“Kad jednom moraš bježati, kada te protjeraju ko pseto -nikad se više u životu ne osjećaš sigurno. Nigdje. U proljeće 1992 postadoh i ja izbjeglica a niotkud pobjegla nisam. Tih prvih godina izbjeglištva stalno sam osjećala strah, uvukao se u moje kosti, i nisam ga se mogla nikako osloboditi. Tih godina sam nekako stalno živjela sa spakovanim malim koferom-ono za svaki slučaj-nekad ni objasniti sebi nisam mogla taj osjećaj ali je stalno bio prisutan. Kad se bježati mora, onako kao kod nas u Bosni, nemaš prilike sa sobom ponijeti ništa-zahvaljuješ Bogu kad uspiješ spasiti glavu.
A kasnije, kad ti sve razruše, kada nestane kuće i kućišta, kada se kao izbriše svaki trag da si bila tu i disala u toj avliji, mahali i toj Bosni našoj-kasnije bi dala sve za onu jednu sliku požutjelu, za komad tkanine iz kuće, onaj djedov ibrik, bar nešto, neku uspomenu koja će ti potvrditi da jesi bila, da jesi živjela tu odakle te protjeraše i trag ti izbrisaše.U daljini onda taj strah i slutnje:
Ako se jednom desi-može i opet. Sve se nekako čovjek misli da ne smije više dopustiti da ga iznenadi takva situacija, da ga zatekne nespremnog i nenaučenog. Eh, kao da se naučiti možeš kako se postaje izbjeglica !I tako ja, tih prvih godina uz sebe stalno koferčić nosila, sa onom svojom bijedom u njoj koja je činila čitav moj izbjeglički život. U njemu i dokumenti-onako kao da me podsjete ko sam, gdje sam i kuda sam to krenula. Kasnije se malo povukao taj strah, ta stalna zebnja da moraš stalno biti spremna za bježanje, pa se potrudiš živjeti -u stalnom pokušaju pronaći ravnotežu i balans između tuđine i zavičaja odakle te istjeraše. Ko oni artisti na trapezu.
Kao ta izbjeglica živiš unutar te Evropske unije, “uživaš ta neka ljudska prava”, pokušavaju te naučiti šta znači Demokratija, šta znači živjeti u “civiliziranom “svijetu. Kad pogledaš površinski sve izgleda uređeno, slobodno i protkano demokratskim načinom života. Ali kada počneš malo dublje kopati i uđeš u samu srž -tad ti se otvore oči”.
Pojava fitni i nereda je jedna neminovnost života koja prati čovječanstvo kroz njegovu historiju.U sunnetu Allahovog Poslanika,salallahu alejhi wa selem , jasno se vidi nagovještaj pojava fitni – nereda na Zemlji, i dio toga i sami proživljavamo. Iskušenja od Allaha su dio Njegove mudrosti jer time iskušava Svoje robove kako bi se razdvojili iskreni od neiskrenih. Ali ako sami ljudi to uzrokuju kako bi se iskušavali, onda je to nepohvalno i može biti veliki grijeh, kako to pojašnjava Ibn Hadžer u djelu ”Fethul-Bari” na osnovu ajeta: ”…a fitna je gora od ubistva.” Kaže Allahov Poslanik, salallahu alejhi wa selem:
”Vrijeme će brzo prolaziti, manje će biti ispravnih djela, raširit će se škrtost, pojavit će se neredi i povećat će se herdž”, pa upitaše šta je to, a on odgovori: ”Ubijanje, ubijanje.” (Buharija) Rekao je Allahov Poslanik,salallahu alejhi wa selem :
”Dolazi vrijeme u kojem će najbolji imetak muslimana biti stado s kojim će otići u brda, tražeći sebi pojilišta, bježeći od nereda (fitni) da bi sačuvao svoju vjeru.” (Buharija)
Ovi neredi bit će kako između muslimana tako i između muslimana i drugih,
čemu smo mi danas svjedoci.
Očigledno se mržnja ne može zakonski ukinuti niti imaju svi mogućnosti u brda izbjeći. Može se samo propisati obavezna hipokrizija uz intimno nezadovoljstvo, tu i tamo prikriveni nož u leđa, sapunanje daske, žrtvovanje jarca i slično. Društvo čiji je moral potekao iz vjere nije uspjelo suzbiti mržnju prema drugim rasama, vjerama i općenito drugom i različitom od sebe već zato što i samo svoje materijalno blagostanje zahvaljuje izrabljivanju i koloniziranju tih drugih.
Način na koji je ropstvo ukinuto u SAD-u nije potekao iz kršćanske ljubavi prema bližnjem, nego prije masonskih ideala “bratstva” u “slobodi”, gdje je i dalje ostale značajne imovinske, u biti klasne, nejednakosti. Naime crnci su i dalje ostali diskriminirani svojim siromaštvom i bili prisiljeni obavljati ‘prljave’ i fizičke poslove kako prije tako i sada, a isto vidimo i danas u EU ,Francuskoj ili evo recimo u Njemačkoj, gdje naime siromašne (izbjeglice) ili useljenici iz Magreba i ostalih koloniziranih zemalja obavljaju te poslove, a predsjednici tih država – naturalizirani potomci mađarskih plemića ili surogat kćerka prijašnjeg DDR-a – nazivaju ih “smećem”, “ološem” i slično.
Među siromašnima je i rasizam sasvim raširena i zapravo normalna pojava, kao i svi drugi oblici kriminaliteta, dok su “poštenje” i politička korektnost za bogate i ugledne, čiji su se preci obogatili kao plemstvo, robovlasnici ili kolonizatori… Marksizam se bavio samo eliminiranjem starih klasa, ali ne i starih predrasuda i mržnji, tako da je antisemitizam i rasizam i dalje vrlo rasprostranjen u bivšim zemljama realnog socijalizma.
Politička korektnost ili prljave radnje u “ime Boga” također je jedna u suštini masonska ideja, gdje se tvrdi da je prava istina zauvijek izgubljena i nespoznatljiva, nju “zna” mrtvi Hiram Abiff koji leži u grobu nakon što je bio udaren u tri ključne znamenite tačke – srce, vrat i glavu – koje simboliziraju tri ključne čakre (srčanu, vratnu i krunsku) ili tri energetska centra pomoću kojih čovjek spoznaje drugoga, i koje predstavljaju slobodu osjećanja, govora / izražavanja i mišljenja – put do krunske čakre ili apsoluta.
Umjesto te “iskonske riječi” postoji “zamjenska” riječ od koje se dalje sve gradi, kao što i “Grudnorm” ili temeljna norma pravne države ostaje mistična i nedohvatljiva, makar se iz nje zapravo sve dalje izvodi. Američka “Deklaracija o nezavisnosti” počinje riječima “We hold these truths to be self-evident, that all men are created equal…” dakle, te istine nije dao Bog niti neki transcendentni identitet, naprosto su “samorazumljive”, ne treba ih i ne može ih se objašnjavati. Izvorna masonerija je smatrala da može dati barem surogat onoga što je navodno nepovratno izgubljeno smrću simboličkog majstora Hirama, naime da se plemeniti zbog svoje nadarenosti mogu izjednačiti s bogatima i plemenitima rođenjem, pa će se tako i cijelo društvo uzdići na viši stupanj plemenitosti i bratstva.
Riječ, makar bila i lažna, može uz dosta truda zamijeniti suštinu – tako su valjda mislili. No, izgleda da su time nadarenima priskrbili samo malo viši stupanj služenja, jer vidimo da se današnje elite moći formiraju uglavnom i dalje prema vezama i rođenju, a tek iznimno prema talentu (a i u tom slučaju se radi o ograničenoj moći, tj. slobodi od prinude na ropski rad). Michael Jackson je pokušao “biti”bijelac, no svjedno je završio kao crnac, u dugovima…
Današnjem masonski oblikovanom čovjeku preostaju prema istočnjačkom učenju o čakrama i energijama (a znamo da se mason kreće “od istoka prema zapadu prema sve većem svjetlu”) samo tri najdonja – temelja (pravo na život i zabranu mučenja, ali izgleda ne obavezno i za one koji se ne pokoravaju novom poretku kao što su neki “muslimanski fundamentalisti”), druga
(razmnožavanje, valjda i brak), treća (pravo na rad, hranu, energiju).
Ima i pravo na ograničenu komunikaciju u granicama dopuštenog osjećanja i mišljenja prema ustaljenim frazama – može i na nekim sajtovima ili trećerazrednim novinama jer se tako bolje izolira taj cilj dok za druge ciljeve ima posebna specijalizirana mjesta i institucije. I to je u biti sve što mu treba, a na srce i mozak može zaboraviti, jer ko je još to vidio da se insanima-ljudima dopušta da osjećaju i misle što hoće, jahh…
Hiram je zapravo nešto kao umjetnik koji u sebi nosi prirodni, bogomdani ritam – talenat. Budući da je dan ‘odozgor’, ne može se odati kao tajna niti oduzeti silom. On nije ‘zagonetka’ ili ‘puzzla’ koja se može odgonetati informacijom, nego upravo ‘tajna’ ili ‘mystery’ (kako bi rekao Malcolm Gladwell). Jer ‘tajna’ je u tome da se “arhitekt svemira” samo igra i ne radi arhitektonske planove kako da kolonizira svijet oko sebe, budući da ionako ima više no što njemu samome treba… dok današnje društvo stalno zatire ‘bogomdane’ talente udarajući ih svojim “alatima” u one tri tačke, ne bi li od njih napravilo frankenštajnova čudovišta(i z b j e g l i c e) koja će činiti i stvarati ono što se hoće tim Hiramovim netalentiranim učenicima – diletantima ili miletantima.
Ukratko, teza ‘we hold these truths to be self-evident – that all men are created equal’ – doboko je religiozna tvrdnja. Ili možda duboka svjesna laž, tj. izmišljotina..hmm.Ne, baš u tome je vic: da je bilo napisano “all men are equal”, onda bi to bila čista laž, a ako se napiše “all men are created equal”, onda se radi o pretpostavljenoj istini koja je možda bila istinita u nekoj davnoj prošlosti ili u idealnom društvu… usprkos korištenju riječi “Stvoritelj” u Deklaraciji, nešto može biti stvoreno i iz kaosa čistom “slučajnošću”, tj. može samo “nastati”, ali ni sada nekima nije još jasno kad je to i kako čovjek “nastao” ili “opstao”pa čak kao i “frankenštajnov izbjeglica” jer… život je to moj Habibi ili Habibe, a Kreator i Arhitekta je samo Jedan.
“Osjećam kako se sve više steže obruč oko nas, muslimana u Njemačkoj, muslimana u čitavoj Evropi. Osjeća se onaj dah kada imaš osjećaj kao da se priprema nešto veće, zlokobnije. Osjetiš se ko miš koji je opkoljen a on izmiče – sve dok ne dođe do zida i nema više kuda. Stiješnjen u kut. Doskora sam se osjećala sigurnom u Njemačkoj, nikad prihvaćenom ali bar sigurnom, nisam imala osjećaj da mi je ugrožen život, da moram opet strah osjećati.
Ali zadnjih godina se dešavaju stvari koje se sakupljaju ko ona voda u čaši a ja osjećam da je ta čaša skoro puna. Istrest će se ta voda po nama opet. Iako važi za zemlju u kojoj je princip demokratije i prava za sve, da se uočiti kako ima sve više onih koji podsjećaju na Breivika. Strah ih je Islama, boje se da će biti pregaženi i pokoreni – ne mačem već prirodnim zakonom. Njemačka familija u prosjeku dobiva jedno dijete a muslimani -prvenstveno Turci – još su marljivi u produkciji budućih naraštaja.
Nije sasvim ni bez razloga taj strah njemački, austrijski, francuski ili švicarski – da samo neke nabrojim. Jer kako izgleda neće muslimani i islam pokoriti Evropu oružjem nit “terorističkim” činom, već činjenicom da se brže razmnožavaju.
Uz to se i namjerno vodi politika koja se samo strahom održati može, uzgaja se taj strah i mržnja prema onom što je drugačijeg principa od naviknutog i prihvaćenog.
Bojim se, puno je Breivika u “slobodnoj” Evropi a ispod površine kao da se počela zemlja pomicati, spremna za onaj zemljotres . Puknut će ova napeta situacija i zapaliti gradove i ulice Evrope. Neće oni dopustiti da im”otimamo” ono što smatraju da trebaju odbraniti – po svaku cijenu.
Usijan je zrak, imam tako jak osjećaj da je potrebno samo u jednom trenutku puhnuti u jednu baklju i sve ostale će se zapaliti. Ponovno se pojavio onaj strah u meni, onaj vječni strah kojeg samo izbjeglica prepoznati može, onaj strah kad ne znaš više gdje se skrasiti možeš i sigurnost pronaći. Evropa samo što se zapalila nije a ja osjećam, kad se to desi (nije pitanje da li će se desiti nego kada) da će opet sve pući po muslimanima”.
