Kazna: Kada je istekao rok koji je dragi Allah odredio Šuajbovom, alejhisselam, narodu,[9] dođe vrijeme teške kazne koju više nisu mogli izbjeći. Kur'an časni pominje tri vrste kazne koja je pogodila i uništila ovaj opaki narod. Prva je strašan potres – zemljotres uništavajuće snage:
I zadesi ih potom strašan potres i oni osvanuše u zemlji svojoj mrtvi, nepomični. Oni koji su smatrali Šuajba lašcem kao da nikada u njoj nisu ni bili; oni koji su smatrali Šuajba lašcem, oni su nastradali. (7:91,92)
A u Medjen (smo poslali) brata njihova Šuajba: “O narode moj”, govorio je on, “Allahu se jedino klanjajte i činite ono za što ćete dobiti nagradu na onom svijetu, a po Zemlji, nered praveći, zlo ne radite!” Ali mu oni ne povjerovaše, pa ih zadesi strašan potres i oni osvanuše u zemlji svojoj mrtvi, nepomični. (29:36,37)
Druga kazna koju Kur'an pominje je užasan glas – vrlo vjerovatno ista onakva detonacija uništavajuće siline kakva je uništila i drevni Semud:
I kada je pala naredba Naša, Mi smo, iz milosti Naše, Šuajba i vjernike s njim spasili, a one koji su zlo činili pogodio je užasan glas i oni su u zemlji svojoj mrtvi, nepomični osvanuli, kao da na njoj nikada nisu ni postojali. Daleko bio Medjen kao i Semud! (11:94,95)
Treća kazna je imenovana kao kazna iz oblaka:
I oni su nastavili da ga (Šuajba, alejhisselam) u laž utjeruju pa ih je stigla kazna iz oblaka; a to bi kazna jednoga strašnoga dana. To je pouka, ali većina ovih neće da vjeruje, a Gospodar tvoj je, zaista, Silan i Milostiv. (26:189-191)
Na bazi navedenih ajeta Kur'ana časnoga, izgleda da je Ejku/Medjen pogodila ista vrsta kazne kao i Semud – dakle, silni zemljotres praćen užasnim krikom (detonacijom ogromne snage) i kaznom iz oblaka. Nije baš sasvim jasno šta je tačno bila ova kazna iz oblaka. Najlogičnijom izgleda pomisao da je riječ o munjama koje su sijevale iz oblaka i usmrćivale ljude na zemlji, što bi bilo i naše mišljenje. Ali, ne mogu se potpuno odbaciti ni neke druge mogućnosti – naprimjer silni grad kojom prilikom su veliki komadi leda iz oblaka pogađali ljude, ili možda oblak vulkanskog pepela koji je prekrio i pobio zlikovce do posljednjega. Dragi Allah najbolje zna.
Nakon svega Šuajb, alejhisselam, im se, vjerovatno gledajući njihova mrtva tijela, po posljednji put obratio:
A on (Šuajb, alejhisselam) ih je već bio napustio i rekao: “O narode moj, prenio sam vam poslanice Gospodara svoga, i savjetovao vas, pa zašto onda da tugujem za narodom nevjerničkim?!” (7:93)
I onda je zauvijek napustio Ejku da bi se naselio na drugome mjestu u Medjenu, u neposrednoj blizini Medjenske vode, oaze bogate bunarevima i vrelima.
A puste ruševine uništenoga grada Ejke ostadoše kao trajni podsjetnik budućim generacijama kakve sve posljedice ljude čekaju ako budu istrajavali u najvećem grijehu mnogoboštva, u krivom vaganju, kao i u svim drugim oblicima griješnoga, zločinačkoga ponašanja.
Ruševine Ejke su ostale vidljive sve do vremena Muhammeda, alejhisselam:
A i stanovnici Ejke su bili nevjernici, pa smo ih kaznili, i oba su (i ostaci Sodome i ostaci Ejke) pored puta vidljivi.[10] (15:78,79)
Dragi Allah najbolje zna da li su te ruševine vidljive i danas.
Mubarek zet
Šuajb, alejhisselam, je, vidjesmo, i nakon propasti svoga naroda nastavio živjeti u Medjenu. Po svemu sudeći, nije imao sinova, ili su mu svi oni pomrli, pa su uz njega i suprugu vremenom ostale samo dvije kćeri.[11]
Obzirom da je Šuajb, alejhisselam, bio jedino muško u porodici i da ga je starost sve više oslabljivala, sav teret svakodnevne brige oko njihove stoke i usjeva padao je na njegove kćeri. One su, čestite i plemenite, sve svoje obaveze valjano obavljale, ali se i pored toga svakim danom sve više vidjelo koliko im u porodici nedostaje snažna i zdrava muška ruka. Naročito im je bio problem napajanje stoke jer su kćeri Šuajbove, alejhisselam, uvijek morale čekati da svi ostali pastiri napoje svoju stoku i tek bi onda smjele prići pojilištu, pa su svoju stoku mogle napojiti samo vodom koja je u koritima ostajala iza stoke ostalih čobana. Morale su trpjeti ovu nepravdu jer im je mubarek otac bio iscrpljen dubokom starošću, a u porodici ne bijaše druge muške ruke da se izbori za njihova prava.
Šuajb, alejhisselam, je, dobro znajući situaciju, bio već naviknut da mu kćeri duže ostaju izvan kuće prilikom napajanja stoke, pa se prilično iznenadio kad su se njih dvije jednoga dana sasvim neočekivano ranije vratile sa napojenom stokom. Rekle su mu da su na pojilištu srele snažnoga nepoznatoga mladića velike ljepote i markantnoga stasa koji im je ljubazno priskočio u pomoć i napojio im stoku bez traženja ikakve nadoknade. Šuajb, alejhisselam, je odmah jednoj od kćeri rekao da se vrati do pojilišta i dovede tog ljubaznog momka u njihov dom da mu se zahvale i ugoste ga. Otišla je i nedugo potom se vratila hodeći iza stasitog i ljubaznog neznanca.
Pronicljivom vjerovjesničkom oku Šuajbovom, alejhisselam, nije trebalo više od par pogleda pa da u neznanome mladiću prepozna čestita i plemenita čovjeka vrijedna svakoga poštovanja. A, kada im je još on ispričao da je, oslonivši se na Gospodara svih svjetova,[13] u Medjen došao kao izbjeglica iz Egipta čija vlast na najsuroviji način tlači njegov narod, Šuajbu, alejhisselam, je bilo jasno da pred sobom ima jednog od rijetkih duhovnih velikana koji su istinski i potpuno predani Allahu.[14] Reče mu: ”Ne strahuj, spasio si se naroda koji ne vjeruje!”;[15] a kada mu kći reče:
”O oče moj, uzmi ga u najam, najbolje da unajmiš snažna i pouzdana.”;[16] u svome mubarek srcu je osjetio jasno šta mu je činiti. Plemenitom gostu je rekao: ”Ja želim da te oženim jednom od ove dvije kćeri moje, ali trebaš me osam godina služiti; a ako deset napuniš, biće dobra volja tvoja, a ja ne želim da te na to silim; ti ćeš vidjeti, ako Bog da, da sam dobar.;[17] a on mu odgovori: ”Neka bude tako između mene i tebe! Koji god od ta dva roka ispunim, nema mi se šta prigovoriti, a Allah je jamac za ono što smo utanačili.”[18]
Tako je milošću dragog Allaha jedan Njegov vjerovjesnik, Mūsā, alejhisselam, svoj dom pronašao kod drugog Njegovog vjerovjesnika, Šuajba, alejhisselam.
Predanja kažu da je Mūsā, alejhisselam, oženio mlađu Šuajbovu, alejhisselam, kći i da je deset godina ostao s njima. A kada je istekao taj rok, Allahovom odredbom još u praiskonu, Šuajb, alejhisselam, se morao rastati sa svojim mubarek zetom, plemenitom kćeri i voljenom unučadi.
Kasnije su preko putnika, trgovaca i drugih došljaka u Medjen stizale vijesti kako se veliki Allahov poslanik pojavio u Egiptu.
Od usta do usta su se prenosili glasovi o velikim nedaćama koje pogađaše Egipat zbog tvrodoglavosti Faraona koji je uporno odbijao da posluša riječi tog poslanika. A, nakon nekoliko godina pročuše se u Medjenu i glasovi o velikome Allahovu čudu – o otvaranju Crvenog mora da bi kroz njeg’ prošao Njegov poslanik sa narodom Israila i stupio na tlo Sinaja na svome putu ka Ken'anu.
Kada je to čuo Šuajb, alejhisselam, je vjerovatno osjetio da bi uskoro mogao opet vidjeti svoju voljenu čeljad jer je znao da je taj Allahov poslanik za čije su se ime vezali svi ti veliki događaji u Egiptu upravo njegov mubarek zet Mūsā, alejhisselam.
Mada u to ne možemo biti sigurni, mi ipak vjerujemo da su se oni doista i sreli, a dragi Allah najbolje zna. Isto tako, ne znamo pouzdano ni gdje se Šuajb, alejhisselam, susreo sa Mūsāom, alejhisselam, svojom kćeri i unucima. Da li je Mūsā, alejhisselam, sa Israilom svratio u Medjen;[19] ili im je Šuajb, alejhisselam, izašao u susret i susreo ih negdje na njihovome putu ka Kenanu; ili je, što bi moglo biti vrlo vjerovatno, Mūsā, alejhisselam, svog punca susreo u Meki kada je sa svojom porodicom obavio Hadž;[20] – to dragi Allah najbolje zna. Mi tačno ne znamo ni kada su se oni sreli – to je, po svemu sudeći, moglo biti tokom četrdeset godina boravka Israila u pustinji, a dragi Allah zna najbolje.
No, koliko god da su se puta oni kasnije eventualno sastajali, voljom dragoga Allaha njihovi sudbinski putevi su se na ovome svijetu najvjerovatnije trajno rastali, jer je Mūsā, alejhisselam, sa svojim narodom i svojom porodicom svoje lice usmjerio ka Svetoj zemlji, a Šuajb, alejhisselam, ka Meki, gdje se, kako predanja prenose, i naselio sa svojom čeljadi nakon što je po Allahovoj volji zauvijek napustio Medjen.
U Meki je, u dubokoj starosti, Šuajb, alejhisselam, i umro. Ukopan je, kako neka predanja kažu, nedaleko od Kabe, a dragi Allah najbolje zna.
