Nakon praznovanja i pražnjenja sebe od sebe, sebe od suštine pa i sebe od forme, poslije suludih derneka upriličenih u čast Silvesterova, koje nije ništa drugo do kršćanski svetac, komunističkim ispiranjem mozga preinačen u Novu godinu kao sveopće narodno veselje i porez na sveopću bošnjačku glupost, naivnost i lahkovjernost, vrijeme je da se prisaberemo. Da izbistrimo pogled, misli, svijest i savjest; da porazmislimo o stanju u kojem se nalazimo i kuda nas to stanje može odvesti.
Pred nama je 9. januar, najbolji povod za osvješćenje uspavanog bošnjačkog insana, Dan početka genocida nad Bošnjacima. Tog dana 1992. godine srpska genocidna vrhuška je donijela odluku o osnivanju genocidne tvorevine – republike srpske u Bosni i Hercegovini. Od tog zloglasnog dana počinje bošnjačka kataklizma nazvana genocid. Otvaraju se vrata mračnim silama koje su godinama brižno uzgajane u tamnim odajama mržnje poznatijim kao SANU, svjesno potpomognuti od strane SPC i kompletnog srpsko-crnogorskog političkog i kulturnog establišmenta. Decenijama sistematski pripreman genocid je konačno mogao da počne, baš nakon pijanki i slavlja božića parada smrti je krenula u svoj krvavi pohod.
Bošnjaci su trebali da plate cijenu vjekovne frustracije srpskog naroda koju nose još od vremena sultana Murata I, odnosno bitke na Kosovu Polju. Bošnjaci su obilježeni da plate za sve srpske (i crnogorske) poraze, koje su oni zbog kukavičkog karaktera koji je svojstven slabićima proslavljali kao pobjede, svjesni da poraz nikad ne može biti pobjeda osim ako iz poraza izvučeš pouku i budeš bolji i jači. Srbi su iz poraza izvlačili samo frustraciju i želju za osvetom, koja nije primjerena čovjeku kao biću razuma, što govori da je u srpskom genetskom kodu nešto odavno zaribalo, odnosno da je zakazao faktor koji nas ljude odvaja od drugih živih bića na zemlji,a to je razum.
Bošnjaci su po jedanaesti puta pretvoreni u janjad za klanje razularenim srpsko-crnogorskim zvijerima, čija mržnja je s koljena na koljeno prenošena, čija je svijest na genocidnim stihovima Njegoša odgajana. Počelo se sa spaljivanjem sela, klanjem, silovanjem i progonom. Gradovi se pretvoreni u logore smrti, ubijani su ljudi, silovane su žene, silovane su i djevojčice; na taj način se željela ubiti čast Bošnjakinja i Bošnjaka. Četnici su pokazali najveći stepen zvjerstva koji ni najmaštovitiji scenaristi horor filmova ne bi mogli osmisliti. Posljedice 9. janura i danas su žive, vidljive, osjećaju se na svakom koraku zemlje bosanske, koja je po jedanaesti puta krvlju bošnjačkom natopljena. Sa svih strana nas dozivaju glasovi nevinih žrtava srpsko-crnogorskog monstruoznog bića, koji opominju. Dozivaju nas Potočari. Bijeli nišani nam o nevinosti bošnjačkoj govore.
Svaki je mezar jedna priča užasa, jedna suza, uzdah, urlik, opomena i poziv. Srebrenica nam tiho istinu šapatom govori, da je u njenoj utrobi sagorio obraz čovječanstva, da je čovjek pao na ispitu, i pokazao da je bolje biti zvijer u zvjerskom suretu, nego zvijer u čovječijem obliku. Prijedor plače nad nepravdom, nad zlom koje je u svojim njedrima nosio; plače nad sramotom što i danas njegovim ulicama hodaju zlotvori koji su ubijali, silovali, a ruka pravde ih nije dotakla. Plače i svemir nad nama… Na svakom koraku su dokazi jasni za one koji razuma imaju.
U BiH, u genocidnom entitetu, 9. januar obilježavaju kao dan genocidne tvorevine i krsne slave tog istog zla koje je nastalo, na kostima, suzama, silovanju, paljenju, pljačkanju, ubijanju Bošnjaka. Paradoks. Srbi opet slave poraz kao pobjedu, slave zlo kao dobro, izgubljeni obraz kao stečenu čast, zločince kao junake, negiraju žrtve i veličaju genocid. Dokaz da je nešto poremećeno u njihovom biću, da su im izvrnute vrijednosti i osjećaji. Da im je laž postala istina, a istina kao univerzalna vrijednost je njihov najveći dušman. Okorjeli u mržnji, laži i krvi oni 9. januar – Dan početka genocida nad Bošnjacima obilježavaju kao svoje slave, skrnaveći time vjeru i ono čemu nas vjera uči, a to je čovjekoljublje, istinoljublje, pravda…
Temelj sve četiri svjetske religije počiva na tome da je Bog jedan, da smo svi stvoreni od jednog oca Adema i jedne majke Have, da je spasiti jednog čovjeka kao spasiti čitav svijet a da je ubiti jednog čovjeka kao ubiti čitav svijet. Gore od samog zločina je veličati zločin, veličati genocid… Pa neka se zapitaju ti što im je 9. januar – dan koji slave odmah nakon božića i koji pokazuju da im je veći i značajniji od samog božića. Pa kojoj to vrsti oni pripadaju? Ljudi sigurno nisu…
U BiH, u genocidnom entitetu, 9. januar obilježavaju kao dan genocidne tvorevine i krsne slave tog istog zla koje je nastalo, na kostima, suzama, silovanju, paljenju, pljačkanju, ubijanju Bošnjaka. Paradoks. Srbi opet slave poraz kao pobjedu, slave zlo kao dobro, izgubljeni obraz kao stečenu čast, zločince kao junake, negiraju žrtve i veličaju genocid. Dokaz da je nešto poremećeno u njihovom biću, da su im izvrnute vrijednosti i osjećaji. Da im je laž postala istina, a istina kao univerzalna vrijednost je njihov najveći dušman. Okorjeli u mržnji, laži i krvi oni 9. januar – Dan početka genocida nad Bošnjacima obilježavaju kao svoje slave, skrnaveći time vjeru i ono čemu nas vjera uči, a to je čovjekoljublje, istinoljublje, pravda…
Da je 9. januar kao i sve što se dešavalo u periodu 1992.-1995. godine planski osmišljeno i da se sve unaprijed znalo govori i rečenica ratnog zločinca čije ime iz poštovanja prema čovječanstvu ne želim da napišem: “Mi moramo napraviti genocid da bismo napravili državu”… Iz ove rečenice je vidljiva samo jedna istina, a to je da su napravili genocid, čemu svjedoči i presuda Međunarodnog suda pravde za ratne zločine u Hagu, a državu nikad neće napraviti. Da imaju srpsku državu na tlu Bosne i Hercegovine je još samo jedna njihova uobrazilja, iste prirode kao i pobjeda na Kosovu Polju…
Pa, ako smo se dovoljno napraznovali i ispraznili, vrijeme je da se nahranimo istinom i umjesto derneka i proslave nečega što nema veze sa našom kulturom, tradicijom i vjerom, razmislimo o tome šta nam je činiti da se 9. januar obilježava kao Dan početka genocida nad Bošnjacima i da se istina o genocidu čuje i onda kad mi šutimo…
