Historija & Teme

Bitka na Muti (2.dio)

Početkom 8. godine poslije hidžre većinom krajeva Hidžaza zavladao je mir. Potpisivanje ugovora s Kurejšima i pobjeda nad jevrejima Hajbera uljevali su muslimanima osjećanje sigurnosti. Poslanik s.a.v. je iskoristio ovo primirje da pošalje svog izaslanika u Siriju s pozivom u islam upućenim njenom vladaru Harisu b. Šamiru Gassaniju.

Za ovaj zadatak izabran je Haris b. Umejr Azdi. Kada je prešao granicu i ušao pogranično naselje zvano Mota bio je uhvaćen i doveden pred lokalnog upravnika Šurahbila. Kada je saznao kuda ide i šta nosi upravnik je naredio da se Haris pogubi. Njegova smrt teško pada Poslaniku koji se, kada mu je tužna vijest došla, obratio muslimanima i pozvao ih da ga osvete.

Međutim, u isto vrijeme muslimane zadesi još veća tragedija, i to opet od strane Sirijaca. U mesecu rabi’ul evvelu iste te godine Poslanik s.a.v. je poslao Ka’ba b. Umejra Gifarija zajedno s još petnaest misionara u region Zat Atlah u blizini granice sa Sirijom. Kada su stigli bijahu prevareni, opkoljeni i napadnuti od strane lokalnog stanovništva. Branili su se do zadnjeg daha, i tako izginuše svi osim jednog za kojeg se mislilo da je mrtav. On nekako doprje do Medine i o svemu obavijesti Poslanika s.a.v..

Tako se spremi vojska, koja je brojala oko tri hiljade ratnika, da kazni počinioce ovih zlodjela. Sakupili su se u mjestu zvanom Džurf, tri kilometra udaljenom od Medine prema sjeveru. Kada je sve bilo spremno za pokret u logor je došao Poslanik s.a.v. i obratio se vojsci. ‘‘Idite i ponovo pozovite te ljude da prime islam. Ako ga prime ne trebate se svetiti za smrt naših poginulih, ali ako odbiju, borite se protiv njih svom snagom. O vojnici islama, borite se u ime Allaha i kaznite Njegove i svoje neprijatelje koji žive u Siriji. Ne dirajte osobe koje su se povukle i žive u manastirima, nego napadajte šejtanove prijatelje. Ne ubijajte žene, djecu i starce. Ne sjecite stabla i ne rušite građevine.

‘‘Za komandanta postavljam svog amidžića Džafera b. Ebu Taliba. Ako se njemu šta desi njegov zamjenik će biti Zejd b. Hairis, a ako se njemu nešto desi njegovo mjesto će preuzeti Abdullah b. Ravahid. Ako se njemu šta desi, onda sebi sami izaberite vođu. ’’

Uslijedilo je naređenje za pokret. Poslanik s.a.v. i ostali muslimani su pratili armiju još neko vrijeme i onda se vratili nazad u Medinu.

Mnogi životopisci su zabilježili da je komandant ove armije bio Zejd b. Haris, usvojeni Poslanikov sin, i da su Džafer i Abdullah bili drugi i treći, u slučaju da se nešto njemu desi. Međutim, šiijski učenjaci tvrde da je prvi komandant bio Džafer b. Ebu Talib, a da su Zejd i Abdullaha bili određeni kao njegove zamjene. Kao razlog za ovu tvrdnju navodi se sljedeće.

Prvo, što se tiče statusa, pobožnosti i učenosti, Zejd nije bio na istom nivou s Džaferom. Ibn Esir piše: ‘Džaferov karakter i ponašanje bili su nalik Poslanikovim s.a.v., i on je prihvatio islam odmah nakon što je to uradio njegov brat Ali. Jednog dana Ebu Talib je vidio Alija kako klanja s Poslanikom s.a.v. stajući pokraj njega s njegove desne strane. Rekao je Džaferu, ‘Idi i ti, stani s njegove lijeve strane’. Drugo, Džafer je bio vođa onih muslimana koji su otišli u Etiopiju nakon što su bili proganjani od strane mušrika u Mekki.

On je bio i njihov branioc kada su ih mušrici optužili pred kraljem Negusom, tražeći od kralja da vrati muslimane nazad u Mekku. Pridobio je kralja čitajući mu kur’anske ajete koji su govorili o poslaniku Isau i njegovoj majci, hazreti Merjemi. Treće, Džafer je bio ona ista osoba prema kojoj je Poslanik s.a.v. načinio šesnaest koraka da bi je dočekao pri njenom povratku iz Etiopije, i za koju je rekao: ‘Ne znam zbog čega bih bio radosniji – da li zbog toga što sam te ponovo sreo nakon toliko godina ili zbog toga što je Allah otvorio vrata jevreja pomoću tvog brata Alija.’’ Četvrto, čak se i hazreti Ali sjetio Džafera, njegove hrabrosti i ratnih sposobnosti.

Kada je saznao da se Amr b. As pridružio Muaviji u ratu protiv njega, rekao je: ‘‘Da imam uza se svog amidžu Hamzu i svog brata Džafera naša pobjeda bi bila sigurna.’’ Bilo bi nerazumljivo da Poslanik s.a.v. stavi jednu ovakvu osobu pod komandu druge koja nije imala sve ove osobine.

Također, u stihovima koje su pjesnici Arabije sročili o ovoj bici, nalazimo da je prvi komandant bio Džafer a da su druga dvojica bili njegovi zamjenici. Hassãn b. Sabit u svojoj elegiji, u kojoj je opjevao smrt trojice muslimanskih komandanata i koju bilježi Ibn Hišam, kaže: ”… Neka Allah daruje Svoj blagoslov poginulim komandantima koji su pali jedan za drugim u bici na Muti. To su Džafer, Zejd i Abdullah koji su objeručke prihvatili smrt.” Riječ tanãbi’u koja se koristi u ovim stihovima jasno pokazuje da su oni poginuli jedan za drugim i da je prvi pao Džafer.

U elegiji Ka’ba b. Malika Ansarija još jasnije se vidi ko je bio privi komandant. U njoj pjesnik lično svjedoči da je Poslanik s.a.v. postavio Džafera b. Ebu Taliba kao komandanta vojske islama koja je kretala na Mutu. U njoj pjesnik veli: ”Sjeti se kada je Poslanik s.a.v. naredio vojsci islama da stane pod barjak Džafera i krene u džihad.” Ovi stihovi, koji su pisani u najranijim danima islama, ukazuju da ono što danas nalazimo u knjigama vezano za prvog komandanta muslimana u bici na Muti nije tačno.

U to vrijeme Bizantijsko carstvo bilo je oslabljeno usljed brojnih ratova s Persijom. I pored toga odvojena je znatna snaga za Sirijsku granicu kada se čulo da se vojska islama uputila k njima. Sam Šuhrabil je uspio sakupiti sto hiljada ratnika iz raznih Sirijskih plemena. Kao zaleđinu, imali su još sto hiljada vojnika iz Bizantije koji su se ulogorili u mjestu Ma’ab. Neprijatelj, ne samo što je bio daleko brojno nadmoćniji, nego je bio i iskusniji i bolje opremljen. Međutim, kako ćemo uskoro vidjeti, to nije nimalo negativno utjecalo na moral komandanata muslimana.

Tek kada su stigli na granicu muslimani su saznali o brojčanoj snazi i pripremljenosti neprijatelja. Oformljen je vojni savjet da se odluči o najboljoj strategiji. Jedni su bili da se neko pošalje Poslaniku s.a.v., obavijesti ga o situaciji i donese im nazad njegov savjet. Ovo je trebalo biti potvrđeno, ali Abdullah b. Revahid ustade i reče: ”Poslani smo da postignemo nešto što vi, izgleda, hoćete izbjeći. Napustili smo Medinu s željom da postanemo šehidi.

Na ratnom polju muslimani ne ovise o brojčanoj nadmoći. Borimo se protiv ovih ljudi na Allahovom putu i za islam – našu vjeru koja nas je učinila časnim i dostojnim poštovanja. Ako pobijedimo osvojićemo plijen a ako poginemo, pa zar i to nije jedna od naših želja!?” Abdullahove riječi su uspjele promijeniti prvobitni stav vojnog savjeta, te on sada odluči da vojska islama do kraja ispoštuje Poslanikovo naređenje i napadne neprijatelja u naznačenom mjestu.

Privi susret dviju vojski desio se u mjestu zvanom Šeref. Muslimani su se onda povuklu do mjesta Mute i tu zauzeli položaje. Stali su naspram neprijatelja i čekali naređenje komandanata. Tada je Džafer uzeo zastavu islama, isukao sablju i natjerao konja ka neprijatelju.

Komandant islama žestoko se borio. Kada je vidio da ga je neprijatelj potpuno okružio, on ubi svog konja dajući neprijatelju do znanja da se ne misli probijati nazad do svoje vojske. Bizantijci ga napadoše sa svih strana. Prvo mu odsjekoše desnu ruku. Ali Džefer se nastavi i dalje boriti. Odsjekoše mu i lijevu. Poslije toga on pade i od silnih rana ispusti dušu. Nadmoćnog neprijatelja je čekalo još par iznenađenja. Čim je Džafer pao među njih se zaleti i Zejd b. Haris. Udarao je sabljom žestoko lijevo i desno sve dok nije bio savladan i ubijen. Na isti način postupi i Abdullah b. Ravahid, drugi ashab kojeg je Poslanik s.a.v. odredio kao Džaferovog zamjenika.

U vojsci islama bio je primijetan nemir. Prema Poslanikovom naređenju sada je neko od njih trebao da zauzme mjesto komandanta. Sabit b. Akram uze zastavu i reče suborcima: ”Izaberite komandanta između se!” Kada su mu predložili to on bude taj, odbio je i pokazao na Halida b. Velida, govoreći da bi on trebao biti sljedeći vođa. Drugi se složiše, i tako Halid, koji je tek nedavno bio prešao na islam, zauze vodeću ulogu u ovoj bici.

On odmah pristupi taktici za izvlačenje muslimana iz ove nezavidne situacije. Kada je pala noć on vojsku podijeli u dva dijela, te jednom reče da se tiho udalji i da se s bukom, glasno vrati. Tako su obje grupe na smjene odlazile tiho i vraćale se glasno tokom čitave noći. Neprijatelj je stekao dojam da je muslimanima došlo veliko pojačanje, te se dvoumio da ih napadne sljedećeg dana. Ovo muslimani iskoristiše da počnu s povlačenjem u dubinu Arabije.

Vijesti s Mute su brže putovale od vojske islama, pa muslimani Medine saznadoše o rezultatima bitke i prije njenog povratka. Izašli su do Džurfa da ih dočekaju. Po njima, ono što su muslimani uradili na Muti smatrano je za kukavičluk i bježanje iz džihada. Kada se vojska približila, bila je dočekana riječima: ”O kukavice! Zašto ste bježali iz džihada? ” Neki su uzimali prašinu i bacali je na glave vojnika. Poslije, neki od povratnika danima nisu izlazili iz svojih kuća bojeći se da ne budu opet javno prekoravani.

Rođenjemita

Kako je Ali b. Ebi Talib poznat po svom nadimku Esadullah (Allahov lav), Umejadska propagandna mašinerija trebala je imati svoju osobu koja je imala sličnu vezu s Allahom džellešanuhu. Izbor je pao na, nikog drugog do, Halida b. Velida, a nadimak koji je on trebao nositi bili je Sejfullah (Allahova sablja). U tom cilju izmišljen je hadis kako je Poslanik s.a.v. dao Halidu ovaj nadimak kada se on vratio iz bitke na Muti.

Da ga je dobio u nekoj drugoj prilici bilo bi i za povjerovati. Međutim, okolnosti u kojima se odvijala ova bitka, te povlačenje vojske islama i njena kritika za to od strane muslimana Medine, nikako ne odgovaraju tvrdnji da je to bila prilika u kojoj je Poslanik s.a.v. odlikovao Halida ovim nadimkom. Kako će dobiti nadimak ”Allahova sablja” osoba pod kojom komandom su bili vojnici koje su muslimani proglasili kukavicama i dezerterima.

Ako se to odnosi samo na njih a ne na njega, onda ne bi bilo moguće za njega a da ne doživi sudbinu Džafera, Zejda i Abdullaha. Ibn S’ad piše: ”Kada se vojska islama počela povlačiti, Bizantijci su ih tjerali i ubili neke od njih.” U mitu o ”Allahovoj sablji” i njegovoj borbi u ovoj bici još stoji: ”Kada je Halid preuzeo ulogu komandanta, naredio je vojnicima da napadnu vojsku Bizantije.

On sam se bacio na neprijatelja pri čemu je slomio devet sabalja, ostajući samo sa štitom.” Autori ovog mita zaboravljaju jednu stvar, a to je da, ako su se Halid i njegovi vojnici zaista tako ponijeli u ovoj bici, zašto su ih muslimani Medine proglasili kukavicama i posipali ih prašinom po glavi!?

Kada je saznao o smrti amidžića, Džafera b. Ebi Taliba, Poslanik s.a.v. je gorko zaplakao. Otišao je do njegove kuće da lično obavijesti njegovu suprugu Esmu b. Umejs i ponudi utjehu. Kada se ona pojavila na vratima rekao je, ”Gdje su moja čeljad?” Ona dovede Džaferove sinove Abdullaha, Avna i Muhammeda.

Kada je vidjela kako ih Poslanik s.a.v. grli i ljubi, shvatila je da joj muž nije više živ. ”O Božiji Poslaniče, po tome kako se sada odnosiš prema mojoj djeci, izgleda da su mi postala siročad.” Umjesto da išta kaže, on s.a.v. poče gorko plakati. Zatražio je od Fatime da kuha hranu Džaferovoj familiji u naredna tri dana.

Učimo o Islamu
Back to top button