Romi su najviše i zaslužni za općeprihvaćeno vjerovanje u magiju jer svugdje kamo su išli širili su vjerovanje u moć gatanja i čarolije, o njima je obični narod počeo ispredati tajanstvene priče i predanja koja su samo pripomogla stjecanju čarobnog statusa.
Nekome zvuči besmislena ta teorija, međutim, kao i u svakoj drugoj kulturi ta teorija ima svoje čvrsto uporište u samom nomadskom životu Roma. Proste ljude na ulici, pred vratima, u parku ponekad zabavlja dolazak Romkinje koja prosi i nudi usluge gatanja kartama ili “ogledanja” u dlan.
Nikada im nije prišao muškarac nudeći takve “usluge”. Ima to svoje razloge jer u romskoj kulturi je žena ta koja nosi naziv Šuvani – “čuvarica tajnog znanja”.
Do inicijacije u svijet magije i gatanja dolazi nadnaravnom akcijom, obično onda kada neko od romskih božanstava ili duhova odabere pojedinu ženu ili djevojku za buduću šuvani. To se događa u toku noći, u snu, kada joj se izvjesno božanstvo javi i saopći svoju volju kojoj se buduća vračara mora povinuti.
Tada je duh obdari “znanjem o misterioznim moćima prirode” i riječi te uputi kako će koristiti “poklonjeno” znanje. Svojim suplemenicima šuvani magijske i divinatorske usluge pružat će besplatno dok će ostalima naplatiti.
Kod nas, na ovim prostorima je uvriježeno vjerovanje u vezivanje čvorova na crvenom koncu koji se nosi oko ruke, noge ili struka i donosi neki vid zaštite od nevolja. U tom opasnom vjerovanju se ide do toga da se čak novorođenčetu takvi končići vežu oko ruke!!
Kada bi ljudi samo malo istražili odakle potiče taj običaj, zapanjili bi se! Običaj vezivanja crvenog konca potiče iz romske kulture, a pojedine “hodže” savjetuju upravo to. Znači, dobro razmislite kad vam neko kaže da trebate radi zdravlja, nafake ili zaštite od džina nositi crveni
konac sa čvorićima oko ruke!
Još jedan čudan običaj egzistira među neukim narodom naših prostora. To je običaj koji se praktikuje na Jurijevsko jutro. Često možete čuti kako se djevojke savjetuju da na Jurjevdansko jutro stave razno cvijeće u vodu sa omahe (voda koja prska sa vodeničkog točka) i tom vodom prije izlaska sunca umiju lice. Na taj način bi se njihova ljepota povećala. I taj običaj ima temelj u romskoj magiji.
Erdelezi – praznik ljubavnih čini
Ljubavna magija se vezuje za ovaj praznik više nego za bilo koji drugi. Djevojke stavljaju različite travke pod jastuk da bi sanjale onog ko im je suđen. Običaj je da ako djevojka ode u goste za ovaj praznik, prvo mora da preskoči prag te kuće i od domaćina uzme sol i kruh koji stavlja pod jastuk.
Te noći usnit će svoga dragog. Čudne li sličnosti! Vesna Beenaerts, Romkinja koja se, kao i njena baka i majka, decenijama bavi ljubavnom magijom kaže da se na Erdelezi može učiniti što nikada ne može.
-Naredim djevojkama da mi prije Erdelezija naberu određene trave i donesu mi ih. Obajem ih, a djevojka u njima mora da se okupa na Erdelezi.To će joj privući svakog momka koga poželi, jer će svim muškarcima biti neodoljiva, kazuje Vesna.
Njena “kolegica” iz Erdeča kod Kragujevca, Goca zvana Kosovka, kaže da su čini pravljene na ovaj dan najopasnije, a da ih najbolje prave Romkinje.
Pa eto, drage djevojke, kad vam drugi put neko kaže da za Jurjev pripremite vodu i cvijeće, znajte da sihir i magija dolazi u neočekivanim oblicima.
Za još jedno čudno savjetovanje sam čula skoro. Naime, kada neko preseli na ahiret, pojedini ljudi ostanu pod utiskom koji ostavi sam prizor mejita. Kod osjetljivih osoba takvi prizori jako često ostanu prisutni u podsvijesti da mu počinju praviti psihološke probleme. Javlja se gotovo paničan strah od smrti. Čula sam jednu staru nanu koja je savjetovala unuku da uzme sapun kojim se gasuli mejit i upotrijebi ga.
Ne samo da je taj postupak opasan po čovjekovo zdravlje jer se ne zna od čega je ko preselio na ahiret, već ima i poslijedice jer je i to dio romske magije. Pomenuta Goca kaže: Dok sam živjela na Kosovu vidjela sam da žene prave magiju za koju koriste mrtvačku vodu kojom se kupa pokojnik, prvu svijeću koja se upali kada neko izdahne i zemlju sa groba. Sve to ciganska vračara baca na prag, a kada na to muškarac nagazi “zaključana” mu je potencija i svaki napredak u kući. Još jedna sličnost!
Romi imaju svoje nazive za džine koji su prijetnja čovjeku. Najkarakterističniji je Karankoči, zatim Prodlava, Javišta …
Javišta je jedna od najstarijih duhova koje se Romi mnogo plaše. Oni je čak nerado i pominju. Pokazuje se ljudima na svakakve načine.
Ima ih tri vrste: jedne gone ljude; druge skaču i na ljude da ih opterete, da se ne bi mogli kretati i da tako ckrnu; treće se nadimaju kao mjehovi, a čim zapali vatru, bježe. Beng (đavo) javlja se u raznim vidovima.
Pripisuje mu se mnoga svojstva i s njim su u vezi mnoge pojave. Uzročnik je padavice, istovremeno je i duh ispod mosta, sijena, u polju itd.
Kad čovjeka uhvate bengovi, ljudi ga moraju držati dok ne dođe sebi. Drže ga i čitav sat. Kaže se: ”Pada od bengova”.
Čovjek tad može da laje, pjeva, plače i riče. Nema svijesti, mada su mu oči otvorene. Sve da ga pečeš, ne osjeća ništa. Kao lud hvata sve što stigne.
Hoće da jede meso sa sebe, ali drugi mu ne daju. Nogama se baca, koprca se. Kad se povrati, ustaje i sve ga boli. Pita što je to bilo, jer se ničega ne sjećati.
Pošto Romi kao narod nemaju svojih sakralnih objekata njihovi oltari su uvijek bili oni prirodni gdje su se skupljale “razne energije” i sile poput raskršća i groblja.Posebno cijenjen kod ciganskih vračara je grob bez oznake (krsta ili nišana) pošto takav mezar za njih ima veliku magijsku silu u sebi.
Moć nepoznatog groba je mnogostruka i može se konstatovati da je upravo on kultno mjesto većine njihovi vračara.
Šaka zemlje sa takvog groba koristi se u ljubavnim čarolijama.
I u smirivanju strasti, posebno ljubomore, nepoznati grob može u sebe akumulirati sve nepoželjne emocije ukoliko se u njega ukopa veš posesivne osobe. Osim što pomaže u ljubavi i vraća bračni sklad nepoznati grob vračari služi i za uništenje neprijatelja ako se dokopa nekog dijela njegove odjeće.
Lokalna vračanju su raznolika i kroz njih se jasno uviđa da su borba za sreću i ljubav dvije glavne motivacije ljudi koji traže pomoć ili sami praktikuju neka čaranja.
Jako tražena ali i mistificirana čaranja sa mrtvacem i grobljanskom zemljom odraz su starog vjerovanja u svijet mrtvih i njihov utjecaj na žive.
Ciganska vračara malu sliku ili papirić sa ispisanim imenom osobe koju želi omađijati u želji da “umire” od ljubavi za nekim ugura tajno mrtvacu u usta, sa čim ga i sahrane. Ako se želi povratak voljene osobe na neki domišljat način se u njenu obuću sipa zemlje sa groblja ali i ugurava u okovratnik jakne ili košulje.
U narodu vlada mišljenje da je ciganska magija jedna od najopasnijih pošto Romi poput Haićana svoju magiju smatraju religijom i žive je.
Toliko je socijalizirana s njima da je postala njihov način života.
Zato budite oprezni i ne prihvatajte olahko i naivno neprovjerene savjete ili čudne adete, ma koliko vam se činili simpatični ili potrebni!
Znajte, dragi brate i cijenjena sestro u islamu, da je Uzvišeni Allah, Gospodar svih svjetova, stvorio ljude i džine samo iz jednog plemenitog cilja, a to je da budu Njegovi robovi.
Tj. da Mu se pokoravaju u Njegovim naredbama i da se klone Njegovih zabrana. Sihr je svaki tajni i nepoznati vid lječenja ili izazivanja bolesti putem izučavanja, čaranja, zapisa, trava i sl. što koristi sihirbaz kako bi na tajnovit način pomogao ili naudio određenoj osobi.
Također, u sihr ulazi i svaki vid magije koja izokreće stvarnost u očima ljudi. Safija, radijallahu anha, prenosi od nekih supruga Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je on rekao: “Ko ode proricatelju i pita ga o nečemu, namaz mu se neće primiti četrdeset dana.” Hadis je zabilježio imam Muslim (2230). Ovaj propis je, naravno, za onog koji ne povjeruje u ono što kazuju ovi pokvarenjaci.
Ako se desi da im povjeruje i potvrdi ono što oni proriču takav je počinio još veći grijeh i zanevjerovao u sve što je objavljeno Allahovom Poslaniku, Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem. Allah, azze ve dželle, rekao je: “Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast.” (Prijevod značenja, El-Isra, 82).
