Razne & Predaje

Davud i Sulejman, a.s. (4. dio)

Belkisa, kraljica od Sabe

Jedan od najinteresantnijih događaja iz života Sulejmana, alejhisselam, svakako je njegov susret sa Belkisom, kraljicom od Sabe. Saba je u ta vremena bila veoma moćno i razvijeno kraljevstvo na jugu Arabijskoga poluostrva, u području Jemena. Iako su uživali mnoge Allahove blagodati, nisu vjerovali u Njega, već su obožavali Sunce. Naravno da ta nevaljalština najvećih razmjera[19] nije mogla ostaviti Allahovoga vjerovjesnika i miljenika Sulejmana, alejhisselam, ravnodušnim, a on je za njih i njihovu ”vjeru” saznao u veoma interesantnim okolnostima.

Naime, jedne prilike je Sulejman, alejhisselam, okupio svoje vojske, vjerovatno radi nekog pohoda ili vježbe. Pred njim su u stroju, sve četa do čete, stajali ljudi, džini i ptice. Izašao je iz Jerusalema i krenuo tamo gdje je bio naumio da ode. Na putu naiđoše na jednu dolinu u kojoj je bilo dosta mravinjaka. Tad se Sulejman, alejhisselam, još jedanput uvjerio u neizmjernu blagodat koju mu je dragi Allah podario, jer je jasno mogao da čuje i da razumije glas jednoga mrava koji je pozivao ostale pripadnike svoje vrste da se svi brzo sklone u svoje mravinjake ispred Sulejmanove, alejhisselam, vojske da ih oni ne bi pogazili a da to uopće i ne primijete. Allahov mubarek rob i miljenik se na to nasmijao i iz dubine srca zahvalio voljenom Gospodaru, Uzvišenom.

I sakupiše se Sulejmanu vojske njegove, džini, ljudi i ptice, sve četa do čete, postrojeni, i kada stigoše do mravlje doline, jedan mrav reče: “O mravi, ulazite u stanove svoje da vas ne izgazi Sulejman i vojske njegove, a da to i ne primijete!” I on se nasmija glasno riječima njegovim i reče: “Gospodaru moj, omogući mi da budem zahvalan na blagodati Tvojoj koju si ukazao meni i mojim roditeljima, i da činim dobra djela na zadovoljstvo Tvoje, i uvedi me, milošću Svojom, među dobre robove Svoje!” (27:17-19)

Nakon nekog vremena zastali su i podigli logor. Tada Sulejman, alejhisselam, donese odluku da izvrši smotru svih prisutnih vojski. Vršeći smotru ptica uoči da je ptica pupavac (hudhud) odsutna bez da je od njega tražila dopuštenje za izostanak. Takvo neodgovorno ponašanje razljutilo ga je u prvi mah, ali ga je njegov urođeni osjećaj za pravdu naveo da sačeka i da vidi hoće li pupavac moći da opravda svoj izostanak prije nego se odluči da ga kazni.

I on izvrši smotru ptica, pa reče: “Zašto ne vidim pupavca, da nije odsutan? Ako mi ne donese valjano opravdanje, teškom ću ga kaznom kazniti ili ću ga zaklati!” (27:20,21)

Nedugo nakon toga pupavac žurno doleti i donese izvještaj Allahovom vjerovjesniku o onome što je saznao i vidio. Naime, ptica je bila zakasnila na zborno mjesto jer je letila daleko iznad predjela Arabije, sve do Sabe. Tamo je vidjela kako ovo kraljevstvo obožava Sunce umjesto dragog Allaha, Gospodara svih svjetova. Vidjevši to pupavac odmah požuri da pronađe Sulejmana, alejhisselam, i izvijesti ga o tome.

I ne potraja dugo, a on dođe, pa reče: “Doznao sam ono što ti ne znaš, iz Sabe ti donosim pouzdanu vijest. Vidio sam da jedna žena njima vlada i da joj je svega i svačega dato, a ima i prijesto veličanstveni; vidio sam da se i ona i narod njezin Suncu klanjaju, a ne Allahu, šejtan im je prikazao lijepim postupke njihove i od Pravoga puta ih odvratio, te oni ne umiju pronaći Pravi put pa da se klanjaju Allahu, Koji izvodi ono što je skriveno na nebesima i u Zemlji i Koji zna ono što krijete i što na javu iznosite. Allah je, nema boga osim Njega, Gospodar svega što postoji!” (27:22-26)

To je, svakako, bilo više nego prihvatljivo opravdanje za Sulejmana, alejhisselam, koji, dosljedan svojoj, od dragoga Allaha postavljenoj, zadaći, nije nimalo oklijevao da se bori da Allahova Riječ nad svim gornja bude, tako da je odlučio da tom zlu odmah stane u kraj.

Zadužio je pupavca da ponovo odleti u Sabu i njihovoj kraljici Belkisi dostavi njegovo pismo kojim ih poziva u islam, a time će se očevidno pokazati i to da li je ptica govorila istinu. Pupavac je odmah poletio sa Sulejmanovim, alejhisselam, pismom pričvršćenim za svoje tijelo. Doletivši do Belkisine palače, ptica je pronašla prostoriju u kojoj je kraljica boravila i tamo ostavila
pismo na jednome vidnom mjestu. Nakon toga se malo izmakla i posmatrala kakva će biti njihova reakcija na primljeno pismo.

Kad je kraljica uočila pismo i pročitala ga, shvatila je da je situacija veoma ozbiljna jer im Sulejman, alejhisselam, nije ostavljao mnogo prostora za manevar – morali su odmah prestati sa obožavanjem Sunca mimo Allaha, ili će on protiv njih povesti džihad na Allahovu putu. Pošto je nepobjedivost Sulejmanovih, alejhisselam, vojski bila nadaleko poznata, ona je pokušala napraviti jedan manevar putem izaslanja svojih izaslanika Sulejmanu, alejhisselam, sa veoma bogatim i skupocijenim darovima nebili ga malo odobrovoljila.

“Vidjećemo”, reče Sulejman, “da li ti govoriš istinu ili ne. Odnesi ovo moje pismo pa im ga baci, a onda se od njih malo izmakni i pogledaj šta će jedni drugima reći!” “O velikaši”, reče ona, “meni je dostavljeno jedno poštovanja vrijedno pismo od Sulejmana i glasi: ‘U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ne pravite se većim od mene i dođite da mi se pokorite!’ O velikaši”, reče ona, “savjetujte mi šta trebam u ovome slučaju uraditi, bez vas neću ništa odlučiti!” “Mi smo vrlo jaki i hrabri”, rekoše oni, “a ti se pitaš, pa, gledaj šta ćeš narediti!” “Kada carevi osvoje neki grad”, reče ona, “oni ga razore, a ugledne stanovnike njegove učine poniženim, eto, tako oni rade. Poslaću im jedan dar i vidjeću sa čime će se izaslanici vratiti.” (27:27-35)

Međutim, ovakva njezina taktika unaprijed je bila osuđena na propast, jer nema toga blaga na Zemlji i svih sedam nebesa, koje može navesti jednoga Allahovog vjerovjesnika i poslanika da napusti dosljedno slijeđenje Allahova puta.

I kad on pred Sulejmana iziđe, ovaj mu reče: “Zar da blagom pridobijete mene? Ono što mi je Allah dao bolje je od onoga što je dao vama. Vi se onome što vam se daruje radujete! Vrati se njima! Mi ćemo im dovesti vojske kojima se neće moći oduprijeti i istjeraćemo ih iz Sabe ponižene i pokorene.” (27:36,37)

Iako je izrekao ovu prijetnju Sulejman, alejhisselam, je znao da neće biti potrebe za primjenom sile, jer mu je već bilo znano da će Belkisa doći u Jerusalem da mu se pokori i htio joj je pružiti očevidne znakove moći dragoga Allaha. U tom je smislu odlučio prebaciti njen prijesto iz Sabe kod sebe u Jerusalem – da se vidi hoće li ga ona prepoznati. Obratio se onima oko sebe i upitao ko je od njih u stanju da to učini:

“O dostojanstvenici, ko će mi od vas donijeti njezin prijesto prije nego što dođu da mi se pokore?” “Ja ću ti ga donijeti”, reče Ifrit, jedan od džina, “prije nego iz ove sjednice svoje ustaneš, ja sam za to snažan i pouzdan.” “A ja ću ti ga donijeti”, reče onaj koji je učio iz Knjige, “prije nego što okom trepneš.” I kad Sulejman vidje da je prijesto već pored njega postavljen, uzviknu: “Ovo je blagodat mog Gospodara, Koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti. A ko je zahvalan, u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan, pa, Gospodar moj je neovisan i plemenit. Promijenite izgled njena prijestolja da vidimo hoće li ga ili neće prepoznati!” (27:38-41)

I ovo je jedan izuzetno zanimljiv detalj iz Sulejmanovog, alejhisselam, života, budući da je očevidno da je jedan od njegovih bliskih saradnika bio Allahov miljenik (evlija) kome je bilo dato veliko znanje (imenovan je u gornjim ajetima kao ”onaj koji je znanje crpio iz Allahove Knjige”) i kome je bila data moć da može u treptaju oka prenositi predmete na velikim udaljenostima. U predajama je između raznih mišljenja najpoznatije ono koje kaže da je ta osoba bila Sulejmanov, alejhisselam, rođak koji se zvao Asif ibn Berhija. Za Asifa se kaže da mu je bila data izuzetno velika i rijetka blagodat da poznaje Allahovo najveće Ime (Ismullahi el-a’zam)[20] i da je baš na taj način uspio u treptaju oka prebaciti Belkisino prijestolje iz Sabe u Jemenu do Jerusalema. Dragi Allah najbolje zna.

U svakome slučaju, Sulejman, alejhisselam, je u tome odmah prepoznao blagodat od Allaha dragoga, ali i kušnju hoće li na tom daru biti zahvalan ili neće. Zahvalivši dragome Allahu na ovoj izuzetnoj blagodati, Sulejman, alejhisselam naredi da se unekoliko izmijeni izgled Belkisina prijestolja koje je, najvjerovatnije, bilo postavljeno u istoj dvorani u kojoj je bilo i njegovo prijestolje.

Nakon izvjesnoga vremena Belkisa, kraljica od Sabe, stigla je sa svojom pratnjom u Jerusalem da se pokori Allahovu robu i vjerovjesniku Sulejmanu, alejhisselam. Kad je ušla u dvoranu za audijencije, upitana je da li može prepoznati prijestolje koje je tamo vidjela odmah pored Sulejmanovog, alejhisselam.

Bila je zbunjena činjenicom da je to prijestolje jako nalikovalo njenome, ali vjerovatno njena nevjerica u mogućnost da bi se ono moglo prebaciti na tako velikoj udaljenosti brže nego li je ona stigla, učinila ju je nesigurnom pa ga nije mogla sasvim prepoznati,
već je samo rekla da prijestolje izgleda kao da je njeno. Sulejman, alejhisselam, je tada odlučio da joj pokaže još jedno znamenje. Pozvao ju je da uđe u jednu dvoranu koja je imala tako uglačan stakleni pod da je izgledalo kao da je u dvorani duboka voda:

I kada ona dođe, bi joj rečeno: “Je li ovakav prijesto tvoj?” “Kao da je on!”, uzviknu. “A nama je prije nego njoj dato znanje, i mi smo muslimani.” A da nije ispravno vjerovala, nju su omeli oni kojima se ona, mimo Allaha, klanjala, jer je ona narodu nevjerničkome pripadala. “Uđi u dvoranu!”, bi joj rečeno. I kada ona pogleda, pomisli da je duboka voda, pa zadiže haljinu uz noge svoje. “Ova je dvorana uglačanim staklom popločana!”, reče on. “Gospodaru moj,”, uzviknu ona, “ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova!” (27:42-44)

Prednji nam ajeti Kur’ana jasno kazuju kako je Belkisa, suočena sa mubarek ličnošću Sulejmana, alejhisselam, kao i sa očevidnim znakovima koji su joj pokazani, u svom srcu, Allahovom milošću, otkrila svjetlost istinske spoznaje i prihvatila islam, predavši se na taj način, zajedno sa Sulejmanom, alejhisselam, dragome Allahu, Gospodaru svih svjetova.

U predanjima se dalje kaže da je nakon toga Sulejman, alejhisselam, oženio Belkisu i vratio je u Sabu da kao njegov namjesnik i dalje vlada, ali sad prema uzvišenim propisima dragoga Allaha i u okrilju islama, istinske vjere čistoga monoteizma i potpune predanosti Njemu, jednome i jedinome Bogu. Tako se kraljevstvo u Jemenu oslobodilo tmina zablude i širka i okrenulo se ka svjetlosti istinske vjere, Allahovoga islama.

Učimo o Islamu
Back to top button