Razne & Predaje

Kazivanje o Musu, a.s. (6.dio)

Na kraju puta

Kako se približavao kraj roka od četrdeset godina pustinjskog izgnanstva za Mūsāa, alejhisselam, i njegove sljedbenike sve je više postajalo aktuelno pitanje organizacijskih priprema za ulazak u Svetu zemlju. Kako se prenosi za vrijeme boravka u pustinji izumrli su svi oni koji su odbili naredbu o džihadu,[1] a za to je vrijeme stasala nova generacija njihovih potomaka koja je bila spremna preuzeti emanet što ga njihovi očevi ranije odbiše preuzeti.

Po naredbi dragog Allaha, a vjerovatno u cilju što bolje organizacije zajednice i budućeg društvenog uređenja, kao i ustrojavanja što snažnije i efikasnije vojske, Mūsā, alejhisselam, je, kako nam to govori Knjiga brojeva, izvršio popis svih pripadnika Israila sposobnih za borbu, odnosno svih starijih od dvadeset godina.

I iz ovoga primjera jasno možemo vidjeti koliko je Mūsā, alejhisselam, čestito, odgovorno i ozbiljno vodio računa o svojoj zadaći i koliko mu je bilo stalo da je ispuni do kraja. Međutim, Allahova odredba je, još u praiskonu, odredila da niti Mūsā, alejhisselam, niti njegov brat Harun, alejhisselam, svojom nogom ne uđu na područje Svete zemlje.

Dragi Allah najbolje zna svo savršenstvo ljepote i mudrosti i ove i svake druge Njegove odredbe, a na robovima Njegovim je da je, bez imalo protivljenja u svome srcu, prihvate. Takav je, naravno, bio slučaj i sa Mūsāom i Harunom, alejhimesselam, iako su oni, najvjerovatnije, punim srcem žudili da vide svoj narod u Svetoj zemlji naseljen, i time svoju zadaću na ovom svijetu izvršenu.

Naravno, iako oni to nisu doživjeli na dunjaluku, dragi Allah je zadovoljan njima dvojicom i onim što su oni učinili vezano na emanet koji im je bio povjeren. To je jasno vidljivo iz mnogih ajeta časnoga Kur’ana, a od kojih smo mi ovdje izdvojili sljedeće:

I Mūsāu i Harunu smo milost ukazali, pa i njih i narod njihov nevolje velike spasili, i pomogli im da pobijede, i Knjigu im jasnu dali, i obojicu na Pravi put uputili, i u naraštajima kasnijim im spomen sačuvali; “Nek su u miru Mūsā i Harun!” Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine, a njih dvojica su, uistinu, bili robovi Naši, vjernici. (37:114-122)

Odavde se jasno vidi i to da uopće nije tačno ono što je u Starom zavjetu zapisano u pogledu ovog pitanja (Knjiga brojeva, 20:12,24) – da su Mūsā i Harun, alejhimesselam, kažnjeni od strane dragog Allaha zbog nekih svojih slabosti i propusta tako što im je bilo određeno da umru u pustinji prije ulaska u Svetu zemlju.

Isto se može sasvim jasno zaključiti i iz vjerodostojnih hadisa koji govore o Mūsāovom, alejhisselam, preseljenju na ahiret (malo kasnije ćemo ih, ako dragi Allah dadne, ovdje navesti). Prema tome, stav da Mūsā i Harun, alejhimesselam, nisu mogli ući u Svetu zemlju po kazni dragoga Allaha sasvim je neosnovan, i odatle pogrešan.

Harun, alejhisselam, je, kako predanja kažu, preselio na budući svijet, prije Mūsāa, alejhisselam. U Starom zavjetu (Knjiga brojeva, 20:22-29) navedeno je da je Mūsā, alejhisselam, dobio Objavu od dragoga Allaha u kojoj mu je rečeno kako je došao čas njegovom bratu, i naređeno mu da odvede Haruna, alejhisselam, zajedno sa njegovim sinom Eleazarom, na obližnje brdo Hor.[2]

Tu je Harun, alejhisselam, preselio na ahiret, a Mūsā, alejhisselam, je skinuo odoru Vrhovnog svećenika[3] sa svoga brata prije nego što je položio njegovo mubarek tijelo u kabur, i njome kasnije obukao njegova sina. Tako je emanet hizmeta svetom Šatoru i Zavjetnom kovčegu od Haruna, alejhisselam, preuzeo njegov sin Eleazar.

Dalje se navodi kako je cjelokupna zajednica Benu Israila provela trideset dana u podnožju pomenutog brda žaleći za Harunom, alejhisselam. Na ovaj način Starozavjetna Knjiga brojeva opisuje Harunovo, alejhisselam, preseljenje na ahiret, a dragi Allah najbolje zna kako se uistinu zbilo.

Pošto je u to doba rok od četrdeset godina već bio na samome izmaku, krenuli su prema Svetoj zemlji. Vjerujemo da se u tome vremenu desio
ranije opisani slučaj sa Belamom ibn Baurom, a dragi Allah najbolje zna.

Kad su došli u samu blizinu granica Svete zemlje Mūsā, alejhisselam, je jedne prilike, moguće unutar vlastitoga šatora, ugledao nepoznatu osobu. Da li je on tada, razljućen zbog povrede vlastite privatnosti udario ”drskoga” neznanca[4] i silinom svoga udarca izbio mu oko, ili je pak to bilo iz drugih razloga – dragi Allah najbolje zna, ali se tad melek Azrail izbijena oka vratio svojemu i našemu Gospodaru neobavljena posla.

O ovome od Ibn Kesira[5] prenosimo vjerodostojan hadis koji bilježi Buhari, a od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, ga prenosi Ebu Hurejre:

Kada je melek smrti poslan Mūsāu, alejhisselam, i prišao mu da mu primi dušu, on ga je gurnuo i udario, pa se melek vratio Uzvišenom Gospodaru i rekao: ”Poslao si me čovjeku koji još ne želi da umre”. Gospodar mu je rekao: ”Vrati se i reci mu neka svoju ruku stavi na leđa od vola, pa koliko god dlaka pritisne neka za svaku dlaku živi još po jednu godinu”. Kad mu je ovo rečeno Mūsā je upitao: ”A šta onda Gospodaru”? ”Opet smrt”, odgovorio je Gospodar.
”Onda, neka bude sada”, odgovorio je Mūsā.

On (Buharija) dalje navodi: ”Uzvišenog Allaha je zamolio da ga približi Svetoj zemlji, koliko se kamenom može dobaciti”. Ebu Hurejre kaže da je Allahov poslanik, salallahu ‘alejhi vessellem, rekao: ”Da sam tamo pokazao bih vam njegov kabur pored puta, kod crvene dine”.

Ibn Kesir na istom mjestu navodi i riječi Ebu Hurejrea koji bilježi imam Ahmed:

”Melek smrti je došao Mūsāu, alejhisselam, i rekao mu: ”Odazovi se svome Gospodaru”! Mūsā ga je udario i izbio mu oko, pa se melek vratio Allahu i rekao: ”Poslao si me Svome robu koji ne želi da umre, i koji mi je izbio oko.” Na to mu je Allah vratio oko, i rekao: ”Vrati se Mome robu, i reci: ‘Hoćeš li da živiš? Ako to hoćeš, onda svoju ruku stavi na leđa vola, pa koliko god ti ruka pritisne dlaka, toliko ćeš još godina živjeti!’ ” Mūsā je na to upitao: ”A šta poslije”? Gospodar mu je odgovorio: ”Opet smrt”. Na to je Mūsā odgovorio: ”Onda sada, Gospodaru, odmah”!”

Postoji još jedan broj hadisa koji prenose istu ovu verziju Mūsāovog, alejhisselam, preseljenja na ahiret, i koji se prema kriterijima hadiske nauke uzimaju za vjerodostojne. S obzirom na pomenute hadise, ovakvu verziju Mūsāove, alejhisselam, smrti prihvatamo kao tačnu, i to nam je dodatni argument da još jednom odbijemo prihvatiti tvrdnje jevreja i kršćana koji kažu da su Mūsā i Harun, alejhimesselam, kažnjeni od strane dragog Allaha neulaskom u Svetu zemlju.

Ovakog smo mišljenja jer je iz smisla tih hadisa sasvim jasno da je Mūsā, alejhisselam, mogao, da je to htio, produžiti etapu svoga dunjalučkog života za čitav niz godina, svakako znatno duže nego što je trebalo do isteka roka od četrdeset godina, pa je, vjerujemo, tako mogao i ući u Svetu zemlju i tamo još neko vrijeme živjeti među svojim narodom.[6]

Prema tome, Mūsā, alejhisselam, je svojevoljno prihvatio smrt prije ulaska u Svetu zemlju, i to mu, svakako, nije bila nikakva kazna od strane dragoga Allaha – naprotiv.

Pomenuti hadisi nam također jasno kazuju i to da se kabur Mūsāa, alejhisselam, nalazi odmah do jedne crvene dine, pored puta koji je u doba Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, vodio iz područja sjeverne Arabije ka obalama rijeke Jordan, u pravcu grada Jerihona.

Ulazak u Svetu zemlju

Mūsāa, alejhisselam, na čelu Israila naslijedio je Jošua ibn Nun. Obzirom da je Jošua bio, kako se prenosi, dugogodišnji učenik i pratilac Mūsāa, alejhisselam, a još i više zbog njegove jake i iskrene vjere, moglo bi se kazati da Benu Israil nisu mogli dobiti boljega čovjeka da naslijedi takve velikane kakvi su bili Mūsā i Harun, alejhimesselam, i preuzme dužnost i odgovornost njihovoga vodstva. Stari zavjet kazuje[7] da je dragi Allah izričito, putem Objave Mūsāu, alejhisselam, naredio da Jošua bude njegov nasljednik. Ako je ovo vjerodostojno, to bi onda moglo jasno ukazivati da je i Jošua ibn Nun jedan od Allahovih vjerovjesnika.

Mada Kur’an časni izričito ne govori da je Jošua Allahov vjerovjesnik,[8] to bi se ipak moglo, vjerujemo osnovano, pretpostaviti obzirom na velika Allahova čuda koja su njemu data (o čemu ćemo, ako dragi Allah da, malo kasnije više govoriti), a izgleda da ne treba zanemariti ni maločas spomenute navode iz Starog zavjeta i tradiciju Ehli-kitaba (sljedbenika Knjige), tj. jevreja i kršćana, koji to jasno kazuju. Dragi Allah najbolje zna.

Uz Jošuû veoma značajne ličnosti u Israilu tada bijahu Kalib ibn Jofna i Eleazar, sin Haruna, alejhisselam, koji je bio vrhovni svećenik Israila. Njih trojica su, kako se prenosi, zajedno predvodili Israil prilikom ulaska u Svetu zemlju, pri čemu je, naravno, prvi među njima i istinski lider kome su se i oni i svi Israilćani pokorovali bio Jošua ibn Nun.

S obzirom da nam Kur’an časni, barem koliko mi to možemo vidjeti, ne govori mnogo o konkretnim događajima i dešavanjima u vremenu osvajanja Ken’ana od strane Israila, odlučili smo se da izvore potražimo u Starom Zavjetu, bez obzira na izvjesne nedoumice i čak sumnje, o čemu ćemo, ako dragi Allah da, kasnije ponešto kazati.

Prema tome, prema navodima Starog Zavjeta i ostalih izvora iz tradicije Benu Israila (Isralijata) događaji vezani za džihad radi povratka u Svetu zemlju išli su uglavnom onako kako je navedeno u nastavku, a dragi Allah najbolje zna.

Kad isteknu svih četrdeset godina izgnanstva u pustinji nova generacija Benu Israila, generacija čestitih vjernika spremnih da se bore na Allahovom putu, krenu prema svetoj zemlji Ken’an koja je Allahovom milošću i dobrotom bila njima određena.
Jošua je odlučio da se usmjere u pravcu grada Jerihona.

Jerihon bijaše prvi od utvrđenih gradova unutar Svete zemlje. Taj je grad zbog svoje lokacije blizu granice predstavljao svojevrsni bedem čitavoga Ken’ana, tako da su njegove moćne zidine bile veoma tvrdo građene i visoke. S obzirom da tako jaku utvrdu nije bilo moguće osvojiti bez velikih napora i žrtava, mudrošću obdareni Jošua odluči da ne žuri i da oprezno sagleda situaciju kako bi pronašao najefikasniji način osvajanja Jerihona.

Zbog toga je kad su se dovoljno približili Jošua zastao i podigao logor radi što boljih priprema. Iz istih je razloga i poslao dvojicu izvidnika da se, umiješani među stanovnike Jerihona koji su se vraćali sa njiva, uvuku u grad i saznaju što više budu mogli. Izvidnici su uspjeli u svojoj zadaći, ali je u tome ključnu ulogu odigrala neka žena iz Jerihona koja im je, znavši da su oni borci na putu dragoga Allaha, odlučila pomoći i u zamjenu zatražiti čvrsto obećanje da će poštediti nju, njene roditelje i čitavu njenu porodicu kad grad bude osvojen.

Pošto ih je ona spasila od potjere koja ih je, budući da su bili prepoznati, gonila, oni su prihvatili obavezu i dali joj čvrsto obećanje da će i ona i svi oni koji budu u njenoj kući biti pošteđeni. Kako bi njena kuća mogla biti prepoznata i sačuvana uputiše je da je označi tako što će privezati jasno vidljivu crvenu traku na vanjski prozor.

Po povratku su izvidnici donijeli Jošui dobre vijesti jer su se u Jerihonu uvjerili koliki je strah već bio zavladao među njima. Naime, i stanovnicima Jerihona i svima drugima u to vrijeme u Ken’anu, uz odveć znanu vojnu snagu Israila, dobro je bilo poznato i to kako je skončala Faraonova vojska u Crvenom moru prije četrdesetak godina, kao i neka druga velika čuda dragoga Allaha kojima je pružana Njegova neizmjernu milost, ljubav i podrška Israilu, a u srca svih njihovih neprijatelja unošen ledeni strah.

Uvidjevši kako je nastupio povoljan momenat, Jošua ibn Nun zapovijedi da se vojska spremi. Ubrzo su nastavili put ka Jerihonu. Kada su došli do rijeke Jordan suočili su se sa nabujalom vodom koju nije bilo moguće preći, pogotovo ne u tako velikom broju.

Tad se desi prvo od veličanstvenih Allahovih znamenja koja Benu Israil doživi pod vodstvom Jošue ibn Nuna – čim su svećenici koji su nosili Zavjetni kovčeg, došavši prvi do Jordana,[9] nogama svojim zakoračili u rijeku, vode joj se razdvojiše: voda je normalno otekla nizvodno, a uzvodno je bila zaustavljena, tako da se pred nogama Israila pojavilo suho korito.

Jošua ibn Nun, kako mu bi objavljeno od dragoga Allaha, naredi svećenicima nositeljima Zavjetnog kovčega da ostanu stajati na sredini korita rijeke sve dok čitav Israil ne pređe na drugu obalu, jer je bilo određeno da korito bude suho sve dotle dok se Zavjetni kovčeg nalazi u njemu.

Kada su svi Israilćani prešli na drugu stranu, Jošua, opet prema onome što mu bi objavljeno od dragoga Allaha, naredi da se dvanaest Israilćana, iz svakoga plemena po jedan, vrate u korito, i da svaki od njih uzme po jedan kamen sa mjesta gdje su još uvijek stajali svećenici sa Zavjetnim kovčegom.

To kamenje su trebali postaviti na narednom konačištu, prvome na tlu Svete zemlje, kao spomen-znak, kako bi se svi njihovi potomci sjećali ovoga začudnoga prelaza i velike blagodati koju im je dragi Allah podario. Kada je kamenje uzeto, svećenici su iznijeli Zavjetni kovčeg na drugu obalu i istog časa je rijeka Jordan ponovo ispunila svoje korito i nastavila normalno teći.

Prvo konačište im je bilo u mjestu Gilgal gdje postaviše onih dvanaest kamenova kao spomenik budućim generacijama, i trajni podsjetnik na još jednu veličanstvenu Allahovu blagodat koja im bi darovana. U Gilgalu ostadoše neko vrijeme (nekoliko hefti ili mjeseci, dragi Allah najbolje zna) čekajući da još više naraste strah u srcima njihovih neprijatelja, budući da su dobro znali kako su sva mnogobožačka kraljevstva

Ken’ana, ionako od ranije uznemirena zbog njihova prisustva i zbog pomoći Božije koja ih je pratila, sad još i više bila zastrašena novim velikim čudom presušivanja rijeke Jordan. Tu, u Gilgalu, u plodnim poljanama grada Jerihona, Israil se, nakon mnogih godina provedenih u pustinji, ponovo mogao hraniti plodovima zemlje, pa se tada i mana prestala spuštati.

Učimo o Islamu
Back to top button