Audio Kazivanja
Featured

Kazivanje o Nuhu a.s. (Audio)

Kazivanja o Allahovim Vjerovjesnicima...

Kad istina dođe do nas, ne treba da razmišljamo, oklijevamo, da se dvoumimo već da je prihvatimo i slijedimo odmah. I to je ono što su Nuhovi sljedbenici uradili. Vidimo da ove glavešine optužuju Nuhove sljedbenike za nešto što je u stvari pohvalno i počasno za njih. I vidimo i danas da nas muslimane uvijek optužuju za ono zbog čega mi u stvari treba da se ponosimo!

Plemeniti islam nas poučava o neporecivoj istini da je odnos između Stvoritelja – Allaha dragoga i stvorenja koje je On stvorio uvijek neposredan. Dragi Allah nas je sve stvorio, odredio nam dužinu života, nafaku (opskrbu), zdravlje i sve ostalo što čini našu sudbinu – i to u svakome pogledu i do najsitnijih detalja. Mi nemamo nikoga drugog ko, makar i u najsitnijoj mjeri, može odrediti naš život i našu sudbinu. Odatle i obožavanje naše i dove naše i ibadeti naši – sve to mora biti usmjereno jedino ka našem Stvoritelju i Gospodaru svih svjetova, dragome Allahu.

U tome pogledu apsolutno nema nikakvog posredništva. Ako hoćemo da budemo istinski muslimani i istinski monoteisti mora nam biti jasno da se niko, i nikada, ne može postaviti kao posrednik u našem odnosu prema Gospodaru i Stvoritelju. Govoreći o jednoj od devijacija koja je, nažalost, kod kršćana prisutna, Kur’an nam jasno poručuje da je njihovo vjerovanje u Crkvu kao eksluzivnoga posrednika između neba i zemlje karakterističan primjer smrtno opasne zablude koja vodi ka pridruživanju dragome Bogu (širku, mnogoboštvu):

Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju – nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju. (9:31)

Ali, ova neporeciva istina da se svi mi direktno i neposredno obraćamo dragome Allahu koji nas je stvorio, ne znači da smo svi mi kod Njega i jednaki. Naprotiv, istina je da je dragi Allah među nama odredio hijerarhiju koju svi mi, ako hoćemo da Mu zaista budemo predani i poslušni, moramo poštovati. Prema tome, dragi je Allah odabrao neke od nas kao Njegove miljenike čiji smo autoritet svi mi ostali dužni poštovati. Dakako, najveći od navedenih autoriteta su Allahovi poslanici i vjerovjesnici, njih slijede dobri Allahovi robovi (evlije) – oni među njima koji su ujedno i učenjaci nasljednici poslanika i vjerovjesnika,[1] nakon njih po hijerarhiji su evlije koji nisu dovoljno učeni da bi mogli naslijediti poslanike.[2] Sve su to autoriteti koje svi iskreni vjernici moraju poštovati jer se upravo preko tih autoriteta prenose Objava i znanje o njezinom pravilnom tumačenju i prakticiranju.

U smislu navedenoga svi se mi moramo dobro čuvati da ne zapadnemo, ne dao dragi Allah, u jednu od dvije krajnosti.
Prva je krajnost nipodaštavanje značaja Allahovih miljenika i vulgarno tretiranje njih kao da su oni ”obični” ljudi. Nikako ne smijemo zanemariti značaj, deredžu i ugled Allahovih poslanika, vjerovjesnika i evlija kod dragoga Allaha, kao i činjenicu da ih On voli ljubavlju većom nego što voli ostala stvorenja i prema njima se odnositi bez dužnog poštovanja.

Primjer za ovo je odnos prema Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, za koga nam Kur’an jasno kaže da pred njim ne smijemo ni glas povisiti da nam dobra djela ne bi bila poništena, a da to i ne primijetimo:

O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikovoga glasa i ne razgovarajte s njim glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primijetite. One koji utišaju glasove svoje pred Allahovim Poslanikom – a to su oni čija je srca Allah prekalio u čestitosti – čeka oprost i nagrada velika. Većina onih koji te dozivaju ispred soba nije dovoljno pametna. A da su se oni strpjeli dok im ti sam iziđeš, bilo bi im bolje, a Allah prašta i samilostanje. (49:2-5);

kao i to da mi ne možemo biti pravi vjernici sve dok iz srca ne izbrišemo svaki trag nezadovoljstva njegovom odlukom:

I tako Mi Gospodara tvog, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore. (4:65)

A svemu ovome svojevrstan pečat daju vjerodostojni hadisi koji nas poučavaju da nećemo biti pravi vjernici sve dotle dok nam Resulullah, Muhammed, alejhisselam, ne postane draži i od naše djece, i od naših žena i najbliže rodbine, i od nas samih.[3] Prema tome, voljeti vjerovjesnike, poslanike i evlije svakako je znak vjere – ko to nema nije pravi vjernik, ali se pri tome ne smije zapasti u drugu krajnost- da se ljubav prema stvorenju stavi ispred (ili iznad) ljubavi prema Stvoritelju.

Naime, najveća ljubav koju neko stvorenje može da iznjedri atribut je obožavanja i odatle svako od nas svojom najvećom ljubavlju treba voljeti samo Stvoritelja – dragoga Boga. Ako bi neko svoju najveću ljubav koju može da iznjedri pružio nekome ili nečemu drugome mimo Stvoritelja, to onda može voditi ka pridruživanju dragome Allahu (širk) i idolopoklonstvu, sačuvao nas sve dragi Allah od toga.

Ima ljudi koji su mjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi vjernici još više vole Allaha … (2:165)

Ovaj nam mubarek ajet jasno kazuje kako idolopoklonici svoje idole vole ljubavlju obožavanja – najvećom ljubavlju kakvom bi trebalo voljeti jedino istinskog Boga, Allaha dragoga. A istinski vjernici istom takvom ljubavlju, u stvari još i većom (dakle najvećom mogućom ljubavlju koju mogu iznjedriti – ljubavlju obožavanja) Allaha dragoga vole.

Učimo o Islamu
Back to top button