Postoji li ijedna druga tema koja izaziva više (bespotrebnih) kontroverzi u našem bosanskohercegovačkom društvu od teme
vjeronauke i pitanja njenog mjesta u obrazovnom sistemu!?
Pitanja koja tretira, naše nakaradno, bh. „intelektualno“ javno mnijenje iz dana u dan se smijenjuju, ali pitanje vjeronauke je uvijek prisutno i aktuelno, samo je intenzitet različit. Iako je vjeronauka u školama ozakonjena članom 9. Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini, ipak početkom svake školske godine pojavi se jedan ili više tekstova u medijima koji pokušavaju satanizirati vjeronauku u obrazovnom sistemu.
Nažalost, kao po pravilu, naručioci i pisci ovih tekstova su „bošnjački intelektualci“ (ne smatraju se Bošnjacima, već Bosancima i stidljivo kažu da su islamskih korijena). Interesantno je i njihovo samoprozivanje nelogičnom kovanicom „nezavisni intelektualci lijeve provenijencije“. Kako biti nezavisni intelektualac, a prije toga se već smjestiti u određenu grupaciju, lijevu ili desnu, to znaju samo ovi «intelektualci». Analizom njihovih tekstova i izjava uviđa se da je vjeronauka njihov, prije svega, ideološki neprijatelj.
Sekularizam nije ateizam
Mora se kazati, iako nije lijepo ljude generalizirati, da većina protivnika vjeronauke u školama su jugonostalgičari čija je „religija“ bila utopijski komunizam na čelu sa vrhovnim „polubogom“ Josipom Brozom koji je bio bezgriješni, istinoljubivi, najpravedniji, najpametniji, najsposobniji i najljepši „otac i sin naših naroda“. Prednjače u hvalospjevima, opet, „intelektualci“ islamskog porijekla kojima je „Titin vakat (ne vrijeme, nego vakat)“ najbolji od postanka planete Zemlje.
Nakon posljednje agresije, obukli su monstruozne, crveno-narandžaste, plašteve demokratije i perfidno uzeli za sebe ekskluzivno pravo tumača demokratije te ekskluzivno pravo moralnog kompasa bh. naroda. U tom svom tumačenju demokratije su prešli iz pozicije zagovornika ideologije totalitarizma u poziciju zagovarača sekularne demokratije, ali ne onakve kakva ona jeste, nego sekularne demokratije po njihovim uzusima, odnosno kako bi odgovarala njihovom intimnom, nikada prežaljenom, ateističkom svjetonazoru.
Ovi intelektualci iz navodnika ne mogu ili ne žele da shvate da sekularizam nije isto što i ateizam, jer sekularizam nije protiv vjerskih zajednica, već se samo razdvajaju državne i vjerske stvari, prije svega kako bi se vjerske slobode zaštitile.
U pluralnom društvu mora se znati i učiti o vjeri, ali oni u ostrašćenoj borbi protiv vjeronauke (ne)svjesno promoviraju društvo neznanja koje po automatizmu je i društvo sukoba.
Navest ćemo samo neke zemlje u kojima se izučava vjeronauka u školama, a to su Njemačka, Austrija, Danska, Finska… Nasuprot ovim zemljama, imamo i zemlje u kojima vjeronauka nema svoje mjesto u obrazovnom sistemu kao što su: Bugarska, Slovenija, Albanija, Crna Gora.
Zaključak koji se sam nameće jeste da je vjeronauka etablirana u zemljama koje su nosioci demokratije za razliku od zemalja koje su i dalje u procesu tranzicije iz komunizma u demokratiju. Naravno, one su danas nominalno demokratske, ali i dalje pune mentalnih zaostataka iz starih vremena koje je duh slobode nadišao.
Na njihovu žalost, ni primjeri laicističke Francuske ili sekularne demokratske SAD ne idu im u prilog, iako u ove dvije zemlje vjeronauka nije dio obrazovnog sistema. Razlog je pritisak javnog mnijenja Francuske da se vjeronauka uvede u obrazovni sistem zbog učenja o sebi, ali i drugima u multikulturalnom, multireligijskom društvu kakvo je francusko jer, ponavljamo, društvo neznanja je potencijalno društvo sukoba.
Primjer protestantske Amerike (SAD) je primjer sekularne demokratije u kojoj vjeronauka nije dio obrazovnog sistema, ali isto i primjer države gdje ne možete biti predsjednik ako niste vjernik i to praktični. Svaka zakletva predsjednika države ili svjedoka na sudu postaje zvaničnom i zakonski legitimnom tek nakon polaganja ruke na Bibliju što našim rogobatnim,
licemjernim i selektivnim „ateističko-laicističkim sekularnim intelektualcima“
definitivno nije po volji ni po njihovoj mjeri demokratije.
Tri ideološka pitanja
Pitanje ukidanje vjeronauke je za ove samoprozvane intelektualce ideološko pitanje koje pokušavaju da opravdaju svojim shvatanjem sekularizma, čime se promovišu u zaštitnike sekularizma i sekularnoga društva. Kao dodatne argumente za ukidanje vjeronauke navode sljedeće tri stvari. Prvo, vjeronauka razdvaja bh. djecu u školama na nastavi. Drugo, smatraju da su predavači vjeronauke ekonomski udar na državni budžet i treće, mišljenja su da je ono što se uči u mektebu u džamijama dovoljno za duhovni razvoj jednoga djeteta.
Kod prvog argumenta vidimo licemjerstvo per excellence. Više se ne spominje ukidanje „dvije škole pod jednim krovom“, ne spominje se ni razdvajanje djece na časovima bosanskog i hrvatskog jezika. Dakle, to nije problem ili se ne tretira takvim zarad pokazivanja (dokazivanja) podaničkog mentaliteta. Ali, nije ni to kraj licemjerstva, vjeronauka je izborni predmet i djeca i njihovi roditelji sami biraju gdje će ići, ali kod drugih predmeta nema izbora, jednostavno se mora.
Drugi argument da su vjeronauka i njeni predavači udar na budžet jednostavno ne stoji. Ukupno, danas u BiH imamo 892 predavača islamske vjeronauke, što u osnovnim što u srednjim školama. Podatak da u obrazovnim institucijama u BiH radi 62.291 osoba nam ukazuje da nastavnici i profesori islamske vjeronauke čine 1,4% od ukupnog broja zaposlenih u obrazovanju.
A, pošto se govori o udaru na državni budžet, kazat ćemo da 794.265 osoba dobija platu iz budžeta gdje nastavnici i profesori islamske vjeronauke čine smiješnih i neznatnih 0,11% budžetskih korisnika. Brojevi ne lažu, samo govore istinu o lažima „intelektualaca“.
I treći argumentda ono što se uči u mektebu u džamijama je dovoljno za duhovni razvoj jednoga djeteta ustvari je (antiteistički) stav, da vjeri je mjesto samo među četiri zida kuće i džamije. Kada je ovaj argument u pitanju, prvo treba kazati da je škola po definiciji odgojno-obrazovna institucija. Koji predmet u školi, pored vjeronauke, je posvećen odgojnom cilju obrazovanja?
Nažalost, nijedan. Naravno, predavači drugih predmeta svojim, ličnim, primjerom daju odgojni smisao obrazovanju, ali jedino vjeronauka i njeni predavači su u potpunosti posvećeni odgoju naše djece učeći ih moralu, izgradnji karaktera, pozitivnim i negativnim oblicima ponašanja.
Za naše gore pomenute intelektualce, nastava u mektebu i nastava vjeronauke u školi su jedno te isto. Opet griješe. U mektebu, djeca uče o islamskim propisima i kako ih prakticirati, a u školi ih nastava vjeronauke uči smislu tih propisa. Nastava u mektebu je tijelo, a nastava u školi je duša. Nastava u mektebu je objektivno shvatanje svijesti, a nastava u školi je subjektivno shvatanje svijeta.
Da zaključimo, nastava vjeronauke u školi ne narušava principe sekularne demokratije te pokušaji njenog osporavanja i ukidanja dolaze od licemjernih, malicioznih i iskompleksiranih podanika mentaliteta i duhova prošlih vremena. Takvi, željni medijske pažnje, pokušavaju da nanovo ožive duh totalitarnog „bratstva i jedinstva“ i koji u tom naumu različitim proizvoljnim argumentima dodatno zamućuju bh. medijsku baruštinu. Dosta je bilo.
Piše Harun Pašalić
