Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Allah dž.š. kaže:
وَكُلًّا نَّقُصُّ عَلَيْكَ مِنْ أَنبَاءِ الرُّسُلِ مَا نُثَبِّتُ بِهِ فُؤَادَكَ ۚ وَجَاءَكَ فِي هَٰذِهِ الْحَقُّ وَمَوْعِظَةٌ وَذِكْرَىٰ لِلْمُؤْمِنِينَ
“A sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo. i u ovima došla ti je prava istina, i pouka, i vjernicima opomena.” (Hud, 120.)
Hiljadu godina nakon smrti Adema a.s. ljudi su bili u tevhidu vjerovali su u jednog Boga. Uprkos tome činili su mnoga zla. Bilo je među njima dobrih Allahovih robova, Ljudi su ih voljeli, poštovali i bili bliski sa njima, ali, opet, činili su loša djela. Baš kao i danas.
Allah dž.š. kaže:” I govore: Nikako božanstva svoja ne ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni Suvaa, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Nesra ne napuštajte!” (Nuh, 23.)
Muhammeda ibn Kajsa je rekao: “To su bili dobri ljudi u vremenu između Adema i Nuha, imali su svoje sljedbenike koji su ih oponašali. Kada su oni pomrli, ovi koji su se za njima povodili, su rekli: “Kada bi ih naslikali, bolje bismo obavljali ibadet kada ih se sjetimo!?” I tako su ih oni naslikali. Ali, nakon što su i ovi pomrli, i iza njih došli drugi prišao im je Iblis i rekao: “Oni su ih obožavali i u njihovo ime im je padala kiša.” Tako su ih ljudi počeli obožavati. Ibn Ebi Hatim prenosi da je Urve ibn ez-Zubejr rekao: “Vedd, Jegus, Je’uk, Suva’ i Nesr su bili Ademovi sinovi. Vedd je bio najstariji i najviše je činio dobra Ademu.”
Proširi se širk, tako da na zemlji nije bilo nijednog čovjeka koji je vjerovao u jednog Boga, svi su bili kafiri, osim Nuha a.s.
Tada Allah dž.š. posla Nuha a.s. kako bi opmenuo zalutali narod i odvratio ih od krivog puta.
Allah dž.š.kaže:
“Mi smo poslali Nuha narodu njegovu: ‘Opominji narod svoj prije nego što ga stigne patnja nesnosna!’ ‘O narode moj’ – govorio je on ‘ja vas otvoreno opominjem: ‘Allahu se klanjajte i Njega se bojte i meni poslusni budite, On će vam grijehe vaše oprostiti i u životu vas do određenog časa ostaviti, a kada Allahov odredeni čas dođe, zaista se neće, neka znate, odgoditi.’” (Nuh, 1.-5.)
I tako je Nuh a.s. pozivao svoj narod, hiljadu manje pedeset godina, ali na većinu ništa ovo nije djelovalo. Oni su ostali u svom nevjerstvu, pa su u svakoj prilici iskazivali neprijateljstvo prema Nuhu i onima koji su ga slijedili.
Allah dž.š. kaže: “A glavešine naroda njegova su odgovarale: ‘Mi smatramo da si ti u pravoj zabludi.’ ‘O narode moj,’ – govorio je on – ‘nisam ja ni u kakvoj zabludi, nego sam poslanik Gospodara svjetova; poslanice Gospodara svoga vam dostavljam i savjete vam upućujem; a ja od Allaha znam ono što ne znate.’” (El-E’araf, 60-62.)
Između ostalog govorili su: “’Koliko mi vidimo, ti si čovjek kao i mi, a vidimo i da te bez ikakva razmišljanja slijede samo oni koji su niko i ništa među nama; ne vidimo da ste vi imalo od nas bolji, štaviše, mislimo da ste lažljivci.’ ‘O narode moj’ -govorio je on ‘da vidimo! Ako je meni jasno ko je Gospodar moj i ako mi je On od Sebe dao vjerovjesništvo, a vi ste slijepi za to, zar da vas silim da to protiv volje vase priznate?
O narode moj! Za ovo ja od vas ne tražim blaga, Allah će mené nagraditi. I ja neću otjerati vjernike, oni će pred Gospodara svoga izići; ali, ja vidim da ste vi narod koji ne zna.O narode moj! Ko bi me od Allaha odbranio kad bih ja otjerao njih? Zašto se ne urazumite?
Ja vam ne kažem: U mene su Allahove riznice – niti: Meni je poznata buducnost -niti kazem: Ja sam melek, a ne govorim ni o onima koje vaše oči s prezirom gledaju: Allah im nikakvo dobro neće dat’ – ta Allah dobro zna sta je u dušama njihovim – jer bi se tada ogriješio’. ‘O Nuhu’, rekoše oni ‘ti si želio da se s nama raspravljaš i dugo si raspravljao. Daj neka se ostvari ono što nam prijetiš, ako istinu govoriš!’’To će vam učiniti samo Allah ako bude htio’ -recče on -, ‘i vi nećete moć umaći.’” (Hud, 27. -33.)
Tada Nuh reče: “Gospodaru moj,” – reče on – “narod moj me u laž utjeruje, pa Ti meni i njima presudi i mene i vjernike koji su sa mnom spasi!” (Eš-Šu’ara, (117-118.)
“I Nuhu bi objavljeno: ‘Osim onih koji su već vjernici, niko više iz naroda tvoga neće vjernik postati, zato se ne žalostite zbog onoga što oni stalno čine, I gradi lađu pred Nama i po Našem nadahnuću, i ne obraćaj Mi se više zbog nevjernika – oni će, sigurno, biti potopljeni!’”
Nuh je započeo gradnju velike lađe. Prvo je, skupa sa svojim sinovima i vjernicima koji su bili uz njega, posadio drveće koje je raslo punih četrdeset godina. Nakon toga ga je posjekao i iz njega istesao grede i daske, koje je potom odgovarajućim tehnikama savijao. Lađa nije imala kormila niti jedara, ali je imala kosi pramac kako bi mogla lahko sjeći talase. Po nekim predajama, pramac joj je izgledao poput pijetlove glave, sredina poput ptičijeg trbuha, a krma poput pijetlova repa. Imala je tri palube (sprata) – donju za životinje, srednju za ljude i gornju za ptice, i po vrhu je bila sasvim prekrivena. Bila je duga 1200, široka 600, a visoka 30 aršina.
I Nuh je gradio lađu. I kad god bi pored njega prolazile glavešine naroda njegova, rugale bi mu se. “Ako se vi rugate nama” – govorio je on – “rugaćemo se i mi vama, onako kako se vi rugate, i saznaćete, zaista, koga će snaći sramna kazna i ko će u vječnoj muci biti.”
Osim ismijavanja i ruganja, nevjernici su i na druge načine nastojali zagorčati život Nuhu a.s. Prenosi se tako da su oni iz zlobe i pakosti običavali čak i obavljati nuždu u unutrašnjosti lađe noću dok bi se njezini graditelji odmarali. Ali, dragi Allah je dao da su se taj njihov bezobrazluk i nevaljalština okrenuli protiv njih samih. Zadesila ih je neka odvratna kožna bolest, gnojni i krvavi čirevi kojima su jedini lijek bile ljudske fekalije. Tako su svi trčali u unutrašnjost lađe da se mažu nečistima koje su ranije tamo ostavljali, a zadnji od njih su nečist čak i jezicima svojim lizali. Bolesti nije nestalo sve dotle dok nije uklonjen i posljednji trag nečisti. Mubarek lađa tako bi potpuno očišćena od nečisti, a nevjernici biše gorko poniženi i sve do kraja gradnje više im ni na um nije pala pomisao da je ponovo onečiste.
Kada je lađa bila potpuno završena, Nuhu je bilo Objavom naređeno da u nju smjesti precizno određene vrste i količine hrane, kao i pitke vode. Kada je on i to završio, od dragoga Allaha mu je došla naredba da najkasnije do određenog vremena u lađu ukrca svoju čeljad, osim nekih od njih, sve vjernike koji su u njega povjerovali i slijedili ga, i na kraju od svake životinjske vrste po jedan par.
Od Ibn Abbasa se prenosi: “Prva ptica koja je ušla bio je papagaj. Zadnja životinja koja je ušla bio je magarac, a Iblis je ušao držeći se za njegov rep.”
Nuh a.s. je posljednji ušao u lađu i za sobom je zatvorio njena vrata. “Hvaljen neka je Onaj koji je dao da nam one služe, mi to sami ne bismo mogli postići, i mi ćemo se, sigurno, Gospodaru svome vratiti!” Ovo je ujedno bila i naredba da se svi dobri poslovi počinju dovom kako bi bili blagoslovljeni i dobrom se završili.
Istog dana po Allahovoj naredbi otvorilo se I nebo I zemlja. Voda je izvirala sa svih strana, a ljudi su bespomoćno bježali pred ogromnim talasima.
Nūh a.s. je sa lađe tužno posmatrao sav taj užas i stradanje. Njegova tri sina: Sem, Ham i Jafet su zajedno sa ženama i djecom bili s njim u lađi na sigurnom, ali su mu tamo vani, u tom neopisvom užasu, ostali četvrti sin i njegova žena.
Nuh a.s. u svoj toj frci ugleda svoga sina pa reče: “O sinko moj, ukrcaj se s nama, s nevjernicima ne budi!” A on reče: “Skloniću se na kakvo brdo koje će me od vode zaštititi.” “Niko danas od Allahove kazne neće pošteđen biti, osim onoga kome se On smilovao!”; reče Nuh, i val ih razdvoji, i on potopljen bi. (Hud, 43-44.)
Vidjevši kako mu se sin pred očima utapa, u Nuhovu a.s. srcu se pojavila roditeljska ljubav i on je pokušao da zamoli dragoga Allaha za svoga sina.
“Gospodaru moj, sin je čeljade moje, a obećanje Tvoje je zaista istinito i Ti si od mudrih najmudriji!” “O Nuhu, on nije čeljade tvoje”, rekao je On, “jer radi ono što ne valja, zato Me ne moli za ono što ne znaš! Savjetujem ti da neznalica ne budeš.” “Moj Gospodaru,” reče, “Tebi se ja utječem da Te više nikad ne zamolim za ono što ne znam! Ako mi ne oprostiš i ne smiluješ mi se, biću izgubljen.”
Prenosi se da je lađa, plutajući za vrijeme Potopa, čitavih 150 dana kružila iznad potopljene Meke, tačno oko vertikale koja se uzvisivala iznad pozicije uklonjene Kabe.
Kada je isteklo vrijeme Potopa stigla je Riječ dragoga Allaha: “O Zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, o nebo, prestani!”; i kiša je stala, a voda se počela uvlačiti u zemljinu utrobu.
Nuh osjetio da je kiša stala i da nivo vode opada, tako da je odlučio provjeriti da li je negdje već izronilo kopno.
“Nuh je otvorio mali otvor na zidu lađe i pogledao van. Primijetivši da nivo vode postepeno opada, pozvao je vranu i zapovijedio joj je: ‘Leti koliko možeš i gledaj ima li komada suhe zemlje, gdje bismo mogli pristati. Može biti da su vrhovi najviših planina već iz vode izronili.’ Vrana je letjela sve dok nije našla jedan suhi vrh, na koji je voda izbacila tijela uginulih životinja. Pošto je to njezina omiljena hrana, ona je na sve drugo zaboravila i više se nije vratila. Potom je Nuh sa istim zadatkom poslao goluba. Kada je golub ugledao grane maslinova stabla iznad vode, pokušao je da nekoliko grančica ubere za Nuha. U tom nastojanju morao je kroz vodu zagaziti. Do tada, noge goluba su bile perjem prekrivene, ali dotaknuvši vodu Božanske srdžbe perje je spalo sa njih i one su do danas ostale gole i crvene. Sa maslinovom grančicom golub se vratio na lađu. Zbog ispunjenog zadatka Nuh ga je blagoslovio, tako da je golub, jedno nježno i prijateljsko stvorenje, kod svih ljudi postao simbol mira. Što se pak vrane tiče, zbog neposlušnosti, njena pera su postala crna, glas graktanje, a pojava sablasan za ljude.
Katade kaže: “Oni su se ukrcali u lađu desetog redžeba. Plovili su 150 dana, I njoj ostali mjesec dana, kada je pristala na brdu Džudijj. Iz lađe su izašli desetog dana mjeseca muharrema.”
Kada su izašli Nuh a.s. je kao vid zahvalnosti Allahu dž.š. uzeo od svih dozvoljenih životinja i zaklao ih kao kurban. Allah je tada obećao Nuhu da više nikada neće dati sveopći potop stanovnicima Zemlje, I kao znak sjećanja na to obećanje dao dugu kao zaštitu od potopa.
Allah dž.š. kaže: “Mir Nuhu od svjetova svih!” Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine, on je bio rob Naš, vjernik, a ostale smo poslije potopili.” (EsSaffat,79-82.)
