Razne & Predaje

Kazivanje o Musu, a.s. (2.dio)

Gledaj kako jednima dajemo prednost nad drugima; a na onome svijetu razlika u stepenima i prednostima biće, doista, veća. (17:21)

Prema tome, svako od nas ima svoju deredžu u vertikalnoj dimenziji, kao i limit do kojeg se može uspinjati i koliko god da je naše znanje koje nam je dragi Allah darovao, moramo prihvatiti činjenicu da uvijek ima neko ko zna više od nas, jer je dragi Allah jasno rekao:

… Mi uzvisujemo onoga koga Mi hoćemo, a nad svakim znalcem ima još znaniji. (12:76)

Prihvatimo, dakle, da nam je određen limit u vertikalnom uspinjanju, koji nikada nećemo preći, niti na ovome, niti na budućemu svijetu, i budimo zadovoljni sa tim. Ne dopustimo da se u našem srcu pojavi makar i sjete, a kamo li, ne dao dragi Allah, ljutnje zbog toga što su mnogi iznad nas, što su kod dragog Allaha na deredžama koje mi nikada nećemo dostići.

Ovo je tačka na kojoj se okliznuo prokleti Iblis. Izvucimo pouku iz ovoga i shvatimo da će uvijek biti onih što su kod dragog Allaha bolji i uzvišeniji od nas. Pažljivi budimo jer se može desiti da budemo kušani čak i time da mi znamo nešto više ili bolje od onih za koje pouzdano znamo da su iznad nas, ali ni tada ne smijemo pomisliti da je naša deredža veća od njihove.

Tako imamo sasvim jasan primjer u slučaju kada je nakon bitke na Bedru hazreti Omer ibn Hattab imao ispravnije mišljenje od Resulullahovog, alejhisselam, o tome kako treba postupiti sa zarobljenim mušricima, što je i sama Objava potvrdila (8:67), ali zar je hazreti Omer i jednog jedinog trena i pomislio da je, neuzubillah, on bolji od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam?! Iako se u tom konkretnom slučaju, po dopuštenju dragoga Allaha, desilo da je hazreti Omer bio u pravu a

Resulullah, alejhisselam, nije, Omer je dobro znao da nije on taj koji treba ispravljati Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, zato što je dragi Allah Lično odabrao baš Muhammeda, alejhisselam, za Svoga posljednjeg poslanika. Allah, hvaljen neka je, iza njega stoji Svojim autoritetom i samo On je taj koji će ga ispraviti ako Muhammed, alejhisselam, pogriješi.

Niko drugi, ama baš niko, osim dragog Allaha ne smije sebi dati to za pravo. Naše je da se zadovoljnih srca pokoravamo dragom Allahu i Njegovom poslaniku i niko od nas ne smije niti glas svoj povisiti pred Resulullahom, Muhammedom, alejhisselam, a kamoli šta više.

O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa i ne razgovarajte s njim glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena
vaša djela, a da vi i ne primijetite. (49:2)

Da je kojim slučajem bilo koji drugi čovjek kod dragog Allaha bolji od Muhammeda, sina Abdullahova i od njega primjereniji za ispunjenje emaneta posljednjeg Allahovog poslanika, sigurno bi njega uzvišeni Allah odabrao za Resulullaha. Međutim, upravo zbog toga što je dragi, savršeni i sveznajući Allah, vječno hvaljen neka je, Resulullahom učinio Muhammeda ibn Abdullaha, alejhisselam, jasno je da niko nema za taj položaj primjereniji od njega.

To moraju poštovati sva stvorenja i svi svjetovi, baš kako su i svi meleki, inače stvoreni od svjetlosti i uvijek poslušni dragom Allahu bez mogućnosti griješenja, prihvatili da Adem, alejhisselam, ima uzvišeniju deredžu od njihove (i to prihvataju sve do Sudnjeg Dana, pa i kasnije u vječnosti ahireta), bez obzira na to što je on stvoren od zemlje i bez obzira što su on i njegovo potomstvo griješenju skloni, dok je opet Iblis proklet zbog toga što on to drsko i bezobrazno nije htio učiniti.

Ovo isto važi i kada su u pitanju valjani i čestiti Allahovi miljenici i odabranici koje je On, hvaljen neka je, poučio ispravnome tumačenju Kur’ana i Sunneta, i tako ih učinio istinskim nasljednicima Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.[11]

Prema tome, mora se poštovati deredža svakoga onoga koga je dragi Allah iznad nas uistinu postavio zbog toga što je dragi Allah odredio da tako bude.

Drugim riječima, to je red (sunnetullah) kojega je dragi Allah na Zemlji uspostavio i nama je naređeno da ga poštujemo:

I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen, a Njemu se molite sa strahom i nadom; milost Allahova je doista blizu onih koji dobra djela čine. (7:56)

Međutim, ovdje se može pojaviti problem zbog sklonosti čovjeka da u onome što radi, naročito onda kada odluči tomu posvetiti čitav život svoj, očekuje nekakav napredak. Vidljiv i opipljiv uspjeh kruna je njegovog ranije uloženog napora i radost njegovom srcu, i to mu je stimulans za dalji trud.

Zbog toga stalno prisutno saznanje o granici koja mu se ispriječila negdje na putu i koja je za njega nepremostiva može da bude nešto što mu je teško prihvatiti. Naravno, obzirom da je baš to iskušenje od strane dragoga Allaha, on se mora u velikom džihadu boriti protiv samoga sebe i uporno se izgrađivati tako da u dubini svoga srca bude zadovoljan sa odlukom dragog Allaha.

Ovo je naročito značajno za onoga ko želi da čitav svoj život posveti umiljavanju dragom Allahu, nastojeći da Mu što čestitije ibadeti i služi. Međutim, ta borba nije nimalo lahka, pogotovu zbog toga što takav rob žudi da bude makar i malo bliži dragome Allahu i kod Njega voljeniji, da makar i malo dosegne blizinu Allahovoga lica.

Upravo ovdje dolazi do izražaja beskrajna Allahova pravednost i okean Njegove neiscrpne milosti jer je On, vjerovatno i radi toga da ne bi srce koje Ga iskreno voli bilo uskraćeno za blizinu Njegova lica i radost bliskosti Njemu, počastio svako stvorenje ličnim i neposrednim kontaktom, odnosno ličnom ”frekvencijom” komunikacije sa Njim, direktno, bez ikakvog posrednika. To je ono što bi mi nazvali horizontalnom dimenzijom.

Prema tome, posmatrano u vertikalnoj dimenziji bliskosti dragome Allahu, deredža svakom stvorenju je određena, i određen mu je limit, granica koju ono nikada neće preći. Na vrhu ove ”piramide” su Allahovi vjerovjesnici i poslanici, a i među njima, su opet, kako nam to neki hadisi kazivaju, posebno odabrani Adem, Nūh, Ibrahim, Mūsā, Davud, Mesih Isā i Resulullah, Muhammed, alejhimesselam.

Međutim, kada se odnos između Rabba i svakog pojedinačnog roba posmatra u horizontalnoj dimenziji na vidjelo izlazi beskrajna Allahova milost prema svim stvorenjima u činjenici da je On uspostavio unikatni, neposredni ”kanal komunikacije” sa svakim pojedinim stvorenjem, bez obzira na njegovu deredžu po bilo kojemu osnovu, čak mu i najstrožije naredivši da ne smije taj ”kanal” koristiti za obožavanje, ibadet ili upućivanje dova bilo kome drugom osim Njega.

Kakva je i kolika to počast stvorenjima može se jasno vidjeti ako uzmemo primjer zemaljskih vladara. Obični anonimni čovjek, ukoliko želi da ostvari direktan kontakt sa vladarem, mora proći čitavu šumu posrednika, da bi na kraju, možda jednom ili nijednom u životu, doživio da ga vladar primi na pet minuta.

A dragi Allah, suvereni Vladar i Gospodar svega postojećega, ne samo da je spreman primiti na audijenciju, bukvalno svakog čovjeka koji to hoće, pet puta svakog dana,[12] nego nam je to još učinio veoma velikom obavezom. U stvari, data nam je i veća blagodat jer smo stimulisani da se dragome Allahu obraćamo i mimo propisanih namaza zato što je On spreman saslušati Svoga roba kad god Ga on pozove, u bilo koje doba dana i noći.

A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu, odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu. (2:186)

On je, čak štaviše, takav postupak kada neko stvorenje svoju najveću i posebnu ljubav, traženje zaštite i blagodati, odnosno sve ono što nazivamo obožavanjem, usmjeri ka nekome ili nečemu drugome mimo Njega, učinio najvećim grijehom, jedinim kojega sigurno neće oprostiti nikome ko se na Sudnjem Danu pojavi njime opterećen.[13]

Allah, sigurno, neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostiće kome hoće ono što je manje od toga. A daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan. (4:116)

Pogledajmo koliko dragi Allah voli da Mu se obraćamo što više i što češće možemo, naravno kao iskreni vjernici. Kolika nam je samo Njegova blagodat data u toj mogućnosti i obavezi da Mu se direktno bez bilo kakvih posrednika obraćamo, a koju mi za ovu priliku nazvasmo horizontalnom dimenzijom bliskosti dragom Allahu.

Tu nema deredža ni granica koje se ne mogu preći. Svi ljudi i sva stvorenja bez izuzetka, počevši od Resullulaha, Muhammeda, alejhisselam, pa do najsitnijeg stvorenja, izjednačeni smo u dvije stvari: da nam je dragi Allah svima Bog, osim kojeg drugoga boga nema, jedini Opskrbitelj i jedini Zaštitnik, i da je On omogućio svakome od nas lični kontakt,
neposrednu komunikaciju sa Njim bez ikakvih posrednika.

U ovome je naša najveća počast i ovdje je, po našem mišljenju, lijek od bolesti koja je Iblisa od statusa voljenog roba bacila u nizinu prokletnika, jer svako onaj koji žudi za Allahovom blizinom treba govoriti samome sebi nešto poput sljedećega:

”Zašto bi se oholio kad je samo Allah velik, zašto bih se uznosio svojom pobožnošću i dobročinstvom kad je to ionako samo milost koju mi je dragi Allah darovao, i samo Njemu pripada zasluga za to, a meni samo pripada odgovornost za moje grijehe za koje samo od Njega milost i oprost tražim!?

Zašto da žudim za vertikalnom deredžom kada mi je granica još u praiskonu određena – nikad je neću preći, pa makar se i na glavu okrenuo, a iskrenim unižavanjem pred Allahovom veličinom mogu je dosegnuti, jer dragi Allah uzdiže onoga ko pred Njim samog sebe unizuje (zar sedžda upravo nije maksimalno unižavanje sebe pred Allahovom veličinom), a unizuje onoga ko sam sebe hoće uzdignuti svojim kiburom!?

Ako sam uistinu iskren u odanosti dragome Allahu, onda mi zaista nisu potrebni ni slava, ni bogatstvo, ni veliko znanje, ni deredža, ni kerameti da žudim za njima, već mi uistinu samo treba iskrena ljubav prema Njemu i Njegovu poslaniku i istinska tahnana komunikacija sa Njim (munadžat), a to mi je omogućeno kroz horizontalnu dimenziju!

Upravo zbog toga želim se potruditi da maksimalno iskoristim tu darivanu mi horizontalnu komunikaciju šaljući Mu svoje, što mogu više iskreno, robovanje, ibadet i dobročinstvo koje želim činiti slijedeći Kur’an i Sunnet, i to samo za Njegovu ljubav i nadajući se
Njegovoj blizini i Džennetu na ahiretu.

Ne smeta mi što su u vertikali mnogi iznad mene, jer ja imam svoju horizontalu u kojoj nema nikoga između mene i dragoga Allaha. Zašto bih bio nesretan što nikako ne mogu biti vezir, kada i kao vjerni sluga vezirov svakodnevno mogu ići na razgovor sa dragim Sultanom?!

Ako istinski budem volio Allahova miljenika, Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, najvećom ljubavlju među stvorenjima, zar mi njegov šefa’at na Sudnjem Danu, ako dragi Allah da, neće biti dovoljan?!

Ako dragi Allah podari da budem jedan od valjanih sljedbenika Muhammedovih, alejhisselam, naravno dajući sva prava i njegovim valjanim nasljednicima, zar će me na ahiretu mašiti i jedna jedina blagodat i ljepota džennetska, koja, istina, ni tamo neće biti takve ljepote kao njegova, ali šta to mari kad će mi biti lijepo!?

Zar da, ako sam odista iskren, ne volim sve one robove koje je dragi uzvišeni Allah postavio iznad mene i to za Njegovu ljubav?! Kako ih ja mogu ne voljeti kad ih On toliko voli, i kako mi ne može biti zaista drago što su oni iznad mene na oba svijeta!? Kako se, ako uistinu volim Allaha i robujem Mu, mogu tome, poput prokletog Iblisa, suprostavljati kad je to Allahova odluka i volja!?

Učimo o Islamu
Back to top button