Razne & Predaje

Davud i Sulejman, a.s. (9. dio)

Davud, alejhisselam, Allahov poslanik i kralj Israila

Tako je Davud, alejhisselam, postao kralj Israila. Prema judeo-kršćanskim izvorima on je tada imao 37 godina.[15] Ako je tako, to bi onda značilo da je proteklo nekih dvadeset godina od Davudove, alejhisselam, pobjede u megdanu protiv Džaluta do vremena kad je preuzeo emanet vlasti nad Allahovim odabranim narodom, dvadesetak godina koje je on proveo na Allahovom putu dijelom u službi kralja Taluta, a dijelom u gerilskome džihadu protiv njegovog zuluma i tiranije.

Davud, alejhisselam, je emanet vlasti (a kako bi i moglo biti drugačije kod jednog od miljenika dragoga Allaha koji je čak i među vjerovjesnicima posebno odlikovan[17]) prihvatio krajnje ozbiljno i odgovorno. Stalno je na umu imao Riječi koje mu je dragi Allah objavio:

O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta; one što skreću sa Allahova puta čeka teška patnja na onome svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati. (38:26)

On se do krajnjih granica trudio da na teritoriji koja mu je bila data u odgovornost, kao i među narodom za koji bijaše odgovoran, Allahova Riječ u svemu gornja bude, da se Allahov Zakon potpuno poštuje i da se pravda uspostavi. Dragi Allah ga je poučio kako da vlada pravedno i uz to mu još jednu posebnu blagodat darovao. Naime, prenosi se da je neko vrijeme, za vladavine Davuda, alejhisselam, na prostoru Bejtul-makdisa, odnosno na Časnoj stijeni (Sahra) u Jerusalemu, bio postavljen zlatni lanac za presuđivanje. Taj lanac je bio uspravno postavljen i kraj mu se gubio u nebeskim visinama, tako da je izgledalo kao da je za nebo zakačen. Svrha tog lanca bila je da se preko njega sazna koja od dvije strane u sporu govori istinu.

Kad bi se dvije osobe oko nečega sporile došle bi do lanca, svaka sa svojim tvrdnjama, pa bi lanac svojom rukom mogao dohvatiti samo onaj od njih koji govori istinu. Lažov nije mogao dohvatiti ovog lanca i to je bio znak ko govori istinu, a ko neistinu. Ali, lanac nije mogao u potpunosti zamijeniti čovjeka[18] zato što je njegova priroda, vjerovatno, bila slična današnjim računarima, tako da je mogao samo bezličnom matematskom logikom sagledavati stvari (ili jeste istina ili nije istina), a bez mogućnosti semantičkoga razumijevanja.
Ovo je i dovelo do toga da lanac bude povučen sa Zemlje.

Naime, jednom su do lanca došli dvojica ljudi koji su se sporili oko nekog dragulja što ga je jedan od njih ranije povjerio na čuvanje drugome. Onaj drugi je iznevjerio ukazano mu povjerenje i dragulj zadržao, tvrdeći da ga je već vratio. Kada su tužitelj i tuženi došli do lanca tužitelj ga je mogao dohvatiti zato što je govorio istinu da je tuženome dao dragulj kojeg mu on nije vratio. Međutim, šejtan je, Allahovim dopuštenjem, poučio tuženog kako da zaobiđe istinu pa je on prethodno dragulj sakrio u svoj štap i, kada je došao red na njega da pokuša dohvatiti lanac, on prvo dade svoj štap, sa u njemu skrivenim draguljem, u ruke tužitelju, ”da mu ga pričuva”, i onda je pristupivši lancu rekao da je dragulj vratio u ruke njegovom vlasniku. Pošto je u tim trenucima skriveni dragulj zaista bio u rukama njegovog vlasnika to je bila istinita izjava, pa je i on mogao dohvatiti lanac.

To je izazvalo veliku pometnju pa je lanac idućeg jutra bio trajno povučen sa Zemlje. No, istinsku štetu iz svega toga imao je samo ”mudrac” kojeg će taj dragulj u džehenemsku vatru zasigurno odvesti (osim ako se nije kasnije iskreno pokajao, vratio dragulj i dragi Allah, Svemilosni mu grijeh oprostio), jer gubitak lanca nikako nije mogao izbrisati Davudovo, alejhisselam, znanje niti njegov osjećaj za istinu i pravdu, što mu ga je njegov Gospodar darovao, pa je pravda i dalje cvjetala u carstvu Allahovoga miljenika, Davuda, alejhisselam.

Dragi Allah mu je objavio Zebur, ali ne kao Knjigu koja stavlja van snage Tevrat, već ga samo nadopunjuje. Tako su i Davud, alejhisselam, i njegov sin Sulejman, alejhisselam, i svi kasniji Allahovi vjerovjesnici Benu Israila koji su živjeli do Mesiha Isāa, alejhisselam, slijedili Tevrat osvježen i nadograđen Zeburom.[19]

Jedna od Allahovih najvećih blagodati Njegovu plemenitom robu i miljeniku Davudu, alejhisselam, bila je ta što mu je darovao izuzetno lijep, umilan i melodičan glas. Kada bi Davud, alejhisselam, učio Zebur i dragog Allaha spominjao i hvalio (zikrullah i illahije) taj prizor je bio kao dio Dženneta na Zemlji, toliko predivan i fascinantan da insanu prosto nedostaje riječi kojima bi takvu ljepotu opisao, pa ju je stoga najbolje i opisati Allahovim Riječima iz časnoga Kur’ana (naravno u prevodu):

Mi smo Davudu Našu milost ukazali: “O brda, ponavljajte zajedno s njim hvalu, i vi ptice!” (34:10,11);

… i sjeti se roba Našeg Davuda, čvrstog u vjeri, koji se uvijek Allahu obraćao. Mi smo brda potčinili da zajedno s njim hvale Allaha prije nego što Sunce zađe i poslije pošto grane, a i ptice okupljene, svi su oni zbog njegova hvaljenja hvalu ponavljali. (38:17-19).

Eto, tolika je bila ljepota njegova hvaljenja i slavljenja Allaha i učenja Zebura da je dragi Allah učinio da su se ptice oko njega okupljale i svojim cvrkutanjem učestvovale u toj nebeskoj melodiji. I nije ostalo samo na tome – dragi Allah je učinio da i planine prate Davuda, alejhisselam, u tom predivnom ibadetu. Pošto nam opet ponestaje riječi kojima bismo svu tu neizrecivu ljepotu izrekli, prenosimo još dva predanja koja bilježi Ibn Kesir:

… El-Ewzai kaže: ”Abdullah ibn Amir mi je pričao da je Dawudu bio dat tako lijep glas kakav nikome prije nije, da bi se ptice i životinje uz njeg skupljale i tako dugo slušale da su umirale od gladi i žeđi. Zbog ljepote njegova glasa znale su se i rijeke zaustavljati”!

Wehb ibn Munebbih kaže: ”Ko god bi Dawuda čuo kako uči, počeo bi poskakivati od zanosa kao da pleše. On bi Zebur učio tako lijepim glasom kakav uši nikad prije nisu čule, da su se i džinni i ljudi i ptice i životinje okupljale i slušale tako dugo, da bi neke od njih znale umrijeti od gladi”. …[20]

Postoje predaje, ne samo u Starome zavjetu već i u islamskoj tradiciji, da je prilikom učenja ilahija (pjesama koje slave i veličaju dragoga Allaha) znao sebe pratiti svirajući na harfi. Dragi Allah najbolje zna.

Allahova blagodat prema Davudu, alejhisselam, nije ostala samo na ovome. Allah mu je darovao i to da je razumio jezik ptica i, moguće životinja (dragi Allah najbolje zna), i još mu učinio gvožđe mehkim tako da ga je mogao po želji lahko oblikovati, baš kao da mijesi tijesto, a kada bi završio ono bi opet bilo čvrsto.

Mi smo Davudu Našu milost ukazali: “O brda, ponavljajte zajedno s njim hvalu, i vi ptice!”; i učinili da mu mekahno gvožđe bude. “Pravi široke pancire i čestito ih pleti!”; i činite dobro, jer Ja vidim šta radite vi. (34:10,11)

Iako je Davud, alejhisselam, kao kralj, imao potpuno na raspolaganju državnu kasu, isključivo je za vlastitu opskrbu i opskrbu svoje mnogobrojne porodice (prenosi se da je on imao stotinu žena, a dragi Allah najbolje zna) koristio novac koji je zarađivao radom vlastitih ruku praveći željezne ili čelične[21] pancire i prodavajući ih svome narodu.

I u ovome je bila velika blagodat dragog Allaha Davudu, alejhisselam, i Benu Israilu, jer su njegovi panciri, kako se prenosi, bili pleteni od velikoga broja malih metalnih kopči, pa su bili mnogo lakši od uobičajenih metalnih pancira toga vremena koji su bili sačinjeni od velikih, teških i grubo obrađenih metalnih ploča (što je i sasvim logično, budući da je samo Davud, alejhisselam, bio u stanju oblikovati gvožđe na tako prefinjen način, sasvim nedostižan svim kovačima tog vremena koji svojim kalupima i tehnikama obrade usijanog metala nikako nisu mogli postići takav kvalitet i takvu prefinjenost obrade). Dakle, nositi Davudov, alejhisselam, pancir značilo je imati mnogo manje opterećenje težinom i ujedno imati veću pokretljivost čitavog tijela u borbi.

Osim toga, u tim vremenima gvožđe i čelik su upotrebljavale samo rijetke zajednice,[22] pa imati oružje i oklope od željeza i pogotovo od čelika značilo je imati veliku vojnu nadmoć nad svim neprijateljima koji su pretežno imali oružje od bronze i oklope od kože ili bronze. A baš takvu prednost imali su borci Benu Israila nad svim svojim neprijateljima, jer njihovome kralju i Allahovome poslaniku, naravno, nije ni kraj pameti bilo da, neuzubillah, prodaje svoje proizvode bilo kome od mnogobožaca da ga koriste u borbi protiv boraca na putu dragoga Allaha.

Veličina, snaga i iskrenost vjere Davudove, alejhisselam, najbolje se vidi u činjenici da je, i pored toga što je Allahov poslanik, posjednik tako velikih mu’džiza i vladar, on jednostavan i skroman čovjek koji veliki dio svoga vremena provodi u ibadetu. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je, kako to bilježi Buhari, o Davudovome, alejhisselam, ibadetu rekao:

“Allahu je najdraži Davudov namaz. Najdraži post Mu je Davudov post. Imao je običaj da spava polovinu noći, trećinu noći bi provodio u ibadetu, a zadnju šestinu bi opet spavao. Jedan dan bi postio a drugi ne. Nikada, kada bi se sukobio sa neprijateljem, nije uzmicao”.

Jasno je da je ovakav Allahov rob i miljenik bio i veoma uspješan vladar, državnik i vojskovođa. On se svim silama trudio da uspostavi i očuva čvrsto jedinstvo svih plemena Israila, te da izgradi pravednu, efikasnu, organiziranu, snažnu i prosperitetnu državu.

Nije zanemarivao ni emanet džihada, pa se tako maksimalno trudio, zalagao i borio da Allahova Riječ bude gornja dokle god je objektivno mogao dosegnuti. U vrijeme kad je Davud, alejhisselam, preuzeo vlast nad Benu Israilom, Jerusalem je bio pod vlašću nekog od neprijateljskih naroda[23] i jedan od prvih zadataka koji je sebi zadao bio je oslobođenje Svetoga grada. Naravno, Allahovom pomoću u tome je i uspio,[24] pa je tako Jerusalem, nakon dugih godina koje protekoše od onih davnih vremena kada ga je bio osvojio Jošua ibn Nun, ponovo osvojen od strane muslimana Israila. U Jerusalemu Davud, alejhisselam, je uspostavio svoju prijestonicu.

Po oslobođenju Svetoga grada, Davud, alejhisselam, je nizom briljantnih pobjeda u džihadu protiv susjednih mnogobožačkih naroda znatno proširio i učvrstio granice države Israila. Dakako, poražene narode nikada nije tlačio niti im je bilo kakav zulum ili nepravdu činio – prema njima se ponašao i milosrdno i strogo, precizno onako kako je to savršeni Zakon dragoga Allaha regulirao.

Vrijeme mira je intenzivno koristio da što više izgradi i ojača državu i narodu pruži ljepši, bogatiji i sadržajniji život u onoj mjeri koliko je to voljom dragoga Allaha jednom smrtniku omogućeno učiniti. Tako Jerusalem sve više postajaše bogata, moćna i nadaleko poznata prijestonica, a to ujedno bi i početak perioda koji je u povijesti poznat kao Zlatno doba Israila, kako neki imenuju vrijeme vladavine Davuda i Sulejmana, alejhimesselam, nad Israilom.

Davud, alejhisselam, je, dobro znajući ulogu i značaj Jerusalema kod dragoga Allaha, nedugo nakon oslobođenja toga svetoga grada, shvatio da je došlo vrijeme da se Zavjetni kovčeg u njeg’ prenese. On je dobro znao i to da je najsvetije mjesto u Jerusalemu brijeg na kojem je u svoje vrijeme Jakub, Israil, alejhisselam, usnio znameniti san kada je vidio stepenice između neba i zemlje kojima su se penjali i silazili meleki i kad je usnio dragoga Allaha.

To mjesto je Jakub, alejhisselam, nazvao Betel (Allahova kuća) i tu je podigao (ili po nekim predanjima samo obnovio na istom mjestu gdje je nekada davno bio podignut) sveti Allahov Hram, mesdžid Bejtul-makdis, odnosno Mesdžidul-aksa kako ga časni Kur’an imenuje. Bejtul-makdis koji izgradi Jakub, alejhisselam, u vrijeme Davuda, alejhisselam, već bijaše srušen, ali pretpostavljamo da su tu bili njegovi temelji, a dragi Allah najbolje zna.

Želja Allahovoga miljenika bila je da potpuno obnovi Bejtul-makdis i potom u njega pohrani Zavjetni kovčeg. Prenosi se da je Davud, alejhisselam, stajao na Maslinskoj gori i odatle gledao na brdo Betel, vjerovatno razmišljajući o tome kako da obnovi Mesdžid, kad je iznenada ugledao jednu veliku stijenu kako lebdi u zraku malo iznad svetog brda a oko nje kruži veliki broj blistavih meleka. Meleki su položili stijenu na plato na vrhu brijega, blizu temelja Bejtul-makdisa. Ta stijena je nazvana Časna stijena (Sahra) i upravo sa nje će više od hiljadu i po godina kasnije na znamenito nebesko putovanje (Mi’radž) krenuti Allahov posljednji poslanik, Muhammed, alejhisselam.

Danas iznad mubarek stijene Sahra stoji zlatno kube (kupola) koje je dio građevine koja se baš zbog toga zove Kubbetus-sahra, što na arapskom znači Kupola iznad Stijene.[25]

Čim su se ispunili svi potrebni uvjeti Davud, alejhisselam, je organizirao prenošenje Zavjetnog kovčega u Jerusalem. Okupio je veliku i svečanu povorku i otišao je do Šatora koji se tada, kako nam Stari zavjet kaže, nalazio u mjestu Kirjat Jearim. Tamo je preuzeo Zavjetni kovčeg i rasklopio Šator te je povorka krenula nazad prema Jerusalemu.

Bijaše to veličanstvena povorka. Na čelu je išao Davud, alejhisselam, i glasno svojim nebeskim glasom učio Zebur, ilahije i kaside. Za njim su išli svećenici Leviti koji su nosili Zavjetni kovčeg, a iza njih je išao ostatak povorke sa velikim brojem pobožnjaka Israila. Iznad povorke su letila jata ptica i pratila učenje Davuda, alejhisselam, a i okolne planine, pored kojih su prolazili, su u tome učestvovale. Kad su stigli do kapija Jerusalema

Davud, alejhisselam, je svoju veliku ljubav prema Gospodaru svih svjetova iskazivao tako što je, slaveći, hvaleći i veličajući dragoga Allaha, plesao ulicama i sokacima svetog grada ispred Zavjetnoga kovčega[26] dok su ga nosili sve do brda Betel. Tu su, vjerovatno odmah pored temelja Bejtul-makdisa i Časne stijene, ponovo podigli Šator i u njega pohranili Zavjetni kovčeg.

Tad se Davud, alejhisselam, svim silama bacio na obnovu Bejtul-makdisa lično radeći zajedno sa svojim saradnicima, učenjacima i svim ostalim radnicima. Međutim, tek što je bio započeo sa raščišćavanjem ruševina za izgradnju temelja Mesdžida, dobio je, kako se prenosi, od dragoga Allaha Objavu kojom mu bijaše rečeno da je požurio i da nije njemu određeno da ponovo podigne Bejtul-makdis, već će mu dragi Allah podariti čestitoga sina koji će ga naslijediti i u vjerovjesništvu i u vlasti, i on će, po Allahovoj odredbi, dovršiti taj započeti mubarek posao.[27]

Zato se Davud, alejhisselam, zadovoljio time da samo očisti i uredi sveto mjesto, ostavljajući tu stari Šator da stoji sve dok ne dođe vrijeme kada će, po odredbi dragoga Allaha, Bejtul-makdis biti ponovo podignut. Svome budućemu sinu, obećanome nasljedniku koji će, po volji dragoga Allaha, ponovo izgraditi Bejtul-makdis, Davud, alejhisselam, je u emanet ostavio čitavo blago što ga je bio prikupio za gradnju, a to je, kako nam predaje prenose, za to vrijeme bilo ogromno bogatstvo (100.000 vrećica zlata, 1.000.000 vrećica srebra i 300.000 zlatnika za boje).

Međutim, rođenje toga obećanoga sina bilo je vezano za jednu značajnu kušnju koju je, Allahovom odredbom, Davud, alejhisselam, morao proći.

Učimo o Islamu
Back to top button