Prema tome, Sulejman, alejhisselam, najbolji nam je primjer kako je istinski Allahov rob svim svojim srcem, svojom cjelokupnom nutrinom, uvijek i isključivo okrenut svome Gospodaru, a samo svojom vanjštinom se nalazi na dunjaluku. Kod njega je sva ljubav predata Allahu dragome, a bogatstvo, vlast i ostale dunjalučke blagodati, ma kolike one bile, samo su u njegovim rukama, u njima on samo vidi zgodno sredstvo da se dragome Allahu još više umili, trošeći ih na Njegovu putu i čineći mnogobrojna dobra dijela.
Zaista je, srce Sulejmanovo, alejhisselam, što je svojstvo svih Allahovih poslanika i miljenika, najveću radost nalazilo u spominjanju, slavljenju i veličanju svoga Gospodara. On, kako mi pretpostavljamo a dragi Allah najbolje zna, nije mogao da uči Zebur onako lijepim i umilnim glasom kako je to činio mubarek mu otac, ali i njegova ljubav, srčanost, iskrenost i odanost prilikom učenja nisu zaostajale za Davudovim, alejhisselam.
Njemu se pripisuju (dakako uz Davuda, alejhisselam) mnoge od Psalmi (pobožnih pjesama u slavu dragoga Boga) koje se nalaze u Starom zavjetu. Vjerovatno najpoznatija među Psalmima jeste ”Pjesma nad pjesmama”, za koju jevreji i kršćani navode da ju je spjevao Sulejman, alejhisselam, (Solomon, kako ga oni zovu).
Ova pjesma i nama je posebno interesantna budući da smo mišljenja, a dragi Allah najbolje zna, da je u njoj iskazana Sulejmanova, alejhisselam, izuzetna ljubav prema dragome Allahu, kao i prema punini Allahova rahmeta (milosti) svim svjetovima manifestiranoj kroz stvaranje čovjeka odabrana za posljednjega od Njegovih vjerovjesnika i poslanika – Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. Naime, u Pjesmi nad pjesmama se, u vanjskome smislu, pjeva o ljubavi između muškarca i žene – zaručnika i zaručnice, ali u njenom unutarnjem sadržaju Sulejman, alejhisselam, je, kako to nama izgleda a dragi Allah svakako najbolje zna, iskazao svoju izuzetno veliku i iskrenu ljubav prema dragome Allahu, Bogu jednome i jedinome, Svemilosnom, Samilosnom kao i prema obećanome Njegovu posljednjem poslaniku, ”Pečatu vjerovjesnika”, Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, tako što je simbolički predstavio sebe samoga kao zaljubljenu zaručnicu, a Muhammeda, alejhisselam, kao zaručnika. Dragi Allah najbolje zna.
O ovome želimo ovdje navesti jedan citat iz teksta akademika Dr. Rešida Hafizovića ”Poslanička navještenja ‘radosne vijesti’ o dolasku poslanika Muhammeda a.s.”[5]:
… U Starozavjetnoj knjizi ”Pjesma nad pjesmama” (V,16) stoji (transkribovano sa hebrejskog jezika) sljedeći tekst:
”HIKKO MAMITTADIM VIKULLO MAHAMADIM ZEHDUDI VEZEM RAAI BENUTE YAPUS HALAM.” Prevod: ”Njegova usta su najslađa; da, on je Muhammed, najvoljeniji. To je moj ljubljeni, to je moj prijatelj. O, kćeri jerusalimska.” (Stari zavjet, Pjesma nad pjesmama, V,16).
Kralj Solomon je imenovao Poslanika koji je imao doći ”Muhamadim”. Na hebrejskom je sufiks ”lah” upotrebljen radi izražavanja poštovanja, kao izraz ”Eloha”, što znači Bog, pomenut u Bibliji kao ”Elohim”. Otuda je sasvim jasno kako je Solomon pomenuo ime Poslanika koji je imao doći kao ”Muhammed”.
Ali, jedna greška je načinjena, namjerno ili nenamjerno, prevođenjem vlastitoga imena kao ”najvoljeniji”. Čak je i prevod ”najvoljeniji” takav da izuzetno pristaje imenu plemenitog Poslanika. Prevod ovog istog stiha na hrvatsko-srpski jezik u izdanju Biblije od 1968. godine glasi ovako: ”Govor mu je sladak i sav je od ljupkosti. Takav je dragi moj, takav prijatelj moj, o kćeri jerusalimske.” …
Prema tome, ako danas pogledamo ostatke Zebura koji su nekako ”preživjeli” ljudski intervencionizam i ostali u okviru današnjeg Starog zavjeta (Psalmi), jasno se vidi kako su Davud i Sulejman, alejhimesselam, veliki ašici, zaljubljenici u Allaha, Uzvišenog i da im je svakako bilo nagoviješteno poslanje Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao Allahove milosti svim svjetovima.
Ovakvi zaljubljenici u dragoga Allaha svakako su obdareni i velikom mudrošću, pa je tako Sulejman, alejhisselam, bio i ostao primjer izuzetne mudrosti. Pripovijesti o njegovoj velikoj mudrosti stoljećima se prenose, a mi smo se za ovu priliku odlučili pomenuti jednu od njih, i to onu koja je, reklo bi se, najčešće navođeni primjer.
Ta nam pripovijest kazuje kako su jednoga dana do Sulejmana, alejhisselam, došle dvije žene koje su se sporile oko majčinstva nad jednom bebom. Obje su se nekako u isto vrijeme porodile, ali se nedugo potom desilo da je beba jedne od žena bila ubijena nakon čega su one zapale u žustru raspravu oko preživjeloga djeteta. Svaka je energično tvrdila kako je upravo ona njegova majka, a da je ubijena beba čedo one druge.
One se tako prepiraše pred Sulejmanom, alejhisselam, koji ih pažljivo promatraše u nastojanju da svojom vjerovjesničkom pronicljivošću prepozna majku djeteta i onda se, nadahnućem dragoga Allaha, dosjeti kako majčinsko srce reaguje kada vidi svoje čedo u opasnosti, pa ”presudi” da se dijete mačem uzduž presiječe i da se svakoj od žena da po jedna polovica mrtve bebe. I doista, jedna od žena se hladno složila sa presudom, dok je druga gorko zaplakala i preklinjala da se dijete ne ubija već da se da njezinoj suparnici. Tako se Sulejmanovom, alejhisselam, mudrošću očevidno pokaza prava djetetova majka i on bebu presudom dade njoj.[6]
Osim svoje izrazite duhovne veličine, izražene u emanetu Allahovoga vjerovjesništva i poslanstva, kao i nadaleko poznate mudrosti, Sulejman, alejhisselam, bijaše i izuzetno sposoban državnik. Od mubarek oca naslijedio je snažnu i jedinstvenu državu koja se prostirala na ogromnim prostranstvima od Sirije pa sve do Egipta,[7] u kojoj su u bratskoj ljubavi i poštovanju bila ujedinjena sva plemena Israila, u kojoj je u svim segmentima Allahova riječ bila gornja (tadašnji Vjerozakon se dosljedno i potpuno primijenjivao) i u kojoj su cvjetali pravda, dobrota i milosrđe.
On je, naravno, nastavio očevim stopama, pa se i pod njegovom vlašću činilo i naređivalo dobro, a suzbijalo zlo; preporučivali pravda i moral, a suzbijali nepravda i nemoral; cvjetali milosrđe, čestitost i poštenje, a bez ikakva kompromisa gušili zulum, nasilje, nepoštenje i kriminal. Iako je njegova mubarek vojska bila u ta vremena daleko najjača na čitavom svijetu, zasigurno nepobjediva,[8] Sulejman, alejhisselam, tu ogromnu silu nikada nije nepravedno koristio da tlači svoje susjede i bilo kome zulum čini. Jedino ju je angažirao u borbi na Allahovome putu, da Riječ Uzvišenoga nad svime gornja bude, da dobro, pravda i moral iskorijene zlo, nepravdu i nemoral, da vjera i istina nadvise nevjeru i laž. Tu nije imao nikakvih kolebanja i kompromisa.
Na emotivnom i intimnom planu takođe je bio poseban jer je imao, poput njegovog oca, veliki broj žena. Prenosi se u predajama da je imao oko hiljadu žena, što vjenčanih, što ropkinja.[9] Tako veliki broj životnih družica nije ga spriječavao da prema svima njima bude korektan i pravedan, i da niti jednoj od njih ne uskrati potrebnu ljubav, nježnost, pažnju i komunikaciju.
Iako na prvi pogled ovo izgleda nemoguće za jednoga čovjeka, treba se samo sjetiti da su Sulejmanu, alejhisselam, date mnogobrojne moći, nedostižne običnim ljudima, pa za njega nije bilo nemoguće da bude valjan i čestit muž tako velikom broju žena.
Svakom onom ko se iole razumije u hadise poznat je vjerodostojan hadis od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, koji bilježi Buharija (a koji se može naći i u nekim drugim hadiskim zbirkama) kako je samo za jednu noć Sulejman, alejhisselam, podijelio bračnu postelju sa sedamdeset (ili pak stotinu kako neki drugi sakupljači hadisa navode) svojih žena u želji da mu svaka od njih rodi sina mudžahida koji će se boriti na Allahovu putu. Međutim, kada je, prethodno, pred nekim svojim drugarima objelodanio tu svoju namjeru, zaboravio je da kaže: ”Ako Allah da.”; pa mu nijedna od žena nije zanijela osim jedne, a i ona je kasnije rodila sakato dijete.
Na planu ekonomije takođe je za njegova vladanja došlo do procvata i prosperiteta. Oformio je snažnu trgovačku flotu i uspostavio stalne morske trgovačke puteve čime je u državnu kasu dolazilo sve veće bogatstvo. Znatno je razvio i ojačao i kopnenu trgovinu sa mnogim zemljama.
Posebno se isticao kao veliki graditelj budući da su mu potčinjeni džini gradili razne građevine od javne koristi, tako da je mubarek grad Jerusalem, njegova prijestonica, u ta davna vremena najvjerovatnije bio najblistaviji i najizgrađeniji grad na svijetu. A, vrhunac graditeljskih poduhvata Sulejmanovih, alejhisselam, svakako bi ponovna izgradnja svetog Allahova Hrama, mesdžida Bejtul-makdisa.