Sjećam se. Bila sam dijete koje nije željelo prihvatiti ništa, osim ono u šta je srcem bilo ubijeđeno. Imala sam mamu i sestre pod hidžabom, ali bila sam ubijeđena da hidžab neće biti moj izbor, premda sam od djetinjstva nosila poprilično pristojnu odjeću. Ponekad bi mi roditelji u priči spomenuli hidžab, bez prisile. Kao neku opciju, podsjećali bi me na njega. I sestre su mi pričale o njegovoj ljepoti. Međutim, uvijek bi glasno i jasno rekla da se neću pokriti. Znam da bi čak govorila da kada bi me neko natjerao da stavim hidžab, ja bi ga skinula negdje na ulici, u nekom sokaku ili haustoru, i nastavila dalje. I prestali su da mi pričaju o njemu. A nisam imala ni punih petnaest godina…
Sjećam se tog ljeta koje je prethodilo jesenskom ramazanu. Ne znam šta mi je bilo, ali, sve češće sam počela izlaziti vani sa hidžabom. Odlazila bih na namaz u džamiju, i mnogo mi je praktičnije bilo pokriti se odmah u kući, nego ispred džamije. Počela sam, tiho u sebi, voljeti sebe sa hidžabom. Počela sam ga osjećati dijelom sebe, nečim što se „podrazumijeva“. Ali, ipak, nisam bila toliko sigurna da li sam baš spremna za hidžab. Jer, znala sam, jednom kada mu polog dadnem biće to za cijeli život. Do onih bijelih ćefina, koji će me svakako pokriti. Cijelu, od glave do pete. Htjela ili ne. Bila spremna ili ne…
Odlučih jedan dan izaći bez hidžaba, prije nego što donesem konačnu odluku. Izašla sam sa sestrom do prodavnice. Bila je noć. Još uvijek ljeto. Meni neopisivno hladno po glavi. Željela sam da me niko ne vidi, ne pogleda. Meni je nedostajao dio mene! Kao da nisam imala kosu na glavi! Nedostajao mi je hidžab. Bila sam sigurna da nikada više nogom neću kročiti izvan kuće bez njega. Da mi nikada više neće biti hladno u ljeto. Da je hidžab nešto najljepše što jedna žena može nositi.
A onda. Onda je došao najodabraniji mjesec u godini. Došao je Ramazan. Redovno sam odlazila na mukabele, teravije sa hidžabom. Već srcem sam bila pokrivena od one ljetne noći kada mi je bilo neopisivo hladno. I ubijeđena da je to odluka do smrti, inšaallah. Glasno je izgovorih 27. noći Ramazana. I svi su me gledali u čudu, nevjerici, s radošću. „Jesi li sigurna?“- pitali su me. „Jesam, više nego u bilo koju odluku ikada.“- odgovorila sam im ponosna.
Od tada, postala sam mnogo slobodnija. Da! Hidžab me nije sputao. Osjećala sam se mnogo sigurnija, jer kao da sam sa sobom nosila štit. Štit koji je svakom kazivao o meni, bez da ja riječ progovorim. Hidžab je postao nešto za šta bih bila spremna dati život, bez da razmislim dva puta. Nešto što se dušom i srcem nosi. Hidžab je moj ponos, i jasan znak mog opredjeljenja. I kad šutim on na sav glas viče: „Ja sam muslimanka!“
Gotov je petnaest godina prošlo od moje odluke. I danas, podjednako isto bi odlučila. Još dražeg srca, još odlučnija. Hidžab je najbolja odluka koju sam mogla donijeti u svome životu.
Hidžab me je uljepšao, kako izvana, tako i iznutra. Jer, često bi me kritikovao kada bih nešto poželjela da učinim: „Ja se ne slažem s tim! To nije za tebe. Ti si sa hidžabom.“ Oborila bih glavu i postidjela se svojih misli i želja. I tiho mu priznala: „Imaš pravo.“ I doista, svaki put je u pravu.
Neizmjerno sam zahvalna Milostivom na daru upute i hidžaba. Ja, djevojčica koja se nikada nije htjela pokriti. Uistinu, Allah daje uputu. Ni porodica, ni prijatelji. A blago onom ko krene putem upute, putem Allahovog zadovoljstva.
Sestro koja čistaš ovaj tekst, napisah ga radi tebe, želeći ti od srca da osjetiš ljepotu slobode i sigurnosti hidžaba. Ako se još uvijek pitaš da li je hidžab dobra odluka za tebe, garantujem ti da jeste! Budi i ti hidžabom uljepšana. Budi poput bisera, čiju ljepotu školjka sakriva…
Tvoja sestra.
