Teška, komplikovana trudnoća. Doktorica koja je pratila moju trudnoću nije očekivala da ću je uopće “iznijeti” do kraja, i još u ranoj trudnoći zabranila mi je bilo kakve aktivnosti jer se bojala preranog porođaja. Naš Gospodar primio je naše dove i rodila se, elhamdulillah, na vrijeme naša malena “mrvica”. Naravno, našoj sreći nije bilo kraja, pogotovo nakon devet mjeseci provedenih pod nekim pritiskom. Treći dan nakon rođenja, primijetila sam nešto čudno kod kćerkice…
Cijelo je popodne prespavala i uopće se nije pomjerala, ali, rekoše mi da je to sasvim normalno za novorođenče. Međutim, mene to nije smirilo, valjda mi majčinski instinkt nije dao mira, pa sam pokušavala da je probudim kako bih je barem nahranila, ali bezuspješno. Malena “mrvica” nije se htjela probuditi niti je mogla jesti, a usnice je stiskala i grčila malene vilice svaki put kada sam pokušala da je nahranim.
Više me ništa nije moglo ubijediti da je sve uredu. Muž ju je odmah odveo u hitnu. I oni su prvo mislili da je beba sasvim dobro, međutim, nakon pregleda, ustanovili su da teško diše i da je nije moguće probuditi, te su je hitno poslali u kantonalnu bolnicu. Moj muž, njen dragi babo, cijelim putem čuvao ju je u naručju i davao joj kisik. Kako je to bilo teško i bolno iskustvo za njega! Čuvaš svoje dijete, dio tebe na svome toplom krilu, a znaš da joj to mogu biti zadnji trenuci na ovome svijetu. Tada sam na njegovom licu prvi i jedini put vidjela suze. Nije se mogao više ni on suzdržati, jer dijete je to, plod tvoga srca.
Ujutro, kada smo nazvali bolnicu da upitamo da li ja kao majka mogu biti uz svoje dijete, dočekao nas je još veći šok. Naša princeza bila je prebačena za Sarajevo, jer je stanje jako teško. Isti dan i ja dobila sam komplikacije nakon porođaja, i da nije bilo Allahove milosti, ne bih ovo sada pisala.
Iskušenje… još jedno iskušenje. Ali, hvala Milostivom koji je insanu dao da spozna da se bez Njegove odredbe ništa ne može desiti i da je to samo još jedan ispit za nas, i, hvala Milostivom, kada nas je iskušao nečim što možemo podnijeti.
Naša je beba sad bila smještena u inkubator, na odjelu intenzivne njege. Nije reagovala ni na ubode inekcija, niti na bilo šta. Bila je u komi, doktori nam ništa nisu konkretno mogli reći, ni šta je uzrok tome, niti hoće li se naša bebica ikada više probuditi. Bili su bespomoćni, iako su činili sve da otkriju šta je uzrok i kako da joj pomognu.
Taj bol, kada gledaš svoje dijete u takvom stanju zaista se ni sa čim, sa čime sam bila iskušana, ne može porediti. Imaš osjećaj da ti nešto dušu kida. Kada smo uvidjeli da su doktori kao izgubljeni u njenom slučaju, počeli smo sumnjati da nije nešto drugo u pitanju. Posumnjali smo na urok, pa se muž obratio jednom daiji koji mu je rekao šta da učini. Učio je on njoj i ranije pored njenog inkubatora, a ovaj put je učio Kur’an iznad jedne čaše, jer su pravila na intenzivnoj bila stroga, i to je učinio u tajnosti, te cijelo dijete umio tom vodom.
Istinu je rekao Uzvišeni Allah: “Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima…” (El-Isra, 82) A naše je dove Gospodar primio i ubrzo smo dobili predivnu vijest da je naše dijete proplakalo i probudilo se. Allahu ekber! Sjećam se, kada me moja porodica pitala kakav ja osjećaj kao majka imam – da li će sve biti uredu ili sam pesimistična, ja sam sa sigurnošću mogla reći da će sve biti uredu i da mi je, i pored mog bola, Allah dao neku smirenost u srcu i znak da će sve biti uredu.
Nakon toga i meni su dozvolili da budem uz nju. Poslije samo jednog provedenog dana uz nju, nakon što je osjetila prisustvo majke i učenje Kur’ana na njeno maleno uho, doktori nisu mogli da vjeruju koliki je napredak dijete postiglo za samo 24 sata. Bili su jako iznenađeni. Ja sam i dalje nastavljala sa svojim načinom “terapije”, a ona je svakim danom postajala “življa”.
Prilikom izlaska iz bolnice, glavna doktorica mi je ponovo potvrdila da oni nisu uopće sigurni, iako je hospitalizirana u jednoj od kod nas najsavremenijih bolnica za djecu i nakon svih mogućih pregleda – šta je to moglo izazvati njeno stanje, niti su mogli znati šta je razlog njenog buđenja iz kome i bojali su se da zbog toga ne bude imala mentalne poremećaje, ili da, ne dao Allah, ne bude nepokretna, pa smo još neko vrijeme morali raditi snimke mozga, ali, elhamdulillah, sve je uvijek bilo uredu.
Njima je ostalo i dalje pitanje kako i zašto to sve, a nama dokaz i istinitost Allahovih riječi da je u časnom Kur’anu lijek i da su dova i oslonac na Allaha izlaz iz svake situacije, pa i ako nam Allah ne usliša dovu onako kako smo mi dovili, trebamo znati da On bolje od nas zna šta bi bilo i da je sve što nam se desi samo iskušenje i milost za vjernike. Elhamdulillah na svakom iskušenju koje nas čisti i približava Svevišnjem!
Ummu Sara Žužić
