeljene na principima mortifikacije, tj. prigušivanja strasti mučenjem tijela, apstinencijom od dobrih, lijepih stvari i izbjegavanjem nekih životnih užitaka koje je Allah dželle šanuhu (Uzvišen je On) omogućio ljudskim bićima.

Kršćansko monaštvo dostiglo je vrhunac u Srednjem vijeku kada je izbjegavanje lijepih i čistih stvari među monasima, kojih je bilo na hiljade, doseglo dotle da se čak smatralo grijehom ukoliko čovjek opere noge, a odlazak u kupatilo smatrao se žalobnim i pokajničkim činom.

Na krajnje lijevoj strani, mazdeistički svjetonazor, koji se pojavio u Perziji, branio je potpunu dozvoljenost i insistirao da se ljudima dozvoli da uzmu sve što požele i da čine ono što im pričinjava zadovoljstvo, čak i kada to navodi na kršenje onoga što je nepromjenljivo i urođeno u ljudskom biću.

Arabljani predislamskog perioda, zvanog džahilijjet, tipičan su primjer konfuzije u pogledu određivanja kriterija dozvoljenih i zabranjenih stvari i radnji. Oni su dozvoljavali konzumiranje opojnih pića, uzimanje višestrukih kamata, mučenje i maltretiranje žena, i tome sl. Više od toga: ljudski šejtani i džini mnogima od njih u njihovim umovima učinili su lijepim ubijanje rođene djece i oni su ih slijedili potiskujući roditeljske osjećaje u svojim prsima. A Allah dželle šanuhu o tome kaže:
„Mnogim mnogobošcima su tako isto šejtani njihovi ubijanje vlastite djece lijepim prikazali da bi ih upropastili i da bi ih u vjeri njihovoj zbunili. A da je Allah htio, oni to ne bi činili. Zato i njih i njihove izmišljotine ostavi!“ (EI-En’am: 137)

Ovi sljedbenici idolopoklonstva izmislili su brojne impresivne argumente kako bi naveli roditelje da umore svoju djecu. Bilo je tu i straha od istinskoga ili umišljenog siromaštva, srama zbog toga što se nekome rodila kćer, dok se bliskost sa bogovima postizala žrtvovanjem sinova. Čudno je da su upravo narodi koji su dopuštali ubijanje djece klanjem ili da ih žive sahrane uveli zabranu konzumiranja izvjesnih poljoprivrednih proizvoda ili mesa. Još je čudnije da su ovakve zabrane smatrali sastavnim dijelom svoje religije pripisujući ih Allahovoj odluci i religiji, ali je Allah dželle šanuhu opovrgao njihove neistinite tvrdnje:

„Oni govore: „Ova i ova stoka i ti i ti zemaljski plodovi su zabranjeni, smiju ih jesti samo oni kojima mi dozvolimo“ – tvrde oni – „a ove i ove kamile je zabranjeno jahati“. Ima stoke prilikom čijeg klanja ne spominju Allahovo ime, izmišljajući o Njemu laži. A On že ih sigurno zbog onoga što izmišljaju kazniti.“ (El-En’am: 138)
Štaviše, Kur’an razotkriva zablude onih koji su proglasili dopuštenim ono što je zabranjeno i obrnuto:
„Oni koji iz lahkoumnosti i ne znajući šta rade djecu svoju ubijaju i koji ono čime ih je Allah podario zabranjenim smatraju, govoreći neistine o Allahu, sigurno će nastradati. Oni su zalutali i oni ne znaju šta rade.“ (EI-En’am: 145)

Kada se pojavio islam, bili su široko rasprostranjeni zabluda i grijeh, pometnja i odstupanja kada je riječ o tome šta je halal a šta haram. Zato je jedan od temeljnih zadataka islama bio da uspostavi skup zakonskih principa i mjera. Na temelju ovih principa kasnije je uspostavljen kriterij prosuđivanja šta je halal a šta haram. Učenje islama uskoro je dokazalo svoju vrijednost. Tako je ovaj vitalni aspekt determiniran u skladu sa ispravnom perspektivom, a pravila koja se tiču halala i harama uspostavljena su na temelju principa pravednosti. Muslimanski ummet (svjetska muslimanska zajednica) tako postaje Ummet koji stoji na poziciji između ekstremističkih desničarskih i ljevičarskih devijacija, „zajednica srednjeg puta“ (ummetun wesatun), kako ga opisuje Allah dželle šanuhu, koji ga je učinio najboljim narodom koji se ikada pojavio na Zemlji.

„Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete. A kad bi sljedbenici Knjige ispravno vjerovali, bilo bi bolje za njih; ima ih i pravih vjernika, ali, većinom su nevjernici.“ (Ali Imran: 110)
Osnovni princip je dopuštenost stvari

PRVI PRINCIP:

što ga je islam utemeljio je da su stvari koje je Allah dželle šanuhu stvorio i korist koja od njih dolazi esencijalni za ljudsku upotrebu i stoga su dopušteni. Ništa nije haram osim onoga što je zabranjeno riječima i eksplicitnim nassom, tekstom Zakonodavca, Allaha dželle šanuhu. Ako nass nije sahih, vjerodostojan, kao što je npr. slučaj sa pojedinim daif, slabim hadisima, ili ako nije eksplicitan u propisivanju zabrane, u tom slučaju se primjenjuje izvorni princip dopuštenosti.

Islamski učenjaci su ove principe, izveli iz prirodne koristi i dopuštenosti stvari oslanjajući se na jasne kur’anske ajete. Na primjer, Allah dželle šanuhu kaže:
„On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio, zatim je Svoju volju prema nebu usmjerio i kao sedam nebesa ga uredio; On sve zna.“ (EI-Beqare: 29)
„I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega. To su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.“ (EI-Džathije: 13)
„Kako ne vidite da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na nebesima i na Zemlji i da vas darežljivo obasipa milošću Svojom, i vidljivom i nevidljivom? A ima ljudi koji raspravljaju o Allahu bez ikakva znanja, bez ikakve upute i bez knjige svjetilje.“ (Lukman: 20)

Kako bi Allah dželle šanuhu stvorio sve ove stvari i dao ih čovjeku da se njima koristi, a da mu je, ujedno, stalno davao na znanje da je upotreba tih istih stvari zabranjena? Kako bi to moglo biti istina kada je On sve ove stvari stvorio, potčinio ih čovjeku i dao mu ih kao blagodati? Naravno, Allah dželle šanuhu je zabranio samo neke od tih stvari, a razloge i uzroke te zabrane navodit ćemo kasnije.

Područje harama u islamskom zakonodavstvu, šeriatu, je, ustvari, jako suženo, dok je područje halala prostrano do neslućenih granica. Samo jedan broj vjerodostojnih i dokraja jasnih tekstualnih evidencija (en-nusus) bavi se zabranama, dok sve što nije u nassu spomenuto kao zakonito zabranjeno spada u opći princip dopuštenosti stvari i u domen Božije darežljive poštede (da to zabrani – op. prev.) i Njegova oprosta (el-‘afwu’l-ilahijju). O tome je Poslanik (sallallahu ‘alejhi we selleme – Allah ga blagoslovio i mir mu podario) – kazao:
„Ono što je Allah u Svojoj Knjizi dozvolio – to je halal, a ono što je zabranio – to je haram. Ono što je prešutio – to je ‘afw, obilna milost i pošteda, pa primite od Allaha Njegov obilni oprost, jer, zaista, Allah ništa nije zaboravio,“ (El-Hakim, a El-Bezzar ga je svrstao u sahih hadise) pa je Resulullah – alejhi’s-selam – proučio ajet: „On ništa ne zaboravlja.“ (Merjem: 64).
Selman el-Farisi kaže da je Božiji Poslanik – alejhi’s-selam kada su ga upitali za loj, sir i krzno, odgovorio:

„Halal je ono što je Allah u Svojoj Knjizi naznačio kao dopušteno, a haram je ono što je On zabranio u Njoj. A ono o čemu On ne govori je ‘afw, oprost i dopuštenje vama.“ (Et-Tirmizi i Ibn Madže).

Tako, umjesto da daje jasne odgovore na upućena mu pitanja o dozvoljenim stvarima, Poslanik – alejhi’s-selam – je ukazivao na opće kriterije za utvrđivanje halala i harama. Prema tome, dovoljno nam je da znamo šta je Allah dželle šanuhu propisao kao haram jer je sve ostalo što to ne obuhvata halal i čisto. Resulullah – alejhi’s-selam – je također kazao:
„Allah vam je propisao izvjesne obaveze, farzove, i ne niječite ih; On je definirao izvjesne granice i ne prekoračujte ih; Allah je zabranio neke stvari i toga se pridržavajte, dok se, međutim, o nekim stvarima nije izjasnio iz milosti prema vama, ne iz zaborava, i vi ne pitajte o tome.“ (Ed-Darequtni, a En-Newewi ga svrstao u hasen).

Volio bih ovdje naglasiti da princip prirodne dopuštenosti nije sveden samo na stvari i predmete već obuhvata i ljudska djela i postupke koji nisu u vezi sa činovima ibadeta, obreda, postupke koji se mogu svrstati u životne navike (el-’âdât) svakodnevne poslove (el-mu’âmelât). Ove stvari su u principu dozvoljene bez restrikcija izuzev jednog manjeg broja stvari koje je defnitivno zabranio Zakonodavac, Allah dželle šanuhu, koji kaže:

„On vam je objasnio šta vam je zabranio“ (El-En’am: 119), uključujući, dakle, i stvari i postupke.
Slučaj je, međutim, drukčiji u odnosu na ibadet. To su čisto vjerski činovi koji se mogu izvršavati samo onako kako je rekla objava Allaha dželle šanuhu. U vezi sa ovim postoji vjerodostojan hadis:

„A ko sam od sebe izmisli neki ibadet – ma ko on bio! – on je u zabludi koja mora biti odbačena“. (Ovaj hadis je svrstan umuttefeq alejhi, tj. onaj o čijoj vjerodostojnosti su se složila dvojica velikih učenjaka El-Buhari i Muslim.)

To je zato što je suština islamske vjere oličena u dvije zapovijedi: da se ibadet ne čini nikome osim Allahu dželle šanuhu i da se Allahu dželle šanuhu ibadet može činiti samo onako kako je On propisao.

Svako ko izmisli ili sam propiše pravilo u ibadetu zastranio je i on je krivotvoritelj (reddun). Jedino Sam Zakonodavac ima pravo propisivati načine ibadeta putem kojih Mu se ljudska bića mogu približiti. Životne navike i svakodnevne obaveze, međutim, nije propisao Zakonodavac; njih su propisivali i prakticirali sami ljudi.
Zakonodavac intervenira samo da bi ih uspostavio, modificirao ili usmjerio, a ponekad da bi identificirao neke navike koje su štetne ili koje bi mogle naginjati ka razdoru. Veliki islamski alim, šejhu’l-islam, Ibn Tejmijje kaže:

„Ljudske riječi i djela mogu se svrstati u dvije vrste: činovi ibadeta putem kojih je uspostavljena njihova vjera i uobičajena praksa koju zahtijeva svakodnevni život. Iz istraživanja principa šeri’ata mi znamo da su činovi ibadeta oni koje nam je propisao ili odobrio Allah dželle šanuhu i ispravno je samo ono što je šeri’atom propisano. Međutim, što se tiče ljudskih običaja, oni su neophodni su vakodnevnome životu. U ovom slučaju, sloboda djelovanja (‘ademdu ‘l-hazer) je glavni princip; ništa ne smije biti uskraćeno osim onoga što je uskratio Allah dželle šanuhu. Jer samo On može izdavati naredbe i zabrane. Kada je riječ o ibadetu, mora postojati naredba koju je On o tome izdao, a ako je potrebno imati Allahovu zapovijest da bi se nešto učinilo, kako se onda može reći da je nešto uskraćeno bez Njegove zapovijesti?

Zbog toga Ahmed ibn Hanbel i ostali fakihi, islamski pravnici, koji su svoje presude bazirali na hadisima kažu: Kada je riječ o ibadetu, glavni princip je objavljeno limitiranje (tewqif), što znači da ništa ne može biti legalizirano osim onoga što je Allah dželle šanuhu legalizirao. Postupiti drukčije znači rizikovati, kao što kaže ajet:
„Zar oni da imaju bogove koji propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio?“ (Eš-Šura: 21).

Ali, kada su posrijedi životne navike (el-’âdât), tada je vodeće načelo el-‘afw, sloboda, jer se ništa ne može uskratiti u ovome slučaju osim onoga što je Sam Allah dželle šanuhu zabranio. Postupi se drukčije u ovom slučaju, preuzima se rizik, kako stoji u ajetu:

„Reci: „Kažite vi meni zašto jednu hranu koju vam Allah daje smatrate zabranjenom, a drugu dopuštenom?“

Recite: „Da vam je prosuđivanje o tome Allah prepustio o Allahu iznosite?“ (Junus: 59)

Ovo je jedno važno i korisno načelo na temelju kojega možemo reći da su kupovina, prodaja, iznajmljivanje, davanje poklona i ostale slične aktivnosti, neophodne za život ljudi kao što su i jelo, piće i odijevanje. Ako šeri’at govori o nekima od ovih ovozemaljskih stvari, to je zato što nas nastoji poučiti dobrome ponašanju. Stoga on zabranjuje sve što vodi razdoru a obavezuje nas na ono što je suštinsko; ne odobrava ono što je bespotrebno, a odobrava ono u čemu je korist. Sve ovo činjeno je uz razmatranje vrsta aktivnosti o kojima je riječ, pri čemu su sagledani i njihov opseg i dobre osobine.

Stav je šeri’ata da su ljudi slobodni da kupuju, prodaju i iznajmljuju kako žele, baš kao što mogu slobodno jesti i piti sve što žele ako to nije haram. Iako su neke od ovih stvari pohvalne, a neke se ne preporučuju, šeri’at nije postavio granice u njima, ne ide dotle da ih zabrani, što omogućava očuvanje izvornoga načela dopuštenosti.
Ovo je načelo također podržano i izjavom Resulullahova – alejhi’s-se-lam – ashaba Džabira ibn Abdillaha. On je kazao:

„Mi smo prakticirali (coitus interruptus, prekinuti snošaj prilikom spolnih odnosa – op. prev.) u vrijeme kada je Kur’an objavljivan. Da ga je trebalo zabraniti, Kur’an bi to učinio.“ On dalje zaključuje: Ako je Objava nešto prešutjela, to je dopušteno.

Nema sumnje u to da su ashabi Resulullahovi – radijallahu anhum (Allah njima bio zadovoljan) – savršeno dobro razumjeli šeri’at. Tako je i ustanovljen ovaj uzvišeni princip da nikakav ibadet ne može biti legaliziran bez propisa Allahova dželle šanuhu i da nikakav običaj ne može biti zabranjen ako ga Allah dželle šanuhu nije zabranio.
Samo Allah dželle šanuhu ima pravo nešto zabraniti dopustiti.

DRUGI PRINCIP:

islam ljudima, bez obzira na njihovu vjersku ili svjetovnu funkciju, oduzima pravo da određuju šta je halal a šta haram, i ostavlja to pravo samo za Gospodara Uzvišenoga. Niko, ni rabini, ni svećenici, ni kraljevi, ni sultani nemaju pravo nešto zauvijek zabraniti ljudima, Allahovim dželle šanuhu robovima. Ako, pak, to neko učini, on svakako prelazi granice uzurpirajući suverenost koja pripada samo Allahu dželle šanuhu, da daje propise za ljude. Oni koji popuštaju ovim uzurpatorima i pridržavaju se onoga što oni propišu, svrstavaju ih u red Božijih partnera, a i slijeđenje takvih uzima se kao širk (višeboštvo, politeizam).
„Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio?“ (Eš-Šura: 21)

U skladu sa ovim načelom Ibn Tejmijjea, njegov sljedbenik Ibnu’l-Qajjim i pravnici Ibn Hanbelove škole generalno zastupaju stav da su ugovori i uvjeti u njima propisani u osnovi dopušteni, kao što je valjan i svaki ugovor u čijem tekstu nema ničega što inklinira haramu.
Kur’an sljedbenike Knjige, kršćane i Jevreje, osuđuje zbog toga što su rabinima i svećenicima dali pravo da određuju šta je ispravno, tj. halal, a šta zabranjeno – haram.

Allah dželle šanuhu kaže:

„Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju, – nema Boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju!“ (Et-Tewbe: 31)
ibn Hatim, koji je, prije nego je primio islam, bio kršćanin, jednom je došao Poslaniku – alejhi’s-selam. Kada ga je čuo kako uči ovaj ajet (Et-Tewbe: 31), rekao je:
„Poslaniče Božiji, ali oni ih ne obožavaju!?!“ Poslanik – alejhi’s-selam – je odgovorio: „Da, ali oni ljudima zabranjuju ono što je halal i dozvoljavaju im ono što je haram, a ljudi ih slijede. Svakako da je to njihovo obožavanje“ (Et-Tirmizi i drugi, hasen;), u jednom rivajetu (predaji) stoji da je Vjerovjesnik – alejhi’s-selam tumačeći ovaj ajet, rekao:

„Da, oni (Jevreji i kršćani) ne obožavaju svoje rabine i svećenike, ali kada im oni nešto dopuste, oni to smatraju dopuštenim, a kada im nešto zabrane, oni to smatraju zabranjenim.“
Kršćani još uvijek tvrde da je Mesih – alejhi’s-selam prije uzdizanja u nebo, svoje apostole ovlastio da, prema svome nahođenju, određuju šta je dopušteno a šta zabranjeno, kako se navodi u Evanđelju po Mateju (18:18): „Kažem vam, šta god vi zavežete na Zemlji, to će i na Nebu biti zavezano: i što god vi na Zemlji razvežete, to će i na Nebu razvezano biti.“
Kur’an također osuđuje mušrike, mnogobošce, zbog toga što su, bez dozvole Allaha dželle šanuhu, dopuštali i zabranjivali stvari:
„Reci: ‘Kažite vi meni zašto jednu hranu koju vam Allah daje smatrate zabranjenom, a drugu dopuštenom?’ Recite: ‘Da li vam je prosuđivanje o tome Allah prepustio ili o Allahu laži iznosite?!’“ (Junus: 59)

I još kaže Uzvišeni:

„I ne govorite neistine jezicima svojim: „Ovo je dopušteno, a ovo zabranjeno „, da biste tako o Allahu neistine iznosili. Oni koji o Allahu govore neistine – neće uspjeti.“ (En-Nahl: 116)
lz ovih jasnih kur’anskih ajeta i hadisa Poslanikovih – alejhi’s-selam – islamski pravnici su tvrdo spoznali da samo Allah dželle šanuhu ima pravo nešto dopustiti ili zabraniti, bilo putem Knjige ili jezikom Svoga Poslanika – alejhi’s-selam. Dužnost pravnika nije da se upuštaju u objašnjavanje šta je, prema odluci Allahovoj, halal a šta haram „kada vam je On objasnio šta vam je zabranio“ (El-En’am: 119). Konačno, nije njihovo da odlučuju o tome šta će ljudima biti dopušteno a šta će biti zabranjeno. Tako se desilo da su neki veliki pravnici, imami i mudžtehidi, unatoč svojoj učenosti i mogućnosti idžtihada[1] izbjegavali donošenje suda o tome šta je halal a šta haram, prebacujući problem sa jednoga na drugog u strahu da ne pogriješe i ne proglase halalom ono što je haram i obrnuto.

U svojoj knjizi El-Umm, Imam-i Šafi kaže daje Ebu Jusuf, prijatelj Ebu Hanifea i vrhovni kadija (sudac), rekao:
„Znam da su naši učitelji – alimi izbjegavali donijeti fetvu i reći: Ovo je halal, a to je haram – osim kad je to bilo jasno navedeno u Allahovoj Knjizi. Pričao nam je Ibnu’s-Saib da je Er-Rabi’ ibn Khajsem, jedan od najodabranijih muslimana druge generacije (tabi’un), rekao: „Pazite da ni jedan od vas ne kaže: Allah je ovo dopustio, ili Allah ovo dopušta – jer bi On onda mogao reći da On to nije dopustio niti ga odobrava. Nikada nemojte reći: Allah je ovo zabranio jer On onda može reći: Lažeš! Ja to nisam zabranio.
– Neki prijatelji Ibrahima Nakh’ija, velikoga pravnika iz reda druge generacije kufanskih muslimana, pričali su nam da je on svojim drugovima, kada o nečemu donose svoj sud, sugerirao da radije kažu „To je mekruh“ ili „To nije loše“, nego „To je haram“ ili „To je halal“ jer termini halal i haram imaju mnogo širi smisao (VII/3 1 7).“

Tako je Ebu Jusuf izvještavao o našim pravednim, tradicionalnim precima i Eš-Šafi ga je u ovom slučaju citirao budući da se slagao sa njegovim stavovima.
Na sličan je način Ibn Muflih izvještavao o Ibn Tejmijji, govoreći da pravnici iz ranoga islamskog perioda ništa nisu kvalificirali kao haram ako definitivno nije bilo proglašeno tako.
(Ovo dalje potvrđuje činjenica da ashabi nisu prestali konzumirati alkohol nakon objavljivanja kur’anskih ajeta: „Pitaju te o vinu i kocki. Reci: „Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi.“/2:219/, jer piće nije eksplicitno bilo zabranjeno sve do objavljivanja ajeta iz sure El-Ma’ide: 90-94.)

Tako bi veliki imam Ahmed ibn Hanbel, upitan o istom, rekao: „Ja se sa tim ne slažem“, „Ja to ne volim“ ili „Ja to ne odobravam“.
Postoje slična predanja o Maliku, Ebu Hanifi i ostalim imamima – radijallahu anhum. (Ovo je pouka sljedbenicima onih imama koji bez ustezanja upotrebljavaju riječ haram, bez dokaza ili bar naznake dokaza.)

Učimo o Islamu
Back to top button