Kur’an časni vrlo često spominje budući svijet, na svakom mjestu pažljivo utvrđujući njegovo postojanje i pri svakoj prilici upozoravajući na njega, čineći to raznim metodama arapskog jezika.
Jedan od dokaza isticanja važnosti ovog temelja je taj, da Kur’an vrlo često veže vjerovanje u Allaha s vjerovanjem u budući svijet. Allah, dželle ša’nuhu, kaže:
“Čestiti su oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet.” (El-Bekare, 177)
“One koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili, doista, čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati.” (El-Bekare, 62)
“Ovim se savjetuju oni među vama koji vjeruju u Allaha i onaj svijet.” (El- Bekare, 232)
“Borite se protiv onih koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet.” (Et- Tevbe, 29)
“Allahu se jedino klanjajte i činite ono za što ćete dobiti nagradu na onom svijetu.”
(El- ‘Ankebut, 36)
Mnogo je ajeta u Kur’anu koji govore o ovoj temi.
Koliku važnost Kur’an pridaje vjeri u budući svijet, vidi se i iz toga što ga vrlo često spominje. Gotovo da ne pređeš ni jednu stranicu Kur’ana, a da u njoj ne nađeš govor o buduđem svijetu i onome što će se na njemu desiti: od raznih događaja i stanja, sve to kroz razne načine objašnjavanja. Isto tako ćeš uočiti da Kur’an tako podrobno iznosi detalje nastupanja Sudnjeg dana i opisuje stanja ljudi u njemu, što nije slučaj s drugim temama gajba.
Jedan od dokaza je i mnoštvo imena kojima ga Kur’an naziva, a svako ime ukazuje na jedan od detalja toga dana. Neka od tih imena su: El-Kijame (ustajanje), Es-Sa’a (čas), El-Ahireh (onaj svijet), Jewmud-Din (dan vjere), Jewmul-Hisab (dan obračuna), Jewmul-Feth(dan pobjede), Jewmut-Telak (dan susreta), Jewmul-Džem’ (dan sakupljanja),
Jewmut-Tegabun (dan samoobmane), Jewmul-Hulud (dan vječnosti), Jewmul-Hurud` (dan izlaska), Jewmul-Hasre (dan kajanja), Jewmut-Tenad (dan dozivanja), El-Azife (smak svijeta), El-Tamme (nevolja), Es-Sahha (zaglušujući glas), El-Hakka (čas neizbježni), El-Gašije (teška nevolja), El-Vaki’a (događaj), i dr.
(Vidi: El’akaidul islamijje li Sejjid sabik, str. 261-264.)
A razlog pridavanja tako velike važnosti ovom temelju imana leži u sljedećem:
Vjerovanje u budući svijet ima veliki utjecaj na život čovjeka. Iman (vjerovanje) u budući svijet i sve što će se na njemu desiti: Džennet, Džehennem, obračun, kazna i nagrada, spas i gubitak, najefikasnije utječu na usmjeravanje čovjeka, na njegovu disciplinu u životu na ovome svijetu, izvršavanje dobrih djela i pridržavanje imperativa bogobojaznosti.
Neuporediva je razlika izme|u dva čovjeka: jednog, koji ne vjeruje u proživljenje poslije smrti, niti u obračun za svoja djela i riječi i koji se ničim drugim ne rukovodi u svojim djelima do ličnim interesom i sopstvenom koristi i drugog, koji vjeruje da će doći dan kad će biti pitan za svoja djela i riječi pred najpravednijim Sudijom, te će biti nagrađen za dobro, a kažnjen zazlo.
Prvi je, svakako, van bilo kakve kontrole, osim svojih strasti i požuda i njegov cilj je potpuno egoistički; opravdava bilo kakvo sredstvo i bilo kakvo ponašanje i djelo, ma koliko ono bilo štetno. Drugi je omeđen granicama istine i dobra, a to su stvari koje će imati svoju težinu i vrijednost kod Allaha, dželle ša’nuhu, tog Dana.
Allah, dželle ša’nuhu, kaže: “Mjerenje toga dana bit će pravedno: oni čija dobra djela prevagnu, oni će,šta žele, postići; a oni čija dobra djela budu lahka, oni će, zato što dokaze Naše nisu priznavali, stradati.” (El-E’araf, 8-9)
Na ovo nam, na mnogo mjesta, ukazuje i kur’anski metod povezivanja vršenja dobrih djela s vjerovanjem u budući svijet:
“Znaš li ti onoga koji onaj svijet poriče? Pa to je onaj koji grubo odbija siroče, i koji da se nahrani siromah – ne podstiče.” (El-Ma’un, 1-3)
“Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i onaj svijet vjeruju.” (Et- Tevbe, 8)
“Oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet, neće od tebe tražiti dozvolu da se ne bore zalažući imetke svoje i živote svoje.
A Allah dobro zna one koji su pobožni, od tebe će tražiti dozvolu samo oni koji ne vjeruju u Allaha i u onaj svijet i čija se srca kolebaju, pa sumnjaju i neodlučni su.” (Et-Tevbe, 44-45)
“Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi s onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju.” (El-Mud`adele, 22)
“Oni su vama divan uzor – onima koji žele Allaha i onaj svijet.” (El- Mumtehane, 6)
“To je savjet za onoga koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje.” (Et-Talak, 2)
“A oni koji u onaj svijet vjeruju vjeruju i u Nju (Knjigu) i o namazima svojim brigu brinu.” (El-En’am, 92)
Još je mnogo ajeta koji o ovom govore.
Pošto je čovjek po svojoj prirodi sklon udovoljavanju ličnom interesu i otklanjanju bilo kakve štete od sebe, vjerovanje u budući svijet pospješuje njegovu samokontrolu i sklonost ka dobrom, a odbacivanju zla. Zbog toga, Kur’an vrlo često i sa velikom pažnjom podsjeća na Ahiret i na razne načine ga prikazuje i predstavlja kako bi se taj osjećaj (samokontrole) u srcu čovjeka povećao i porastao njegov utjecaj.
Razlog čestog isticanja događaja na ahiretu u Kur’anu je, vjerovatno, i u tome što ga ljudi vrlo često zaboravljaju i zanemaruju,
zbog njihove privrženosti ovozemaljskom životu i ljubavi prema ovo dunjalučkim užicima.
Zato vjerovanje u budući svijet sa svim užicima i kaznama koje će biti u njemu ublažuje pretjerivanje u želji za užicima na ovom svijetu; ljudi postaju svjesni da svi užici ovoga svijeta ne zaslužuju bilo kakav trud i natjecanje zbog njih, jer ono što zaslužuje da se takmičimo jeste ono što nam je Allah, dželle ša’nuhu, pripremio na onom svijetu.
O tome nam Allah, dželle ša’nuhu, kaže: “O vjernici! Što vam je kada vam se rekne: ‘Izađite u borbu na Allahovom putu! Vi ostajete na mjestu, kao da ste za zemlju prikovani? Zar vam je draži život na ovom svijetu od onoga svijeta? A uživanje na ovom svijetu, prema onom na onom svijetu, nije ništa.” (Et-Tevbe, 38)
Razlog ovako čestog spominjanja ahireta vjerovatno je i taj što vjerovanje u njega još i danas izaziva čuđenje i nevjericu kafira, zbog toga što se to suprotstavlja onom što oni svojim ograničenim osjetilima vide, a što upućuje suprotno proživljenju poslije smrti.
Oni, naprimjer, vide da se ljudsko tijelo pretvara u prašinu, pa kako da to bude proživljeno? O njima Allah, dželle ša’nuhu, kaže: “Tako mi Kur’ana Slavnog, oni se čude što im je došao jedan od njih da ih opominje, pa nevjernici, govore: ‘To je čudna stvar: zar kad pomremo i zemlja postanemo…? Nezamisliv je to povratak.’” (Kaf, 1-3)
Allah, dželle ša’nuhu, njima u mnogim ajetima odgovara da su osjetila kojima oni odbacuju ovu činjenicu nepotpuna i nemoćna da to vide, jer mnogo je primjera u životu čovjeka koji upućuju na proživljenje poslije smrti, ali nisu slijepe oči nego su slijepa srca koja se nalaze u grudima.
