“Borite se protiv njih! Allah će ih rukama vašim kazniti i poniziti, a vas će protiv njih pomoći i grudi vjernika zaliječiti”(Et-Tewba, 14) Dolaskom Allahovih boraca u Bosnu i Hercegovinu, dolazi do mnogih promjena, kako na terenu i frontovima, tako, što je u mnogome i bitnije, dolazi do širenja ispravnog islamskog znanja i akide. Jer, iskreno rečeno, tadašnje stanovništvo nije imalo znanje, koje i ako ga je bilo nekada, bilo je izgubljeno tokom godina komunističke diktature.
Mudžahidi su, elhamdulillah, pored borbe za odbranu golorukog naroda, uspjeli koliko su to okolnosti dopuštale, da obave dobru sjetvu, sjetvu ispravnoga islamskog znanja, akide ehli sunneta, a ta sjetva je polučila i dobru žetvu iz koje su iznikli bosanski mladići željni istine i znanja. Tako smo dobili, pored stranih (uslovno rečeno) mudžahida i naše domaće mudžahide, koji su u boj protiv neprijatelja išli sa jasnim ciljem i motom.
Međutim, kako se to da vidjeti ovako sa ove istorijske udaljenosti, okosnica mudžahidskog pokreta u Bosni je već u samom ratu počela praviti prve kardilalne greške, koje će ih kasnije koštati raznih iskušenja u koja će zapadati. Prva i osnovna greška je bila slijepo vjerovanje tadašnjoj licemjernoj vlasti, sa Alijom na čelu. Slušali su Aliju i vjerovali mu na riječ, iako je Alija tokom cijelog rata išao na pregovore sa neprijateljima islama i pokušao da sa njima nađe neku zajedničku. Sa druge strane, taj isti Alija nije nikada krio da se njegova Armija bori za cjelovitu, demokratsku, sekularnu Bosnu i Hercegovinu.
Šta očekivati od takvog vođe, osim izdaju, prevaru i prodaju Allahovih boraca zarad “viših” interesa. I to se i desilo.
PERIOD 1995.-2001.
Početak ovog perioda je označen velikom izdajom vrha države, za kojeg se sumnja da je učestvovao u likvidaciji šejha Envera i njegovih saradnika u hrvatskom mjestu Žepče, prilikom njihovog kretanja iz Zenice ka Zavidovićima. Tada su mudžahidi pretrpili veliki gubitak, te iako su htjeli da osvete krv svojih vođa i napadnu Žepče, Alija je svojom munafičkom politikom, na jedan hinjski način to spriječio. Digao je 7. muslimansku da brani Žepče, a on i Rasim došli ubjeđivati mudžahide da ne napadaju na Žepče.
I tada dolazi do velike greške. Umjesto da se shvati kakvu igru igraju taguti i licemjeri, mudžahidi po ko zna koji put padaju na Alijinu šuplju priču i polažu oružije. Nakon toga, mnogi mudžahidi shvataju da nemaju više šta tražiti u Bosni i da su plodove džihada jednostavno prepustili otpadu i tagutima, te im nije trebao doći Alija sa američkom direktivom da napuste BiH, oni sami su to več odlučili.
Svaki mudžahid sa zdravom akidom je znao da ukoliko ostane u Bosni, da će snositi posljedice, ma šta mu otpadnička vlast u Bosni nudila i obećavala. Tako sretoh skoro jednog brata, arapa, koji je bio u to vrijeme u Bosni i koji je svojoj ženi, bosanki, odmah nakon dejtonskog potpisivanja mira rekao da se pakuju i da idu iz Bosne.
Ostali su oni koji su sojim odlukama jednostavno uništili mudžahidski pokret u Bosni. Da li vođeni mišlju da u Bosni nema kapaciteta za takvo nešto, kako sam i sam čuo ili su pali na Alijinu slatkorječivost, to više nije ni bitno. Greške su tu i oni ih sada ispaštaju. Period obilježen stagnacijom, hvatanjem jal za kravlje repove, jal ženine suknje, koje su tako jako prihvatili, samo što ih sami nisu obukli. To je vrijeme dodvoravanja tagutskim vlastima i ubjeđivanja na sve načine da nisu oni ono što se priča. Tako pod pritiskom javnosti i otpadničke vlasti, postepeno dođe i do promjene menhedža.
PERIOD 2001.-2009. – HAPŠENJA, TORTURE, PROGONI, MONTIRANI PROCESI
Ono što je doprinjelo da se mnoge “daijice” ubrzano odreknu onoga na čemu su možda bili, te da to, kao žeravicu bace iz ruku, su zasigurno mudžahidski napadi na Ameriku. Vidjeli smo kako se od tada akida, kao i vanjski izgled mijenja preko noći. Oštricaše se brade, galabije zamijeniše odijela sa kravatama, Cerić posta “uvaženi” reis, demokratija, izbori, parlament su postali “halal”, kao “nužno” zlo. Za takve je manje zlo kufr (demokratija, izbori, parlament), nego put džihada i uzdizanja Allahove riječi.
Vidjećemo skupine takozvanih “daija”, koji su do juče bili žustri, gorljivi u pozivu na istinu, negiranje taguta, borbi protiv kufra, parlamenta, izbora, demokratije, danas tamburaju svoju pjesmu, te pozivaju demokratiji, izborima, parlamentu i to pravdaju nuždom, biranje manjeg zla itd. Zar je za njih džihad veće zlo od kufra???!!! Umišljene daijice!!!
Zar jedan bivši mudžahid da poziva da se učestvuje u parlamentu i demokratskoj vlasti, isti onaj koji je u jednom od dersova žustro rekao i ovo (možda neću doslovno citirati, ali smisao se neće izgubiti):”Kada je rat protiv islama krenuo izborima, parlamentom, demokratijom, titulama, hvalama, muzikom, pjevačicama… Tad više nije trebalo da kafir šalje vojsku… Tad su muslimani postali kafiri…” E danas je taj zumbul isto tako žustar i gorljiv, ali kao pozivač u kufr, isti onaj kufr, koji je spomenuo u svom dersu on lično.
I ovaj period je srljanje u murdžiluk, zavođenje omladinskih masa na stramputicu, putem ovih ublehaških “daijica”, koji su zarad krave koju muze (dunjaluka), ženine suknje i hatora, ostavili ono na čemu su bili i krenuli putem poniženja. Poniženja na ovom svijetu, ali i na onom, ukoliko se ne pokaju i ne vrate na put ispravne akide.
“Kada se budete bavili zelenaštvom (kamatom), i uhvatite se za kravlje repove i zadovoljite se zemljoradnjom i napustite borbu na Allahovom putu, Allah će na vas spustiti poniženje koje neće podići dok se ne vratite svojoj vjeri.” (hadis bilježi Ahmed) Ti ljudi veoma dobro znaju vjeru, što djeluje još poraznije. Oni tu vjeru danas tumače putem svojih strasti. Čuli su oni za ovaj hadis, ali zaobiće oni njega i naći hadis o biranju manjeg zla, a za njih je to parlament, u koji muslimani trebaju ući i boriti se za svoja prava…Neuzubillah.
Kakav džihad, spomeneš li to u njihovom društvu, bićeš ekstremista, al-kaidaš, terorista, pa čak će se naći neko od njih da te prijavi tagutskim vlastima, jer tako ih uče njihove “daijice”, tagutska “ulema”.
Kada je Omer ibnul Hattab čuo da su se ashabi počeli baviti zemljoradnjom nakon osvajanja u Jordanu, zapostavljajući džihad, sačekao je vrijeme žetve i naredio da se unište žitna polja. Nakon što su neki ashabi protestovali Omer r.a. je odgovorio: “Ovo je posao sljedbenika Knjige (jevreja i kršćana), a vaš posao je borba na Allahovom putu i širenje Allahove vjere.”
Danas te murdžije nemaju odgovora na zla i nepravdu koju im čine murtedsko-kafirske vlasti. Zatvaraju ih, proganjaju, prebijaju, svoje zakone dograđuju i pišu sa ciljem da im što više naštete, ali opet ti jadnici se okreću tagutskom zakonu, da su čak spremni se parničiti pred tagutskim sudom. Spremni su da ganjaju pravdu za sebe i tuže tagute, tagutskim zakonom, pred tagutskim sudom. I to svjedoči koliko su odlutali takvi. Riječi Allahovog Poslanika s.a.w.s. su istina. Ostavili ste borbu, bićete poniženi. A ponosa i pravdu sebi tražiti pred tagutskim sudom, demonstracijama, peticijama, može samo osoba bez pameti ili neko ko je totalno zastranio u akidi.
Kad je musliman sebi donio pobjedu suđenjem pred tagutom? Pa takvi i pišu zakone da te njime ponize i zbrišu sa lica zemlje. Kad su to muslimani demonstracijama nešto postigli, kad su došli do nekog cilja tim putem? Kad su muslimani peticijama došli do pravde i kad su time pobjedili nepravdu koja im se nanosi? Jesu li demonstracije i peticije od prakse Allahovog Poslanika s.a.w.s., ashaba i prve tri časne generacije? A danas među murdžijama je to glavno oružije za pravdu, jer su postali, kako demokrati kažu, legalisti, te hoće “legalnim” putem do pravde za sebe.
A taj legalan put je utaban samo za kafire i dokazane sekulariste, a ti, ma koliko si zastranio u akidi se smatraš islamistom, opasnim po okolinu i neće ti pomoći put koji prepisuješ od kafira, sve dok se ne vratiš na put Allahovog Poslanika, ashaba i prvih časnih generacija. Tek tada ćeš doći do cilja, borbom protiv taguta i tirana, pa poginuo ili izborio se, ti si pobjednik u oba slučaja…
Ovako si od onih poniženih i tvome poniženju se ne vidi kraj.
Ima ih od murdžija i krivoakidaša, koji potpisivanje peticije za nečiju slobodu iz tagutskog zatvora stavljaju na nivo, ni manje ni više, džihada, pa su kukavice oni koji ne potpišu tu peticiju. Kako je jadno i žalosno gledati i svjedočiti ove zablude ljudi koji se nazivaju muslimanima. Izvaran si i izlagan, a ti to ili ne vidiš ili ne želiš da vidiš. Zatvoren si u pritvor u Ulici Draže Mihajlovića, od strane kafira, uz blagoslov murteda. Kafiri te prebijaju, proganjaju, isporučuju u sigurnu smrt, a ti i dalje vjeruješ u pravdu njihovog zakona. Nevjerovatno i nečuveno. Period od 2001. do 2009. je obilježen mnogim hapšenjima, deportacijama, ponižavanjima i torturama. Šta je lijek i ima li izlaza iz ovog stanja?
OBAVEZA MUSLIMANA JE DŽIHAD, A ZAPOSTAVLJANJE DŽIHADA JE ZAPOSTAVLJANJE ISLAMA
Allah s.w.t. u Kur’anu kaže:”Oni Allahove ajete za ono što malo vrijedi zamjenjuju, pa od puta njegova odvraćaju; zaista je ružno kako postupaju. Ni rodbinstvo, ni sporazum, kada je vjernik u pitanju, ne poštuju, i sve granice zla prekoračuju. Ali ako se oni budu pokajali i molitvu obavljali i zekat davali, braća su vam po vjeri. A mi dokaze objašnjavamo ljudima koji razumiju. A ako prekrše zakletve svoje, poslije zaključenja ugovora s njima, i ako vjeru vašu budu vrijeđali, onda se borite protiv kolovođa bezvjerstva – za njih, doista, ne postoje zakletve – da bi se okanili.” (Et-Tewba, 09-12)
“Krećite u boj, bili slabi ili snažni, i borite se na Allahovom putu zalažući imetke svoje i živote svoje! To vam je da znate bolje!” (Et-Tewba, 41)
Najčešća opravdanja za neučestvovanje u džihadu protiv kafira i taguta su upravo ta kako smo slabi, trebamo se školovati, vjerski ojačati, materijalno biti jaki, itd. Nikad ummet nije imao više školovanih ljudi, nikad ummet nije bio bogatiji kao danas što je. Pa gdje je zapelo? Akida! Danas nije borba oružija spram oružija, već akide spram oružija, kako je uvijek i bilo.
Akida je ta koja je rušila mnogo jače bedeme, od ovih koji nas danas stišću i pritiskaju ovaj ummet. Manjkavost i mahana u akidi je uzrokom svih daljnih problema i posljedica. Što prije muslimani Bosne budu shvatili da im je spas i izlaz u akidi ehli sunneta, a ne nekim murdžijskim, ihvanijskim, sufijskim menhedžima i stramputicama, time će brže izaći iz poniženja u koji su zapali, pa i ako bude trebalo i džihad povesti protiv otpadnika na vlasti.
Ovako, sama pomisao na džihad ih frapira, samo čitanje ovih riječi ih uznemiruje i dolaze do zaključka da ovo piše neko ne želi dobro Bosni. Jer ih je tagut podučio da im Bosna mora biti skoro, pa božanstvo. A ja, kao musliman, borim se za ponos islama i muslimana ma na kojoj teritoriji se oni nalazili. Bosna nije i nemože biti ispred islama i muslimana.
A kada su muslimani Balkana u pitanju, oni svoju sudbinu moraju da riješe u paketu, kao jedno tijelo, jedna cjelina. Budu li muslimani Bosne za sebe, Sandžaka za sebe, Makedonije za sebe, neće biti hajra.
Samo zajedno u rješavanje situacije i u borbu protiv kufra i tagutske vlasti. Jer, zasigurno muslimani neće biti ti koji će započeti borbu. Borbu su već započeli murtedi i kafiri, hapšenjima i progonima muslimana. a zadnji od slučajeva je onaj u Beogradu, gdje su braća osuđena za nešto što nisu počinila. Prije toga mnoga hapšenja nedužnih muslimana po Bosni. Rat je objavljen. Murtedi su na strani kafira protiv istinskih vjernika, iako kafiri na svakom koraku ponižavaju i na politički i svaki drugi način, rasturaju murtede. Ali kad je borba protiv islama i muslimana, onda su oni veliki saveznici. I neka su. To je Allahovo određenje i to tako treba da bude.
A dokle ćemo mi trpiti teror kufra i otpada, ostaje da se vidi. Imamo mi svog Hamida (Karzaija) u Harisu S., svog Malikija imamo u Tihiću, imamo i svoga Kadirova, najvjerovatnije u Kebi, koji po nalogu stranaca treba da preuzme ministarstvo sigurnosti, isti onaj Kebo koji je izjavljivao otvoreno da će mudžahidima i “vehabijama” pincetama zavrtati glave i kupati ih u solnoj kiselini. Hmmm da ga Kadirov čuje pozavidio bi mu. Imamo i svog Jevkurova Junusa, doduše u liku Džipala Junuza, jer je i ingušetijski Džipalo, džipn’o iz auta i eno ga priključen na hepek za održavanje u životu. Hoće li ga hepek osramotiti pred masama i dohakati mu, ostaje da se vidi. Takođe imamo IZ, “muftije” i “daijice”, koji su u službi tagutima na vlasti, te spremno čekaju direktive, u kojem smjeru im fetve trebaju ići.
7. muslimanska viteška oslobodilačka brigada je osnovana 18. decembra 1992. godine na prijedlog štaba Teritorijalne odbrane Zenice. Formirana je od vojnika koji su se nalazili na platou Vlašića i koji su insistirali da se jedinica nazove muslimanska. Nalazila se u sastavu 3. korpusu Armije BiH. Odlukom Predsjedništva RBiH 11. maja 1995. godine dodjeljen joj je počasni naziv Viteška. Odlukom Envera Hadžihasanovića iz 1992. godine na komandna mjesta su postavljeni: Komandant: Mahmut Karalić Načelnik štaba: Asim Koričić Pomoćnik načelnika za operativno-nastavne planove: Amir Kubura. 12.marta 1993. godine za komadanta 7.brigade Sefer Halilović postavlja Asima Koričića, mada komandu nad 7. muslimanskom brdskom brigadom de facto ima Amir Kubura, koji je tek 6. augusta 1993. godine postavljen za komandanta.
Pošto mi sve to imamo, kao i oni muslimani, koji već protiv takvih ubleha vode borbu za uzdizanje Allahove riječi, ostaje da vidimo koliko ćemo mi biti spremni trpiti teror svojih otpadnika i hoćemo li biti u stanju na jednom regionalnom nivou uzdrmati kufr i otpad od islama i povesti borbu za oslobođenje od tiranije kufra, potući ih i poniziti do nogu, te povesti narod iz tame kufra, ka svjetlu islama. Uzdići zastave tewhida i uspostaviti Allahov zakon! Allah s.w.t. naređuje muslimanima:
“O vjenici, borite se protiv nevjernika koji su u blizini vašoj i neka oni osjete vašu strogost! I znajte da je Allah na stani čestitih.” (Et-Tewba, 123)
“O vjerovjesniče, bori se protiv nevjernika i licemjera i budi prema njima strog! Prebivalište njihovo biće džehennem, a grozno je on boravište.” (Et-Tewba, 73)
Islamom do ponosa, džihadom do pobjede!
