Pitajući se kako je moguće da skoro čitava nacija podlegne suludim Hitlerovim idejama,
Dietrich Bonhoeffer, njemački borac protiv nacizma, napisao je ovu sjajnu analizu fenomena ljudske gluposti.
Glupost je opasniji neprijatelj dobra nego što je zlo. Protiv zla možemo da se bunimo, ono se može razotkriti, u slučaju nužde i spriječiti silom, zlo uvijek u sebi nosi i klicu sopstvenog uništenja zato što kod ljudi makar izaziva neprijatnost. Protiv gluposti smo nemoćni.
Tu ne možemo ništa da postignemo protestima ili silom; argumenti ne vrijede, u činjenice koje govore protiv prethodno oformljenih mišljenja jednostavno niko ne veruje – u takvim slučajevima je glupak čak i kritičan…
Osim toga glupak je, za razliku od zlikovca, u potpunosti zadovoljan samim sobom: da, on je čak i opasan zato što se lako razdraži i prelazi u napad. Stoga moramo biti obazriviji sa glupakom nego sa zlim čovjekom. Nikada više ne treba da pokušavamo da glupaka ubijedimo argumentima, to je besmisleno i opasno.
Da bismo znali kako s glupošću izaći na kraj, moramo nastojati shvatiti njenu suštinu. Jedno je sigurno, ona u suštini nije defekt intelekta, nego ljudskosti. Postoje ljudi izvanredno živahnog intelekta koji su glupi i ljudi veoma tromog intelekta koji su sve drugo prije nego glupi. To sa preneraženošću otkrivamo u nekim situacijama. Pri tome se manje dobija utisak da bi glupost bila neki prirođeni defekt, nego, naprotiv, da u određenim prilikama ljudi postanu glupi, odnosno da se daju učiniti glupima. Opažamo, nadalje, da ljudi koji žive odvojeno i samotno rjeđe pokazuju taj defekt nego ljudi i grupe ljudi koji su skloni i osuđeni da žive u društvu. Tako se čini da je glupost možda manje psihološki, a više sociološki problem.
Ona je posebna forma djelovanja povijesnih situacija na čovjeka, psihološka nuspojava određenih spoljašnjih prilika. Kad bolje promatramo stvar, opažamo da svaki jači razvoj spoljašnje moći, bilo političke bilo religijske prirode, udara glupošću veliki broj ljudi.Opažamo, nadalje, da ljudi koji žive odvojeno i samotno rjeđe pokazuju taj defekt nego ljudi i grupe ljudi koji su skloni i osuđeni da žive u društvu. Tako se čini da je glupost možda manje psihološki, a više sociološki problem.
Ona je posebna forma djelovanja povijesnih situacija na čovjeka, psihološka nuspojava određenih spoljašnjih prilika. Kad bolje promatramo stvar, opažamo da svaki jači razvoj spoljašnje moći, bilo političke bilo religijske prirode, udara glupošću veliki broj ljudi. Čini se dapače da je to sociološko-psihološki zakon.
Moć jednih ima potrebu za glupošću drugih. Pri tome se ne radi o tome da bi neke određene – dakle možda intelektualne – moći iznenada zakržljale i nestale, nego da pod prejakim utiskom razvoja moći čovjek gubi svoju unutrašnju samostalnost te se – više ili manje nesvjesno – odriče vlastitog odnosa prema određenim životnim situacijama. To što je glupak često puta tvrdoglav, ne smije nas zavesti na pomisao da je on samostalan. Upravo u razgovoru osjećamo da uopće nemamo posla s njim samim, njim lično, nego s krilaticama i s parolama koje su njime ovladale.
On je u nekom izgnanstvu, on je zaslijepljen, zlostavljen u svom vlastitom biću. Postavši tako bezvoljnim instrumentom, glupak će biti sposoban za zlo i u isto vrijeme nesposoban da prepozna zlo. Tu leži opasnost đavolske zloupotrebe. Tako će ljudi zauvijek moći biti osuđivani na propast.
Zato je sasvim jasno da se glupost ne može prevladati poučavanjem, nego jedino oslobađanjem. Pri tome se moramo pomiriti s time da je pravo unutrašnje oslobođenje u najvećem broju slučajeva moguće tek onda kad se dogodi spoljašnje oslobođenje; sve dotada morat ćemo odustati od svih pokušaja da uvjerimo glupaka. Zato se u takvim prilikama uzalud mučimo kako bismo saznali što zapravo “narod” misli, stoga je to pitanje tako suvišno za one koji odgovorno misle i rade. No, dakako, samo u datim okolnostima. Biblija kaže da je strah Božji početak mudrosti (Ps 111, 10), a to znači da je unutrašnje oslobođenje čovjeka za odgovoran život pred Bogom jedino zbiljsko prevladavanje gluposti.
Uostalom, ove misli o gluposti ipak su donekle i utješne. One nam ne dopuštaju da većinu ljudi držimo u svim okolnostima glupima. Zaista će sve zavisiti od toga da li vlastodršci više uspjeha vide za sebe od gluposti ili od unutrašnje samostalnosti i razboritosti ljudi.
Dietrich Bonhoeffer
Nacističko pokretanje 2. svjetskog rata po tome je vjerojatno najveća glupost u ljudskoj povijesti, a ujedno i najveće zlo. Tu “najveću glupost” karakterizirala je najveća zaslijepljenost i najveća dinamičnost u povijesti. Način na koji se Njemačka ekonomski podigla i za par godina ustrojila ratni stroj, zapravo je zadivljujući.
U taj pothvat uloženo je neobično puno truda, volje i tehničkog znanja, izuma i inventivnosti.
Ali sve je to upotrijebljeno za tako mizeran, bijedan cilj kao što je ostvarivanje rasne i nacionalne čistoće i osvajanje svijeta, podvrgavanje svijeta volji jednog megalomana i njegove nacije ili bolje reči rase. To nam pokazuje da “glupost” zavisi od usmjerenja, od cilja kojem teži. Pametna i ineligentna “filozofija” teži mudrosti, smirenosti i prihvaćanju svijeta, života i smrti. Nacizam kao jedna od ponajvećih gluposti teži ludilu, agresiji i osvajanju svijeta, što ne vodi životu, nego smrti, ali nasilnoj i u mukama.
Da li je glupost bezazlena?
Da li od nje treba okretati glavu i aplaudirati joj?Mislim da ne.
Uzmimo recimo kao primjer virus gripe.Ako se ne odreaguje na vrijeme, virus gripe se brzo širi što za posljedicu ima epidemiju.Rezultat toga je ”povećanje” broja oboljelih, i smanjenje broja ”zdravih” osoba.Posljedica je epidemija.
Sa glupošću je isto tako.Ako se glupost ignoriše, ona se vrlo brzo širi,
napreduje,prenosi što za posljedicu ima neko ”opšte” zaglupljivanje društva u kome živimo.
Glupost je zaslijepljenost duha koja vodi u mržnju, sukob i rat kao ekstremnu glupost, koja ljude najviše ostavlja kao lutke na vjetrometini, bez vlastite volje i sposobnosti odlučivanja.
Zaslijepljeni duh obično je megaloman, dakle on poduzima nešto što sasvim sigurno nadilazi njegove sposobnosti, ali je uvjeren da to može ostvariti.
Da je “strastvena glupost” proporcionalno prerasla u jednu vrstu opijata slobodno je možemo uvrstiti u defekt
LJUDSKE OVISNOSTI O GLUPOSTIMA.
Glupost suoblikovanog pojedinca, dovodi do situacija gdje isti više nije u mogućnosti razlikovati istinu od laži. Nemogućnost razlikovanja istine od laži za sobom povlači još veće iskrivljenje percepcije stvarnosti. Povećano iskrivljenje percipiranja stvarnosti dovodi do nemogućnosti kvalitetne interakcije s okolinom. Nemogućnost kvalitetne interakcije s okolinom rezultira potrebom za još češćom zloupotrebom gluposti
Sve češća zloupotreba “strastvenih gluposti” neminovno vodi do materijalnog troška, koji nerijetko biva prevelik. Neimanje dovoljno sredstava za kupovinu “glupih” vodi do drugih kriminalnih radnji, kao što su dilanje sa ljudskošću(zavadi, pa vladaj), krađe ratovima, izrabljavljanje..pokoravanje strastima.. itd.
Mislim, krajnji slučajevi u mnogim ljudskim aktivnostima gdje se aplaudiralo glupostima imaju devastirajuće posljedice.Ovisni jadni narkoman će provaliti u lokalnu apoteku kada ga ulovi kriza a “glupi kukavički ” birokrata koji nije ni primirisao drogu će u pentagonu sastaviti plan ubojstva i uništavanja na stotine hiljada nevinih ljudi u Iraku , Afganistanu, Siriji,Bosni i Hercegovini..itd.
U stvari diljem svijeta,jer ne zaboravite ni jedan rat nikada nije dobijen junaštvom odvažnih,nego strategijom izvježbano “GLUPIH”
“Pojedinac zaista može biti glup, ali definicija gluposti je timski rad”
