Sura & Zikrovi
Featured

Razumijevanje sunneta

Sunnet je neodvojiv od Kur’ana

Od prvih dana kada je svjetlo islama granulo na Arabijskom poluotoku, u knjigama historije, kao i u drugim knjigama kur’ansko-hadiske tematike, poput zbirki hadisa, tefsira, islamskog prava itd., naći ćemo mnoge primjere u kojima je oslikana velika želja prvih generacija muslimana – ashaba, tabiina i tabi tabiina, da na ispravan način shvate i u konačnici primijene islamske propise u svojim životima. Njihova privrženost i želja za ispravnim razumijevanjem kur’ansko-hadiskih tekstova rezultat je prevashodno Allahove milosti prema njima, potom njihove ispravne percepcije ovodunjalučkog života kao mjesta ispita, testiranja i kušnje, i svjesnosti o tome da će svaki od njih, ponaosob, stati pred Uzvišenog da odgovara za svoja djela. Ashabi su se trudili da budu najbolji muslimani, da islam žive u svakom njegovom segmentu, i u tome su svakako uspjeli, čemu svjedoče riječi Uzvišenog: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje rijeke teku, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh” (Et-Tevba, 100).

U ovom ajetu Allah nas obavještava da je zadovoljan prvim muslimanima, tj. zadovoljan je onim što su postigli kada je riječ o njihovom vjerskom životu, zadovoljan je njihovom iskrenošću, radom, požrtvovanošću, i razumijevanjem vjere i njenih propisa. To nam Uzvišeni dodatno potvrđuje kada kaže: “To je veliki uspjeh”. Veliki su uspjeh zaslužili kod svoga Gospodara time što su se trudili da islam primijene u svakom segmentu svog života.

Za njih je islam bio jedna cjelina, jedna komponenta, koja je nerazdvojiva. Kod njih je glavno pitanje bilo da li je nešto od vjere pa da to primijene u svojim životima ili ne.

Družili su se sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, slušali su od njega, promatrali njegove postupke i pitali o onome što im nije bilo jasno, sve sa ciljem kako bi razumjeli i primijenili ono što saznaju od vjere.

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pitali su o onome do čega im je najviše bilo stalo, a to je kako da zasluže Džennet i kako da se zaštite od Vatre, kako se prenosi od Ebu Ejjuba el-Ensarija (Buhari, br. 1396) i Muaza b. Džebela (Tirmizi, br. 2616, sa ispravnim lancem prenosilaca). Pitali su ga kako da zasluže Allahovu ljubav, što se prenosi od Sehla b. Sa’da (Ibn Madža, br. 4102, sa ispravnim lancem prenosilaca).

Njihov način života, razumijevanje i praktikovanje vjere posmatrala je generacija nakon njih, tabiini, koji su bili od onih koji su se, također, trudili da na što potpuniji i najbolji način žive i praktikuju islam. Ovako se islam, u teoriji i praksi, sačuvao do današnjih dana.

Sunnet je neodvojiv od Kur’ana

Čitajući kur’ansko-hadiske tekstove primjećujemo da je sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, neodvojiv od Kur’ana kao objave, te da bi islam kao vjera bez sunneta bio nepotpun. Ovdje se posebno vidi uloga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u dostavljanju, praktikovanju, podučavanju i objašnjavanju Objave koja mu je dolazila. Kako bismo bolje razumjeli njegovu ulogu i važnost u dostavljanju vjere, pogledat ćemo u Kur’an, Allahov govor, i šta je u njemu navedeno u pogledu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao onoga koji treba da dostavi i tumači vjeru, te na koji je način Uzvišeni opisao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao Svog izaslanika na Zemlji:

“Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu, i koji često Allaha spominje”

(El-Ahzab, 21);

“On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje”

(En-Nedžm, 3–4);

“Ono što vam Poslanik dā – to uzmite, a ono što vam zabrani – ostavite”

(El-Hašr, 7).

Shodno navedenom, zaključujemo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pored dostavljanja Objave, imao zadatak i da pojasni Objavu, bilo riječima ili djelima. Kao dokaz za ovo navest ćemo riječi Uzvišenog: “A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili” (En-Nahl, 44).

Imam Kurtubi je u komentaru ovog ajeta rekao: “Objavljujemo ti Kur’an da bi ga objasnio ljudima, i to svojim riječima i djelima.” (El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 18/329)

Na to da je islam kompletan samo kada se objedine Kur’an i sunnet, ukazuju riječi Uzvišenog u kojima naređuje pokornost Svom Poslaniku, što neposredno ukazuje na važnost sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te da je sunnet, pored Kur’ana, izvor islama:

“I pokoravajte se Allahu i Poslaniku da bi vam milost bila ukazana” (Alu Imran, 132);

“Onaj ko se pokorava Poslaniku, pokorava se i Allahu; a onaj ko glavu okreće – pa, Mi te nismo poslali da im čuvar budeš” (En-Nisa, 80);

“I pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i oprezni budite!” (El-Maida, 92);

“O vjernici, pokoravajte se Allahu i Njegovom Poslaniku” (El-Enfal, 20).

Shodno navedenom, primijetit ćemo da je islam potpun i kompletan samo sa sunnetom, te da je sunnet nerazdvojan od Kur’ana kao Allahovog govora.

Nakon spomenutog zaključka, postavlja se pitanje: U kakvom su odnosu Kur’an kao Božija riječ te sunnet kao praksa Njegovog Poslanika? Islamski su učenjaci pojasnili da sunnet naspram Kur’ana može biti u tri različita odnosa.

Sunnet kao potvrda onoga što je objavljeno u Kur’anu

Primjer za ovo nalazimo u hadisima gdje se naređuje obavljanje namaza, post mjeseca ramazana, davanje zekata, obavljanje hadža itd. Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, rekao je: “Čuo sam da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Islam je izgrađen na pet temelja: svjedočenju da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, obavljanju hadža i postu ramazana.’” (Buhari, br. 8; Muslim, br. 16)

“…i molitvu obavljajte i zekat dajite”

(El-Bekara, 83)

“O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.”

(El-Bekara, 183)

“Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti.”

(Alu Imran, 97)

Iz ovog primjera vidimo da je hadis koji prenosi Ibn Omer izrečen kao potvrda onoga što je propisano u Kur’anu.

Sunnet kao pojašnjenje onoga što je objavljeno u Kur’anu

Dokaz za spomenuto nalazimo u riječima Uzvišenog: “A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili.” (En-Nahl, 44)

Vrste pojašnjenja mogu biti:

Sunnet može da pojasni ono što je u Kur’anu spomenuto sažeto (mudžmel). Primjer za ovo nalazimo u tome da nam je u Kur’anu sažeto i vrlo jasno, bez kakvoće, naređeno obavljanje namaza. Međutim, sunnet nam je pojasnio namaska vremena, način obavljanja namaza, od broja rekata, preko sastavnih dijelova namaza, pa sve do namaskog zikra, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Klanjajte onako kako ste vidjeli da ja klanjam.” (Buhari, br. 631; Muslim, br. 674)
Sunnet može ono što je općenito da sui i učini posebnim. Primjer za ovo nalazimo u riječima Uzvišenog: “Allah vam naređuje da od djece vaše – muškom pripadne toliko koliko dvjema ženskima” (En-Nisa, 11). Ovo je općenit ajet koji obuhvata sve muslimane, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio je i iz ovog propisa izuzeo Allahove poslanike rekavši: “Mi se ne nasljeđujemo – ono što ostavimo je sadaka” (Buhari, br. 3711).

Sunnet može da ograniči ono što je općenito (mutlak). Primjer za ovo nalazimo u riječima Uzvišenog gdje spominje dozvolu oporuke prije smrti, dok u ajetu nije precizirano koliko je dozvoljeno oporučiti: “pošto se izvrši oporuka koju je ostavio, ili podmiri dug” (En-Nisa, 11), pa je sunnet ograničio oporuku na jednu trećinu, kako je spomenuto u hadisu: “Onda trećinu, a i trećina je mnogo” (Buhari, br. 2742; Muslim, br. 1627).

Sunnet može da razjasni ono što je nejasno (muškel). Naprimjer, kada je Uzvišeni Allah objavio: “Oni koji vjeruju i svoje vjerovanje ne pomiješaju sa nepravdom, takvima pripada sigurnost i oni su upućeni” (El-En’am, 82), ovaj je ajet kod nekih ashaba uzrokovao nedoumicu, pa su upitali: “Allahov Poslaniče, ko od nas ne čini sebi nepravdu­?”, tj. ko ne čini grijehe kada svi ljudi griješe. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Ne misli se na to! Zar nisi čuo dobrog roba (Lukmana) kada je rekao: ‘Kada Lukman reče sinu svome, savjetujući ga: O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda’ ” (Lukman, 13)? Tako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgonetnuo i razjasnio nejasnoću iz ajeta: “Oni koji vjeruju i svoje vjerovanje ne pomiješaju sa nepravdom, takvima pripada sigurnost i oni su upućeni”, tj. koji svoje vjerovanje ne pomiješaju sa širkom – mnogoboštvom.

Sunnet kao izvor propisa koji nisu spomenuti u Kur’anu

Sunnet kao drugi izvor islama može da sadrži određene propise koji nisu spomenuti u Kur’anu. Tako sunnet može nešto da dozvoli ili da zabrani, što u Kur’anu uopće nije ni spomenuto. Primjer za ovo jeste zabrana ženidbe ženom i njenom tetkom, zabrana jedenja magarećeg mesa, dozvola nošenja svile ženama te zabrana muškarcima, dozvola jedenja onoga što se ulovi u moru itd.

Kroz navedene primjere uočavamo ulogu i važnost sunneta u vjeri, te da se islam ne može zamisliti bez sunneta. Čak se i Kur’an ne može zamisliti bez sunneta, jer tada Kur’an ne bi imao svoje pojašnjenje, te bi islam, samo sa Kur’anom, a bez sunneta, ostao nepojašnjen i nepotpun.

El-Asr, br. 100.

Učimo o Islamu
Back to top button