Razne & Predaje

Kazivanje o Musu, a.s. (II-4.dio)

Allahovih devet Čuda opomene i pouke Egipćanima.

Nekoliko narednih godina Musa i Harun, alejhimesselam, su, zajedno sa svojim narodom Benu Israila, proveli u Egiptu strpljivo podnoseći nanovo zaoštrenu kušnju, a za to im je snagu davala vječna mudrost Allahova koja kazuje da niko od Njegovih odanih robova neće osjetiti čak niti bol od uboda trna, a da mu On za to neće oprostiti grijehe i pripremiti adekvatnu ahiretsku nagradu i najljepšu nadoknadu.

Ova vremenska odgoda ujedno je bila poseban iskaz milosti Rahmana (Svemilosnog, Onoga koji milost daje svima, i vjernicima i nevjernicima) prema Faraonu i njegovu narodu, jer su oni u tom periodu primali opomene od dragog Allaha, periodično, sve jednu iza druge, ne bi li se opametili, pokajali i popravili, i tako spasili od propasti.

Te Znakove su im konkretno donosili Musa i Harun, alejhimesselam, u vidu velikih Allahovih Čuda, svaki put ih opominjući na njihovu obavezu da se predaju i pokore dragom Allahu i da puste Israilćane po Njegovoj naredbi. Kur’an Časni nam navodi da je tih Znakova (Čuda) bilo devet:

Mi smo Musau devet očevidnih znamenja dali, pa upitaj sinove Israilove kad je precima njihovim došao i kada mu je faraon rekao: “Ja mislim, o Musa, da si ti doista opčinjen” (17:101).

Kada Musa reče čeljadi svojoj: “Vidio sam vatru, donijeću vam otuda vijest kakvu ili ću vam donijeti razgorjelu glavnju da biste se ogrijali”, neko ga, kada joj se približi, zovnu: “Neka su blagoslovljeni oni koji se nalaze na mjestu na kojem je vatra i oni oko nje,
i neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova!

O Musa, Ja sam Allah, Silni i Mudri! Baci svoj štap!” Pa kad ga vidje da se, kao da je hitra zmija, kreće, on uzmače i ne vrati se. “O Musa, ne boj se! Poslanici se kod Mene ne trebaju ničega bojati; a onome koji grijeh počini, a onda zlo dobrim djelom zamijeni Ja ću, uistinu, oprostiti i samilostan biti. Uvuci ruku svoju u njedra svoja, pojaviće se bijela, ali neće biti bolesna, biće to jedno od devet čuda faraonu i narodu njegovu; oni su, doista, narod nevjernički (27:7-12).

Iz naprijed navedenih ajeta jasno je da su u ta Allahova Čuda spadale mu’džize pretvaranja štapa u zmiju i bijele ruke kad se izvuče iz njedara, koje su inače date Musau, alejhisselam, kao posebna Allahova milost i jasno znamenje njegova i Harunova, alejhisselam, poslanstva. Nije nam sasvim jasno da li su ovo dva od devet Allahovih Čuda ili se, zajedno, smatraju jednim od devet Čuda. Naše je mišljenje da su to dva od devet Čuda, a samo Allah dragi istinu o svemu zna. Što se ostalih Allahovih Čuda tiče, Kur’an spominje još šest u sljedećim ajetima:

I Mi smo faraonov narod gladnim godinama i nerodicom kaznili, da bi se opametili. I kad bi im bilo dobro, oni bi govorili: “Ovo smo zaslužili”, a kad bi ih snašla kakva nevolja, Musau i onima koji su s njim vjerovali tu nevolju bi pripisali. Ali ne! Njihova nevolja je od Allaha bila, samo što većina njih nije znala! I govorili su: “Kakav god dokaz da nam doneseš da nas njime opčaraš, mi ti nećemo vjerovati!” Zato smo Mi na njih slali i poplave, i skakavce, i krpelje, i žabe, i krv, sve jasna znamenja, ali su se oni oholili, narod zlikovački su bili. I kada bi ih zadesila nevolja, govorili bi:

“O Musa, moli se, u naše ime, Gospodaru svome, onako kako ti je On naredio: ako nas oslobodiš nevolje, mi ćemo zaista vjerovati i s tobom sinove Israilove, sigurno, poslati.” I pošto bismo ih nevolje oslobodili, do vremena do kojeg im je bilo određeno da je podnose, oni bi, odjednom, obećanje prekršili. Zato ih Mi kaznismo i u moru ih potopismo, jer su znamenja Naša poricali i prema njima ravnodušni bili (7:130-136).

Kako se da zaključiti iz ovih ajeta jedno od tih Čuda su bile gladne, odnosno nerodne godine. Vjerovatno su Musa i Harun, alejhimesselam, upozoravali Faraona da će suša i uništenje usjeva dovesti Misir do gladi ako se ne pokori Allahovoj naredbi, ali je on odbio, pa se zaista i desilo da su usjevi u nekoliko narednih godina propali i Egipat u tim vremenima gladovao, dok su usjevi Israilćana davali dobar prinos kako bi poruka bila što jasnija.

Isto tako vidimo da je bilo nastupilo vrijeme velikih poplava, čime su ih, prije nego su se desile, opominjali Musa i Harun, alejhimesselam. Zatim se dalje spominju najezde skakavaca, krpelja i žaba koji su se u izuzetno velikom, čak neizrecivo velikom, broju pojavili u čitavom Egiptu.

Svuda ih je bilo, i vani i unutar kuća njihovih, i u odjeći njihovoj, i u posuđu njihovom, i u posteljama njihovim. Praktično su bili prekriveni tim životinjicama pa od njih nisu mogli normalno niti jesti niti piti (prenosi se da su im žabe i u usta uskakale kada bi ih otvorili da nešto pojedu i popiju), niti raditi bilo kakve poslove. Sve ih je to jako uznemiravalo i skoro do ludila dovodilo.

Osim ovog nerviranja imali su i praktične štete jer su milijarde skakavaca uništavali njihove usjeve, a milijarde krpelja su sisale krv i njima i njihovoj stoci. Sve su ovo bili više nego jasni Znaci, pogotovo zbog toga što se ništa od ovoga nije dešavalo niti jednom od pripadnika Benu Israila.

Posebno je upečatljivo bilo Čudo pretvaranja vode u krv. Naime, kako se prenosi, jedne prilike su Musa i Harun, alejhimesselam, otišli do Faraona, dok se on nalazio na obali Nila, zajedno sa svojom dvorskom svitom i slugama. Ponovo su ga pozvali da se pokori i preda Allahu, istinskom Gospodaru svega postojećeg, ali je on, kao i uvijek, odbio poziv.

Tada je Musa, alejhisselam, po Objavi dragog Allaha, udario svojim štapom u vode Nila, koje su se, na užas čitavog Egipta, pretvorile u krv.
Nije samo u koritu Nila krv tekla, već su se u krv pretvorile sve vode u Misiru.

Iz svih izvora misirskih izvirala je krv, iz svih bunareva crpila se krv, čak se i sva voda natočena u posudama u krv pretvorila. To je bilo izuzetno veliko Čudo da je svakome, bez izuzetka, moglo biti sasvim jasno da je to od Boga istinskoga, Allaha Znak i opomena, ali su oni i dalje sve to riječima i postupcima svojim tvrdoglavo negirali, poricali i običnim čarobnjaštvom smatrali, iako su, u dubini srca svojih, znali da je sve to sušta istina:

I kad im očito dođoše znamenja Naša, oni rekoše: “Ovo je prava čarolija!” I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci. (27:13,14)

Dakle, jasno je da su u osnovi takvog ponašanja Faraona i glavešina Misira bili oholost i inat, kao i želja da po svaku cijenu zadrže robovsku radnu snagu. Prosto je nevjerovatna veličina njihovog prkosa i poricanja istine. Bili su svjedoci tako velikih i očevidnih Allahovih Čuda, ali su ih glatko negirali. Trpjeli su bolne, i duhovne i tjelesne, patnje, toliko bolne da su se svaki put obraćali Musau, alejhisselam, da on moli Gospodara svoga da ih te patnje oslobodi, davajući čvrsto obećanje da će nakon olakšanja pravim putem krenuti, ali uvijek su svoje obećanje iznevjerili čim bi vrijeme određeno za kušnju isteklo.

Umjesto da je raslo njihovo zdravo i iskreno razmišljanje i preispitivanje samih sebe, samo su rasli njihov inat i prkos. Na kraju je Faraon svojom govorničkom vještinom potpuno zaveo cjelokupan egipatski narod pa su, svi zajedno, zapali u Allahovu srdžbu i kasnije
bili, za primjer i kaznu, u Crvenom moru potopljeni, a uz sve to, na budućem svijetu ih čeka žestoka i užasna džehennemska vatra:

Još davno Mi smo poslali Musaâ sa znamenjima Našim faraonu i glavešinama njegovim, i on je rekao: “Ja sam, doista, Gospodara svjetova poslanik!” I pošto im je donio znamenja Naša, oni su ih, odjednom, počeli ismijavati. I Mi smo im dokaze pokazivali, sve jedan veći od drugog, i na muke smo ih stavljali ne bi li se dozvali. “O ti čarobnjače!”; govorili su oni, “zamoli Gospodara svoga, u naše ime, na temelju tebi datog obećanja, mi ćemo, sigurno, Pravim putem poći!” A čim bismo ih nevolje oslobodili, začas bi obavezu prekršili. I faraon obznani narodu svome:

“O narode moj,” reče on, “zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavci rijeke koji ispred mene teku, shvaćate li? I zar nisam ja bolji od ovog bijednika koji jedva umije govoriti? Zašto mu nisu stavljene narukvice od zlata ili zašto zajedno sa njim nisu došli meleki?” I on zavede narod svoj, pa mu se pokori; oni su, doista, bili narod griješni. A kad izazvaše Naš gnjev, Mi ih kaznismo i sve ih potopismo, i učinismo ih primjerom i poukom narodima kasnijim. (43:46-56)

I kada im Musa donese Naše jasne dokaze, oni povikaše: “Ovo je samo smišljena čarolija; nismo čuli da se ovako nešto dešavalo u doba predaka naših!” “Gospodar moj dobro zna onoga koji donosi uputstvo od njega”, reče Musa, “onoga koji će na kraju pobijediti, a nevjernici, doista neće uspjeti!” “O velikaši,” reče faraon, “ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene, a ti, o Hamane, peci mi opeke i sagradi mi toranj da se popnem k Musaovu Bogu, jer ja mislim da je on, zaista, lažac!” A on i vojske njegove bijahu se bez ikakva osnova ponijeli na

Zemlji i mislili su da Nam neće biti vraćeni, pa Mi dohvatismo i njega i vojske njegove i u more ih bacismo; pogledaj kako su skončali nevjernici! A bili smo ih učinili vođama koji su pozivali u ono zbog čega se ide u vatru, a na Sudnjem danu niko im neće pomoći, i popratismo ih prokletstvom na ovome svijetu, a na onome svijetu biće od svakog dobra udaljeni. (28:36-42)

Učimo o Islamu
Back to top button